RIJEKA – Nakon odgode zbog pandemije koronavirusa, HNK Ivana pl. Zajca nalazi se pred premijerom predstave »Vježbanje života – drugi put« Hrvatske drame u suradnji s Talijanskom dramom. Riječ je o jednom od središnjih projekata Rijeke 2020-Europske prijestolnice kulture. Uoči premijere 24. lipnja, razgovaramo s redateljem predstave Marinom Blaževićem, intendantom riječkog HNK-a. U razgovoru smo se dotaknuli i nekih drugih pitanja.

Sve institucije u kulturi, pa tako i HNK Ivana pl. Zajca, našle su se u teškoj situaciji koju je izazvala pandemija koronavirusa. U takvim okolnostima »Zajc« se snašao dobro posjećenim online programima, a nakon dvomjesečne stanke vrata Kazališta su otvorena, ali sukladno protupandemijskim mjerama. Koliko je riječki HNK na gubitku – što financijski, što programski?

– Da, jedini smo, samo nekoliko dana nakon obustave izvedbi i zatvaranja kazališta za javnost, krenuli s novim online programom »Zajc uz vas«, produciranim izvorno za našu »virtualnu pozornicu«. Nismo se tek »snalazili«, nego dramaturški osmišljeno u manje od dva mjeseca producirali i emitirali preko stotinu novih programa, dok su druga kazališta i orkestri uglavnom dijelili snimke svojih starih predstava i izvedbi.

Tek kasnije su se neki probudili pa »snalazili« snimanjem svega i svačega, što je ubrzo počelo online programe kazališta, pa i nekih nacionalnih, pretvarati u »reality show«. Mi smo pak već tada, početkom svibnja, našoj »virtualnoj publici« predstavljali programe »Zajc uz vas 2« koji su tematizirali tzv. »socijalnu distancu« i kritički pitali o mogućnosti i uopće budućnosti izvedbenih umjetnosti u uvjetima »nove (ne)normalnosti«.

Čim su nam to dopustile mjere Stožera i HZJZ-a, otvorili smo naše gledalište u tzv. »de luxe« aranžmanu i započeli s izvedbama za publiku, i to opet ne isključivo reprizama popularnih naslova, nego novim programima i premjerama.

Nažalost, s time i prestaju dobre vijesti. Planirani prihodi od prodaje programa u ožujku, travnju i svibnju iznosili su 700.000 kuna. Umjesto toga, »na blagajni« smo uprihodili nekoliko desetaka tisuća kuna, i to isključivo zahvaljujući »Velikoj reviji malih formata« u posljednjih desetak dana svibnja.

Pribrojimo li tome izgubljene prihode od gostovanja, turneja, sponzora, donacija, konferencija, i to ne samo u protekla tri mjeseca nego i u sljedećim mjescima, nije isključeno da će nam se do kraja godine pad vlastih prihoda približiti iznosu od pet milijuna kuna, koliko u »normalnim« godinama iznose produkcijski troškovi Hrvatske drame, Opere i Baleta zajedno.

Riječju, posljedice epidemije na financijsko poslovanje »Zajca« su – katastrofalne. Da riječki HNK nije javna ustanova od neprocjenjivog kulturnog, upravo identitetskog značaja za naš grad; da u ovoj godini naš grad nije Europska prijestolnica kulture; da Ministarstvo kulture nije moglo uplatiti ugovoreni iznos subvencije; i da naš najveći sponzor, INA, usred »koronakrize« nije odlučio ipak ostati uz nas – danas bi vrata »Zajca«, nema nikakve dileme, bila zatvorena.

»Drugi val« epidemije, bude li ga, gurnut će nas do ruba propasti i prisiliti na borbu za goli opstanak. Naravno, neizmjerno smo zahvalni pretplatničkoj publici, našim vjernim gledateljicama i gledateljima, koji u ovom trenutku zapravo strpljivo kreditiraju Kazalište. Njima poručujem da ćemo sve svoje obaveze realizirati do kraja ove i već u prvom dijelu iduće sezone.

Zamjenski programi

Dosta programa Kazališta vezano je uz EPK, uveli ste i posebnu EPK pretplatu. Hoće li svi predviđeni programi biti realizirani u godini Europske prijestolnice kulture ili ćete nešto morati reducirati? Možete li izdvojiti neke od naglasaka EPK programa?

– Za sada su otkazani koncert Mahler Chamber Orchestra i Leif Ove Andsnesa »Mozart momentum«, nastup ansambla Vision String Quartet, Festival komorne glazbe »Ville Matvejeff i prijatelji«, te projekti »Una Escena Propria: Disidentska scena« i »Odletit ćemo oboje, ako ti kažem što se desilo« Janeza Janše.

