Poetika naturalizma

Pročitali smo knjigu Jean-Baptistea Del Ama “Carstvo životinja”: Obiteljska saga u rangu velikih djela

Marinko Krmpotić

Eleonore je stožerni lik cijelog romana, osoba čiji život pratimo praktički od rođenja pa do početka osamdesetih, kad u 78 godini svjedoči konačnoj propasti svoje obitelji.



Knjige poput Del Amovog »Carstva životinja« istodobno su divne i bolne. Divne stoga što nam je snagom svoje nadarenosti umjetnik uspio oživiti cijeli jedan svijet ne tako davne prošlosti, a bolne zato što je priča mučna, teška i tužna. Jean-Baptiste Del Amo (Toulouse, 1981.) jedan je od najznačajnijih francuskih pisaca mlađe generacije, autor koji je imao samo 27 godina kad je za roman prvijenac »Une education libertine« (2008.) dobio čuvenu prestižnu francusku književnu nagradu Goncourt.


Potom je svoj književni razvoj nastavio također pažnje vrijednim romanima »Le Sel« (2010.) i »Pornographia« (2013.), da bi 2016. godine za »Regne animal« iliti »Carstvo životinja« iznova dobio veliku nagradu (Prix du Livre Inter) te, što je još važnije, pobrao oduševljene kritike književnih znalaca i ogromnu pažnju čitatelja i to ne samo u Francuskoj, već posvuda po svijetu jer je roman vrlo brzo preveden na brojne jezike, među njima krajem prošle godine i na hrvatski zahvaljujući Željki Somun i izdavaču OceanMore.


Snaga imaginacije


U svojoj srži »Carstvo životinja« je obiteljska kronika koja prati život jedne francuske seoske obitelji od 1898. pa do 1981. godine. Priča počinje krajem 19. stoljeća i glavni su joj akteri siromašni bračni par i njihova osmogodišnja kći Eleonora, a završava 1981. godine kada ista ta Eleonora, sada u dubokoj starosti, svjedoči potpunoj propasti svega što je stečeno kroz pet generacija te obitelji koja se iz krajnjeg siromaštva s kraja 19. stoljeća podigla kroz bavljenje svinjogojstvom do znatnog imetka koji, kako zbog grijehova prošlosti, ali i nemilosrdnog iskorištavanja prirode i životinja, ne uspijeva sačuvati pa na završnim stranicama svjedočimo potpunom moralnom, materijalnom, psihološkom i svakom drugom obliku raspada svakog od članova te obitelji.




Zbivanja kojima svjedočimo zahvaljujući snazi Del Amove imaginacije u velikoj su mjeri određena gotovo potpunim nedostatkom emocija kod nekih od likova, a baš ta neosjećajnost i nesposobnost empatije prema drugome vodi do konačne propasti koja je tim bolnija jer je i život većine likova do tog trenutka bio sve samo ne lijep i normalan. Uočljivo je to već u izuzetno dobro ocrtanom liku djevojčice Eleonore koja odrasta u obitelji u kojoj religiji sumanuto odana majka nema vremena za svoju malu djevojčicu, a otac zbog cjelodnevnog mukotrpnog fizičkog posla tek uvečer ima vremena za svoju malenu koja i tako rijetke trenutke nježnosti i ljubavi upija svom snagom svog malog bića. Te odnose Del Amo sjajno izražava kroz rječnik djevojčice koja majku nikad ne naziva mama, čak niti majka, već roditeljica, odnosno – nakon smrti oca – udovica!


Eleonore je stožerni lik cijelog romana, osoba čiji život pratimo praktički od rođenja pa do početka osamdesetih, kad u 78 godini svjedoči konačnoj propasti svoje obitelji, pri čemu je najtragičnije – ali i itekako shvatljivo – to što je njen završni komentar dok gleda smrtno bolesnog sina kojeg odvoze u bolnicu, rečenica: »Ništa više ne osjećam, shvaćaš li? Više ne mogu ni tugovati.«


Apokaliptične slike


Taj pakleni put u bezosjećajnost i umor od života uočljiv je i kod svih drugih likova, a temelje nalazi jednakomjerno u djetinjstvu bez imalo ili nedovoljno ljubavi te teškom i mukotrpnom kruhoboračkom životu na selu. Primjer za to je i Marcel, mladić koji će nakon teške bolesti Eleonorinog oca doći pomagati rođacima na zemlji te uskoro ostvariti iskrenu ljubavnu vezu s Eleonorom s kojom će imati sina Henryja. Nažalost, 1939. godine Marcel će izvršiti samoubojstvo zbog novog poziva u rat kojeg se užasno plaši jer je nakon sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu ostao unakažena lica.


Ni njihov sin Henry neće imati sreće pa će mu supruga Eloise umrijeti pri porođaju najmlađeg sina, a dvojicu njihovih dječaka, Sergea i Joela, odgajat će, više kao majka no kao baka, Eleonore kojoj je iznimo privržen i Jerome, njen nijemi praunuk koji zbog svoje nijemosti bježi od ljudi te traži društvo životinja i prirode stvarajući svoj poseban svijet, koji je u njegovom slučaju kao doslovce posljednjeg živućeg člana te obitelji također izvitoperen i bolestan čime je i na simboličkoj razini kroz likove kraju privedena priča o propasti te obitelji, a kad je o zbivanjima riječ onda je ta tužna štorija zaključena apokaliptičnim slikama pokolja stotina zaraženih i bolesnih svinja koje već poluludi Joel nemilosrdno ubija na različite načine.


