FILM

Rani radovi Chloe Zhao: Etno melankolija divljine

Dragan Rubeša

U autoričinim počecima, nomade zamjenjuju pripadnici indijanskog plemena Lakota iz Južne Dakote.



Ovih dana Chloe Zhao već je priskrbila status ultimativne laureatkinje u recentnoj amerindie povijesti. Nema te prestižne nagrade koju njen »Nomadland« (»Zemlja nomada«) već nije osvojio. Nedostaje mu još samo Oscar. Hoće li ga doista osvojiti u nekoj od nominiranih kategorija, vidjet ćemo sutra u ranim jutarnjim satima. Osim ako se Akademija ne okrene boljoj holivudskoj povijesti (šifra: »Mank«), kao što joj se to dogodilo s »Umjetnikom«. Doduše, euforija koja prati Zhao stavlja u drugi plan njene ranije radove. Kao da prije »Zemlje nomada« nije snimila nijedan relevantni komad. Iako je »Nomadland« tek logični nastavak njene ranije faze, koju su obilježila dva filma premijerno prikazana u recentnim izdanjima kanskog »Quinzainea« – »Pjesme koje me je moj brat učio« (2015.) i »Jahač« (2017.).


Razlika je tek u tome što neprofesijske glumce koji u tim filmovima praktički glume sami sebe, sada zamjenjuju Frances McDormand i David Strathairn, koji priziva ranu fazu velikog Johna Saylesa. Iako su Swankie i Bob Wells iz »Zemlje nomada« tek logični nastavak Johnnyja (Reddyja) i njegove sestre Jashaun (St. John) iz njena autorskog debija. Jer, u autoričinim počecima, nomade zamjenjuju pripadnici indijanskog plemena Lakota iz Južne Dakote, čijim se miljeom pozabavila i Šveđanka Anna Eborn u doksu »Pine Ridge« prikazanom u sklopu 7. izdanja zagrebačkog Subversive Film Festivala.
Zato Lakote nikad neće zaboraviti kobnu 1877. kad je ubojstvo legendarnog poglavice Ludog Konja označilo kraj njihove borbe i protjerivanje u rezervat Pine Ridge u kojem se još uvijek pokušavaju izboriti za položaj u društvu koje ih ne prihvaća.


Pustare Dakote


No iako je dio kritičara često povezivao retoriku »Zemlje nomada« s Terrenceom Malickom, ona više priziva kasnije američke izlete Wima Wendersa, s komadima poput »Zemlje obilja«. Zato u autoričinim ranim radovima ima puno više Malicka nego u »Zemlji nomada«. Naročito u njenoj poetski suzdržanoj etno melankoliji divljine, inkarniranoj u malickovskim pustarama Južne Dakote. U tim istim pustarama Johnny postaje neka vrsta indijanske varijante Malickova Kita, utapajući svakodnevicu u alkoholu, tetovažama i snovima da će jednog dana postati šampion rodea, kao što je to bio njegov otac nastradao u požaru. Johnny želi napustiti Pine Ridge i preseliti se u Los Angeles, gdje njegova djevojka planira upisati studij na UCLA-i. Ali Johnnyjev bijeg u Kaliforniju neće se svidjeti njegovoj sestri Jashaun.




»Sve što je divlje, ima u sebi nečeg zlog«. U toj dijalektici krije se autorski debi Chloe Zhao, koji možda nikad ne bi ovih dana ugledao prestižnu streaming platformu Mubi da se njegovoj autorici nisu dogodile oskarovske nominacije. U autoričinu fokusu nanovo je odnos prirode i krajolika. Ne samo u diskursu njenih junaka/naturščika, već i u autoričinu tretmanu te iste prirode, koji redefinira njihove priče i interakcije. Uvijek su u prvom planu geografija određenog prostora i njegove izmjene svjetlosti. Jer, kao što u »Jahaču« taj isti prostor Pine Ridgea postaje mjesto povratka njegova junaka nakon dramatičnog incidenta iz kojeg se nekim čudom izvukao, u »Zemlji nomada« u fokusu je bijeg u simbiozi autoričine Fern i njena kampera kao bunt protiv »terora dolara«.


Igra emocija


Nanovo su u igri emocije. Dovoljan je jedan kadar »Pjesama koje me je moj brat učio«, možda najljepši u filmu, onaj u kojem Jashaun oplakuje očevu smrt u pepelu njegova doma. Ili onaj u kojem je dovoljan jedan pokret autoričine kamere da bi pokazao ljubomoru Jimmyjeve sestre u njegovu bliskom susretu s Aureliom. Iako se Zhao puno bolje snalazi u tišinama nego u (forsiranim) dijalozima, poput scene u kojoj Jimmyjev stariji brat poručuje majci da ne pretvara Boga u čovjeka. Jer, »Pjesme koje me je moj brat učio« najbolje su kad odustaju od konačnih objašnjenja, igrajući na neočekivane trenutke poput fešte s krijumčarima, iako krug zatvara Zhaoina artikulirana, ali jednostavna završnica.


Jer, Zhao nam u svom debiju nije otkrila ništa novo o otužnoj svakodnevici Lakota, svedenoj na alkohol, izolaciju i slijepu ulicu, što već ranije nismo otkrili. Ali njihovim životima pristupa krajnje emotivno. Poput autoričina dosad najljepšeg komada »The Rider« (»Jahač«) s još jednim naturščikom, inkarniranim u liku Bradyja Blackburna koji je šaptao konjima, okružen toksičnom mužjačkom kulturom koja počiva na strogim kodeksima i mizoginim štosevima. Iako ti isti kauboji nude Bradyju podršku i toplinu.


Jer, on nije žrtva njihove kulture, već njen sudionik. Zato je Brady istinski kauboj Južne Dakote, kao što je Johnny njen istinski Indijanac. Njegov otac i sestra postaju na neki način ono što su bili Johnnyjev alkoholizirani otac i Jashuan. S konjem Apollom, Bradyjevim avatarom. Zato bi se autoričin drugi film mogao bressonovski preimenovati u »Sretno, Apollo«.


Dragan RUBEŠA