Za otkazane projekte, ako su već bili u pretplati, pripremamo zamjenske programe, kao što je obnova »Julija Cezara u Egiptu« u Exportdrvu s Dianom Haller u naslovnoj ulozi.

»Vježbanje života – drugi put« i »Plamteća voda« u koreografiji Andonisa Foniadakisa, Mahlerova 2. simfonija »Uskrsnuće« i Šostakovičeva 12. simfonija »Godina 1917.« bili su odgođeni i sada su na programu u našoj »Ljetnoj sezoni«, od lipnja do rujna, kao i Gala koncert Karite Mattile 18. rujna. Svi programi od listopada nadalje za sada stoje u rasporedu i ovise o – virusu.

Zbog pandemije je odgođena i premijera predstave »Vježbanje života – drugi put«. Je li se stanka od skoro četiri mjeseca odrazila na predstavu? Jeste li što mijenjali?

– Odgađanje »Vježbanja života« nakon dva mjeseca intenzivnih proba i šest mjeseci svakodnevnih priprema bilo je veliko razočaranje, no to što ćemo predstavu već sljedećeg tjedna ipak moći premijerno izvesti najveće je – iznenađenje.

Nitko od nas se prije samo nekoliko tjedana tome nije usudio niti nadati. Ovih dana predstavu obnavljamo na pozornici te brusimo glumačke i tehničke detalje. Kao što smo već bili najavili, »Vježbanje života – drugi put« ne zaustavlja se u vremenu romana, a povijest grada ne reducira, kao uostalom ni prva inscenacija romana, a niti sam roman, na kronologiju.

Ondje gdje su stali roman i prva predstava »Vježbanja života«, mi nastavljamo kroz autobiografske iskaze Neve Rošić, Mire Furlan, Olivere Baljak, Zrinke Kolak Fabijan i drugih glumica povezivati pedesete s krajem osamdesetih i devedesetim godinama 20. stoljeća, kada je nastajalo i izvodilo se legendarno »Vježbanje života« Fabrija, Gašparovića i Para.

Vrijeme političke, društvene i kulturne tranizicije devedesetih potom sagledavamo iz perspektive današnjih dana. U protekla tri mjeseca »vježbali smo život« koji nitko od nas nije mogao niti zamisliti.

Epizoda s epidemijom kolere – smrti Mafaldina nonića i mame – kojom Neva Rošić otvara četvrti čin predstave, sada odzvanja glasnije, strašnije i opasnije nego prije samo nekoliko mjeseci. Vidjet ćete – i roman i nekadašnja i današnja predstava »Vježbanja života« postale su aktualnije nego ikada.

Pomislimo samo na rehabilitaciju D’ Annunzija i talijanskog fašizma, na sve naše nacionalizme i nerazriješene dvojbe o nasljeđu komunizma, na tragediju migranata i na nedovršenu borbu za ravnopravnost žena…

Uostalom, Rijeka je grad koji i dalje gotovo očajnički uporno traga za svojim identitetom, a naša će mu/joj predstava, nadam se, odgovoriti da je njezin/njegov identitet u – identitetima, njihovoj dinamici, razlikama i varijacijama. Nisu »grad koji teče« i »luka različitosti« samo prazni slogani.

Neispričana povijest Grada i Kazališta

Već je bilo riječi o tome da je ovo »Vježbanje života« iz ženske perspektive. Zašto ste odlučili u prvi plan staviti ženske likove i njihove priče?

– U prvom planu nisu samo ženski likovi romana, nego i glumice koje ih utjelovljuju te njihove osobne životne priče, putem kojih se ispisuje neslužbena, neispričana, potiskivana povijest Grada i Kazališta. Pitate: »Zašto – one?«. Odgovorit ću protupitanjem: a zašto bi u prvom planu uopće, i ponovo, bili – oni?

No, tu su i muške uloge, među kojima pažnju u podjeli privlače Josip Broz Tito, Slavko Linić i Vojko Obersnel. Zašto ste i njih uvrstili?

– Ulogu Tita u povijesti Rijeke valjda nema potrebe objašnjavati. Slavko Linić pak, pojavljuje se u našoj predstavi kao jedan od govornika, tada gradonačelnik Rijeke, prigodom obnove »Vježbanja života« 1995. Vojko Obersnel pojavljuje se kao »Posljednji Mohikanac« borbenog antifašizma u prvom ešalonu hrvatske politike, onog antifašizma koji nikada nije oprezan, nikada ne kasni s odgovorom i spreman je za tu svoju ideju i odgovornost politički poginuti.

