Knjiga Hansa Magnusa Enzensbergera »Metež« (»Tumult«, 2014.), koju je u prijevodu s njemačkog (Damjan Lalović) prošle godine objavio zagrebački Disput, višestruko je zanimljivo djelo, jer se radi o svojevrsnoj fragmentarnoj autobiografiji pisca koji inače nije sklon takvom načinu izražavanja. »Metež« je duhovno sučeljavanje i polemički razgovor »ranog« i »kasnog« Enzensbergera od kojih svaki na svoj način (ne)uvjerljivo brani vlastite stavove, koji se više razlikuju u nijansama nego u kategorijalnim obratima. To sučeljavanje s prošlošću čovjeka koji za sobom ima zavidno životno i duhovno iskustvo, koji je sudjelovao u brojnim zbivanjima (ili ih aktivno pratio), koja su bitno obilježila drugu polovicu 20. i početak 21. stoljeća, svakako da ima što reći, posebice jer se radi o intelektualcu od formata, bez dlake na jeziku koji svojom dužnošću smatra proz(i)vati zlo, ne samo u tuđoj, već prije svega u vlastitoj »kući«.

A cijela knjiga, kako navodi Enzensberger, nastala je slučajno; tražeći nekakve dokumente u potkrovlju (i podrumu) svoga doma, prekopavajući po starim stvarima i sanducima s papirima, fotografijama i isječcima iz novina, pronašao je zapise koje je (za)bilježio dok se 1963. prvi put našao u SSSR-u, još za vrijeme vladavine Nikite S. Hruščova. Ove nabrzinu »naškrabane« dnevničke crtice (proširene i na 1966. kada je ponovo posjetio Rusiju) dopunjene su i njegovim kasnijim obilascima Kube, ali i drugim putovanjima, a svršavaju se 70-ih godina prošlog stoljeća, kada uvjereni ljevičar počinje više kritički promišljati ideje koje su ga do tada oduševljavale.

Kako bi čitatelju olakšao i pojasnio cijeli niz događanja, ili kako sam kaže »da bih postigao minimum jasnoće«, svemu što je u »Metežu« (na)pisao dao je svojevrstan epilog kako bi iz svoje »radne sobe s pogledom« dopunio (ne i prepravio) ono što mu se danas čini važnim, a u vrijeme nastajanja izvornih zapisa nije mu bilo u fokusu.

Fascinacija Rusijom

Enzensberger piše: »Bio mi je stran čovjek kojeg sam susreo u papirima što sam ih našao…Taj »ja« bio je netko drugi. Vidio sam samo jednu mogućnost da mu se približim: dijalog s dvojnikom koji mi se činio poput mlađeg brata na kojeg dugo nisam mislio…« Svoja sjećanja pisac je posvetio »svima onima koji su pretrpjeli poraz«, a upravo su te 60. godine prošlog stoljeća bile godine velikih nada i razočaranja. Kako je kasnije priznao i sam je doživio »otrežnjenje«, ali nikada nije zaboravio s koliko je žara, u kojem je bilo ljepote, bio opsjednut iluzijama o mogućnostima radikalne promjene svijeta.

Svakako, posebnu draž knjizi daje Enzensbergerova fascinacija Rusijom i zapravo veći dio ove knjige upravo je i posvetio putovanjima i dogodovštinama u SSSR-u, gdje je upoznao Mariju (Mašu) Aleksandrovnu Makarovu, izvanbračnu kći židovske spisateljice (i nepopravljivog opozicionara) Margarite Aliger i slavnog sovjetskog pisca Aleksandra Fadjejeva, jednog od čelnih ljudi saveznog udruženja pisaca i visoko pozicioniranog partijskog birokrata koji je zbog vlasti i moći prodao dušu i literarni talent »komunističkom Đavolu«.

Između Maše (u to vrijeme je bila udana, ali pred rastavom) i Hansa Magnusa (tada također oženjenog) rodila se ljubav; nakon niza peripetija uspjeli su se vjenčati, nabaviti Maši sve potrebne dokumente kako bi mogla napustiti domovinu i iseliti na Zapad, ali kako to obično biva, ubrzo su se počeli rađati i nesporazumi. Jednostavno, radilo se o osobama s integritetom (i brojnim manama), radilo se o dva svijeta koja te razlike nisu mogli, znali, a niti željeli pomiriti. Za vrijeme boravka u Rusiji Enzensberger je upoznao niz istaknutih ličnosti: Hruščova (bio mu je gost u njegovom ljetnikovcu na Jalti), Alekseja Adžubeja (Hruščovljev zet i urednik Izvjestje), ali i niz intelektualaca poput Ilje Erenburga, Jevgenija Jevtušenka, Aleksandra Tvardovskog, Konstantina Feđina, Konstantina Simonova itd., ali je kasnije i svjedočio dolasku Brežnjeva na vlast i rađanju nove sovjetske, disidentske scene kojoj su ton davali Andrej Amalrik, Andrej Sinjavski (alias Abraham Terc), Josif Brodski i Vasilij Aksjonov, kao i druge istaknute osobnosti iz kulturnog života i »podzemlja«.