Završni masakr opisan je klasičnom tehnikom naturalizma koju Del Amo koristi vrlo često, a budući da opisuje iznimno siromašan i težak život na selu neke od epizoda definitivno će zgroziti i šokirati čitatelje. Primjerice, Eleonorina majka, »roditeljica«, zbog svog neznaja i neukosti čak neće, za svoju prvu trudnoću, ni znati da je trudna i što znači biti trudna! Štoviše, ne znajući što se događa, ona će roditi baš dok bude radila u svinjcu te bebu tamo i ostaviti, a krmača će koji dan kasnije pojesti i svoj okot i bebu. »Roditeljica« će i drugo dijete, sada već znajući o čemu je riječ, baciti svinjama, a tek Eleonora će kao njeno treće dijete preživjeti i to zahvaljujući tome što je »roditeljica«, koja nije imala mlijeka, stavlja na sisu krmače, ubivši prije toga jednog praščića kako bi kćeri oslobodila mjesto.


Mučne scene


Naravno, ovakve scene izazivaju mučninu i reakciju želuca, a ima ih zaista puno pa »nježnijim dušama« ovaj roman ne treba preporučivati. No, koliko god šokantno bilo to o čemu Del Amo piše, nedvojbeno je kako on to radi maestralno. Spomenuti opis »dojenja« djeteta navodno nije bio ništa previše neobično na selu u krajnjim uvjetima siromaštva, a isto tako šokantno i uzmemirujuće djeluju kasniji opisi teške i mučne smrti Eleonorinog oca koji danima umire raspadajući se. Još su šokantniji opisi krajnje surovosti prema životinjama koje su tijekom Prvog svjetskog rata oduzimane seljacima i dopremane do linije ratišta gdje bi bile ubijane za hranu. Pri toj se epizodi posebno ističe scena mladog vojnika koji, nakon što je do mjesta za klanje u naručju donio janje koje mu je, dok ga je nosio, umiljato grizlo ušnu resicu i ne sluteći kamo ga nosi, izvrši samoubojstvo.


Ta užasavajuća surovost ne umanjuje se protokom vremena, pa i nakon Drugog svjetskog rata, nakon stjecanja obiteljskog imutka kroz svinjogojstvo, svjedočimo mučnim i pomalo morbidnim scenama vezanim za beskrupuloznu industriju proizvodnje mesa, bilo da je riječ o oplođivanju krmača ili pak surovoj egzekuciji onih primjeraka koji neće biti korisni, odnosno vađenju spolnih organa živih odojaka.


Poetika naturalizma


Del Amo se u tom makabrističkom svijetu »uzgoja« životinja ponajviše okreće međuljudskim odnosima u toj obitelji. A u tom paklu bestijalnog odnosa prema životinjama žene su uglavnom fizički i psihički bolesne i nemoćne, a muškarci grubi, nasilni i egoistični. Uzgoj svinja, konstatira na jednom mjestu autor, urodio je izopačenošću članova te obiteji pa je tako ova neimenovana gaskonjska obitelj po mnogočemu simbol iskorištavanja prirode, ponajprije životinja. No, cijena koja se za taj beskrupulozni odnos plaća je – poživinčenje! Henry umire u mukama od raka koji je zaradio zbog kemijskih sredstava korištenih pri »uzgoju« svinja, Serge nestaje u maglama alkohola, Joel koji se grozio nasilja nad životinjama mora ih ručno ubijati, Jerome sanja o tome da ubije svoju stariju sestru Julie-Marie koja ga tjelesno uzbuđuje…


Naturalizam nije jedini adut koji Del Amo majstorski koristi. Zahvaljujući odličnom prijevodu očigledno je kako on suvereno vlada jezikom, pri čemu nadarenost iskazuje i pri pripovijedanju i pri građenju likova, a posebno je uvjerljiv i dojmljiv u opisima mukotrpnog seoskog života koji se najčešće odvija na granici između krvavog rada za komadić kruha i lako moguće smrti zbog bolesti. Opis tog života djeluje tako da je čovjek u niz navrata iznimno blizu svemu životinjskom pri čemu, za razliku od životinja, on iskazuje i krajnju surovost i bešćutnost u nastojanjima ne samo da osigura opstanak, već i da što više zaradi. Uz uočljivo korištenje poetike naturalizma, realizma i neorealizma, Del Amo itekako u niz navrata nudi i snažne lirske trenutke nudeći tako kroz ovo svoje remek-djelo i različite stilske pristupe, a isto je tako moguće ovaj roman promatrati istodobno i kao naturalistički, društveni ili antiratni roman, odnosno obiteljsku sagu i kroniku koju je po mnogočemu moguće usporediti s nekim od velikih sličnih djela svjetske književnosti.