Naravno da se velika većina hrvatskih političara deklarira kao antifašisti, i vjerujem da je većina te većine iskrena, no kod Obersnela ima, u tom pogledu, nešto idealističko i nostalgično, zbog čega nisam mogao odoljeti njegovu izoliranu političku situaciju, ali i njegovu najveću slabost, »Galeba«, ne prikazati u modusu satire.

On će sigurno shvatiti poruku, i to je njegova druga »posljednja mohikanska« politička vrijednost, odnosno, iz perspektive političkog oportunizma – mana. No, da ne bude zabune, kao »feminist«, još dok sam živio u Zagrebu, svoj glas sam uvijek »preferencijalno« davao Vesni Pusić. Pritom Obersnelu ne bi bilo pomoglo niti da je godinama ranije odjenuo Jovankin kostim.

O Laginji

Nedavno je scenograf Dalibor Laginja u razgovoru za naš list kazao da ste ga pred njegov odlazak u mirovinu pozvali da radi na »Vježbanju života«, međutim da kad je izašao »cast« da njegovog imena nije bilo. Što se dogodilo?

– Dogodilo se to da je Laginja zaboravio spomenuti, slučajno ili namjerno, da je bio angažiran kao scenograf na predstavi »Vježbanje života« koju je trebao režirati Lary Zappia. Ja sam u toj kombinaciji trebao biti dramaturg, ali ne i autor dramatizacije.

Lary je, nažalost, odustao zbog nekih svojih razloga početkom lipnja 2019. Nakon što se tada više nitko nije usudio upustiti u taj visokorizičan projekt, izazova sam se prihvatio osobno, te pozvao tri izvanredne mlade dramaturginje, Luciju Klarić, Maju Ležaić i Nikolinu Rafaj, da surađuju sa mnom na potpuno novoj ideji inscenacije Fabrijeva romana.

Dakle, »Vježbanje života – drugi put« zapravo će biti predstava nastala prema trećoj dramatizaciji romana, ako Laryjevu – nažalost nedovršenu – možemo smatrati drugom. Laginja je naprosto preskočio činjenicu da ga nikada nisam niti zvao da surađuje sa mnom kao redateljem nove inscenacije Fabrijeva romana, što znači da ga nisam niti mogao prekrižiti kao scenografa. Od prvog dana rada na »Vježbanju života – drugi put« scenograf je bio Alan Vukelić.

Laginja smatra i da ste u upravljanju riječkim HNK-om izabrali »mehanizam strahovlade«, te da ste uzdigli operu, a zanemarili dramu i balet?

– HNK-om upravljam tako što na prvo mjesto postavljam rad, umjetnički pa onda svaki drugi, i onoliko reda i discipline koliko smatram da je neophodno ne bismo li umjetnički rad oblikovali u kazališni program.

Po tom pitanju sam strog i nastojim kompromise svesti na nužni, diplomatski, minimum. Neizmjerno cijenim vrijedne i kreativne kazališne radnice i radnike, a one/oni čine veliku većinu naših umjetničkih ansambala, službi tehnike i administracije. Kada i koliko god je bilo moguće, uspijevao sam se izboriti za njihova napredovanja i povećanja koeficijenata. Nerad i nemar – to kod mene ne prolazi! Neki me zbog toga poštuju, a drugi preziru. Jednostavno.

Premda sam s Daliborom Laginjom surađivao ne samo kao intendant sa zaposlenikom, nego i kao operni redatelj sa scenografom, štoviše Laginja je potpisao fantastičnu nadrealističku scenografiju za moju prvu opernu režiju, »Julija Cezara u Egiptu«, a dao je svoj doprinos i scenografijama »Falstaffa« i »Aide«, svo to vrijeme nisam uspio dokučiti koje su zapravo njegove iskrene umjetničke i ljudske namjere, pa mu zahvaljujem što je u razgovoru za Novi list konačno obznanio da takvih namjera, iskrenih umjetničkih i ljudskih, on nažalost imao – nije.

Taj njegov intervju obiluje kivnim izmišljotinama, poput one da smo Ivan Šarar, Idis Turato i ja »zajedno sjedili u školskim klupama« pa valjda već tada počeli krojiti program EPK-a; ili one da je Oliver Frljić radio spektakularnog »Škrca« u vrijeme Mani Gotovac, a nije, jer radio se »Škrtac« tek u mandatu Nade Matošević Orešković, no ta se činjenica valjda ne uklapa u Laginjinu interpretaciju vlastita povijesnog značaja.