Međutim, ovi autobiografski zapisi interesantni su i u stilskom pogledu jer se Enzensberger (po)služio i u prozi metodama koje je koristio u svojoj poeziji: montažom i kolažima, kombinirao je metafore s aktualnim kritikama političke i aktualne zbilje. Nakon njegove neuspjele »ruske romanse«, Enzensberger je nastavio intenzivno živjeti i djelovati na dva paralelna kolosijeka: putovao je diljem svijeta; posebice su zanimljiva njegova zapažanja o Kubi (upoznao je Fidela Castra, ali je sklopio trajno prijateljstvo s čuvenim kubanskim piscem, kasnije disidentom i uznikom Hebertom Padillom, koji je nakon amnestije emigrirao u SAD), ali s druge strane, budno je pratio sve što se zbiva u njegovoj rodnoj Njemačkoj, neprestano zagovarajući suočavanje s neprevladanom nacifašističkom prošlošću, koja usprkos zavidnim rezultatima denacifikacije, još je uvijek poput Damoklova mača visjela nad glavama velikog broja njemačkog stanovništva.

Glas savjesti naše epohe

»Metež« je doživio i svoj nastavak; 2018. Enzensberger je objavio »Pregršt anegdota« (»Eine Handvoll Anekdoten«), knjigu u kojoj je još dublje i dalje otišao u vlastitu prošlost, u djetinjstvo, sjećajući se (pred)ratnih vremena. »Metež« u izdanju agilnog Disputa, bez ikakve dvojbe, pravi je izdavački pogodak jer nam daje uvid u »nutrinu« literarnog pisma legende njemačke i europske književnosti i kulture, a bilo bi dobro kada bi ovo bio samo uvod u jedan širi izdavački (i prevoditeljski) poduhvat kojim bi se naša čitateljska publika bolje upoznala s jednim od danas najznačajnijih pisaca, ali i političkih analitičara i mislilaca čija su djela prevedena na više od 40 jezika.

Hans Magnus Enzensberger rođen je 11. studenoga 1929. u Kaufbeurenu; novodobni klasik njemačke literature okušao se u gotovo svim književnim formama; pisao je pjesme, romane, eseje, drame, bavio se izdavaštvom i prevoditeljstvom, objavio je na stotine publicističkih tekstova i članaka u najprestižnijim njemačkim i zapadnoeuropskim tiskovinama koji su mu donijeli epitet angažiranog, lijevo orijentiranog intelektualca, ali i glasnogovornika (svoje) generacije, odnosno slovio je kao »glas savjesti naše epohe« jer je hrabro i ustrajno zagovarao ideje humanizma, tolerancije i pluralizma mišljenja, uvijek braneći slabije i ugrožene, a osuđujući nasilje, teror, tiraniju i diktaturu. Brojna djela objavio je pod različitim pseudonimima (Linda Quilt, Elisabeth Ambras), a najpoznatiji je kao Andreas Thalmayr i pod tim je imenom objavio jedno od svojih najboljih djela »Popularni vodič za nadobudne« (»Schreiben für Ewige Anfänger«, 2018.).

Za svoja književna djela primio je brojna priznanja i nagrade (Georga Büchnera, Heinricha Bölla, Ericha Marie Remarquea, princa od Asturije…), jer se svojim beskompromisnim stvaralaštvom i mirotvornim angažmanom suprotstavljao ortodoksima i dogmatama svih vrsta i boja. Žestoko je prozivao nacionaliste i populiste, a posebice tzv. intelektualne jezuite koji glumataju moralnost i puna su im usta riječi o slobodi i ljudskim pravima, a zapravo iza tih uzvišenih ciljeva prikrivaju se isključive osobne i klijentelističke preferencije.

Maestralno ispisane biografije

Enzensberger je književnost shvaćao ne samo kao umijeće »poesisa«, discipline duha, već i kao sposobnost »tehne«, discipline kičme u kojoj su pravila pisma iznimno jasna: pisati treba odgovorno, ne razmišljajući o tome hoće li istina nekoga povrijediti ili frustrirati. Upravo suprotno, ukoliko bi se neki šovinist, ludi nacionalist ili fašist osjetio uvrijeđenim, to i ne bi bilo tako loše. Jednostavno s takvim ljudima, idejama ili pokretima nema kompromisa i u tom pogledu krajnje je instruktivna njegova knjiga »99 književnih vinjeta iz 20. stoljeća« (»99 Literarische Vignetten aus dem 20. Jahrhundert«, 2018.) u kojoj je kroz biografije velikana svjetske literature zapravo ispričao vlastiti životopis, pokazujući kako je skupa s njima uspio preživjeti »doba ekstrema« i stvarati usprkos dominaciji i represiji totalitarnih društava i autoritarnih vladara kojima je stalo samo i jedino do vlasti i moći.