Taj naš Dalibor Laginja nikako da shvati: mjera umjetničke veličine uglavnom je obrnuto proporcionalna samoveličanju vlastita umjetničkog lika i djela. Ima u njega impresivnih realizacija kazališne i zamisli urbane scenografije, no iza njih se, nažalost, krije provincijalni karakter, kojemu je vjerojatno prekasno suočiti se sa spoznajom da je najveća smetnja svom »povijesnom« probitku upravo – on sam sebi. U tom pogledu Laginja je – tipičan.

O mantri dijela riječkog kulturnog »establišmenta« da sam »uzdigao operu, a zanemario dramu i balet«, više doista nemam volje zboriti. Riječima Giorgia Suriana: »Ubite me!«, ali tvrdim da su to samo impresije bez osnove u osnovnom poznavanju dramske i plesne, kazališnih i uopće izvedbenih umjetnosti. Nije u protekle četiri sezone bilo ni više niti manje ni boljih niti lošijih dramskih ili baletnih, odnosno plesnih predstava, od – opernih.

No, to je tema kojom ću se otvoreno moći pozabaviti tek na kraju svojih mandata u »Zajcu«.

Opera – nema razloga za brigu

Opera je trenutačno bez ravnatelja, a šef dirigent Yordan Kamdzhalov dobio je otkaz. Možete li pojasniti tu situaciju? Zašto Kamdzhalov sada tuži »Zajc«?

– Najprije, čudim se vašim novinama što su kao veliku vijest, čak vrijednu naslovnice, objavile informaciju koju je vaš marljivi kolega Mandić mogao dobiti prije više od šest mjeseci, da je kojim slučajem ozbiljno pratio zbivanja u Kazalištu s bilo kojom drugom namjerom osim fabrikacije »problema« i dojma da sam – a sve to dolazi iz istih kuloara – uspostavio, kako kaže Laginja, »mehanizam strahovlade«, pa sada eto propada i Opera jer sam dao otkaz šefu-dirigentu, a uskoro odlazi i drugi ravnatelj Opere u manje od godinu dana (evo, vašem novinaru poklanjam i ovu jednostavnu matematiku, koje se nije uspio sam dosjetiti).

Da je prilikom sastavljanja te vijesti bilo imalo novinarske odgovornosti, lako bi se doznalo da je Yordan Kamdzhalov trebao dirigirati »Toscu«, a ipak nije; pa »Carmen«, a ipak nije; pa novogodišnje gala koncerte 2019., a ipak nije i tako dalje. Yordana Kamdzhalova pozvali smo svojedobno Petar Kovačić, tada ravnatelj Opere, i ja, da preuzme mjesto šefa-dirigenta, nakon što se orkestar prilikom njegova dirigiranja Beethovenovom 5. i Brucknerovom 4. simfonijom vinuo do dotada nezamislivih izvedbenih vrhunaca.

Verdijev »Requiem« i stajaće ovacije na novogodišnjim koncertima u 2018. godini bili su jasna potvrda da je poziv bio opravdan, no već prilikom obnove »Macbetha« počela se buditi sumnja među solistima, u zboru i orkestru, pa i kod Petra i mene. Gledajte, svakom se umjetniku može dogoditi period stvaralačke dekoncentracije i krize, te smo tada zaključili da još nema razloga za uzbunu, no ta je kriza, ako je bila samo kriza, trajala predugo i ubrzo se pretvorila u nesrazmjer između umjetničkih rezultata i odnosa prema osnovnim radnim obavezama.

Maestro Kamdzhalov počeo je potpuno ignorirati i najjednostavnije procedure u dogovaranju svojih umjetničkih angažmana izvan Kazališta, priprema projekata i proba u Kazalištu. Umjesto dolazaka na radno mjesto počeo je slati prijeteća pisma, pa sam bio primoran tome stati na kraj. Nažalost.

Ravnateljski mandat Kallea Kuusave nije trajao duže od nekoliko mjeseci kada se dogodila pandemija, a on stjecajem okolnosti našao u Finskoj. U sličnoj je situaciji bio i Giulio Settimo u Trstu, no jedno je dva mjeseca voditi »od kuće« kazališnu družinu Talijanske drame od 12 članova, a sasvim drugo cijelu opernu kompaniju od preko 120 članova orkestra, zbora, solističkog ansambla i produkcijskog tima.

Naposljetku je i sam Kalle Kuusava zaključio da je takva situacija neodrživa te se povukao. Program ide dalje, pred nama je šest koncertnih izvedbi u šest tjedana, dolaze novi dirigenti, obnavljamo »Julija Cezara u Egiptu«, dogovorena je već cijela sljedeća operna i koncertna sezona, dogovaraju se nove koprodukcije… Nema ni najmanje razloga za brigu.