U tim maestralno ispisanim biografijama Enzensberger navodi ključnu rečenicu za razumijevanje njegova bogatog (i kvalitetom i opsegom) opusa: »Dvadeseto stoljeće bilo je vrijeme kulminacije državnog terora i čistki, praćeno svim mogućim moralnim i političkim ambivalencijama. Kako se sve to razvijalo? Jesu li to bile »sretne slučajnosti« koje su graničile s čudom, zahvaljujući kojima su izbjegli logor i smrt, ili su posrijedi bile strategije ulizivanja i kamuflaže. Tko bi to danas mogao jasno razlučiti? Sve je to bilo davno, reći će današnji mladi naraštaji. Stvarno? Zar se povijest ne ponavlja, jesu li prilagođavanje, tzv. sretne slučajnosti i kompromisi kojima se kasnije prilagođavamo i podešavamo željenoj slici realnosti izašli iz mode? Zar se od povijesti uistinu ne može ništa naučiti, ili je to samo još jedna naša isprika da zaboravimo i(li) prikrijemo vlastite slabosti i promašaje?«.

Upravo odgovori na ova pitanja trajna su preokupacija Enzensbergerova književna stvaralaštva, a takva su pitanja, navodi pisac u jednom od svojih tekstova, postavljali i njegovi roditelji (oboje ugledni inženjeri) u vrijeme kada je s njima i braćom (Ulrichom i Christianom) živio u Nürnbergu u vrijeme rasta i trijumfa nacionalsocijalizma, zloćudnog rasističkog projekta koji je trajno obilježio njegov život, ali i život njegove generacije koja se morala suočiti s krivnjom vlastitih roditelja, pa i osobnom, u svekolikoj toj krvavoj povijesnoj drami.

Ikona angažirane literature

Nakon mature (u Nördlingenu), Enzensberger je u Freiburgu, Hamburgu i na koncu u Parizu studirao filozofiju i germanistiku (1949.- 54.) da bi 1955. doktorirao u Erlangenu (teza o Clemensu Brentanu). Tijekom studija stekao je široku enciklopedijsku naobrazbu, ne samo iz društveno-humanističkih, već i iz prirodnih i tehničkih znanosti, posebice matematike, a uz francuski ovladao je i svim vodećim svjetskim jezicima. Po svršetku studija jedno vrijeme je radio kao urednik na radiju u Stuttgartu, potom kao urednik u nekoliko nakladničkih kuća, ali se ubrzo odlučio posvetiti isključivo književnom radu. Kako bi proširio vlastite duhovne horizonte, dugo je boravio u raznim zemljama svijeta (uglavnom u razdoblju između 1957. i 1964.): Italija, Norveška, Kuba, Meksiko, SAD, a posebice je bio vezan za Srednju Europu koju je smatrao svojom »širom domovinom«.

Od 1965. živio je u Berlinu gdje je pokrenuo svoj glasoviti časopis Das Kursbuch (izdavač Suhrkamp, izlazio je do 1975.), koji je imao značajnu ulogu u razvoju novih duhovnih pokreta i ideja, posebice u vrijeme studentskog revolucionarnog bunta 1968. godine. Od 1979. živi u Münchenu, a svojim je političkim stavovima i literaturom uvelike utjecao na generacije njemačkih, ali i šire (srednjo)europskih pisaca koji ga danas doživljavaju kao ikonu novodobne, tzv. angažirane literature. On sam je priznavao da se kao čovjek i pisac formirao pod utjecajem Frankfurtske škole (posebice Maxa Horkheimera, Waltera Benjamina i Theodora Adorna) i uopće europske prosvjetiteljske tradicije koju po njegovom mišljenju stalno treba nadograđivati i prilagođavati imperativima vremena.
Često sudjeluje u javnim debatama, posebice onim televizijskim, što je samo pridonijelo njegovom ugledu i popularnosti, ali i izloženosti kritikama i objedama radikalne desnice.

Kao »poeta doctus« u svom se stvaralaštvu neprestano služio karakterističnim dijalektičkim paradoksima i antinomijama, ali i sarkastičnim i ironijskim diskursom koji je držao branom pred intelektualnom narcisoidnošću, koja se »uvezana« s politikom i ideologijom u pravilu pretvara u »revolver-kulturu« koja je u ime progresa spremna počiniti najveće zlo, a sve uz opravdanje kako »mase treba privesti istini«. Sredinom 80-ih godina Enzenberger je u Frankfurtu pokrenuo »Die Andere Bibliothek« (u izdanju lijevo orijentiranog Eichborn Verlag); zapravo radilo se o njegovom izboru (250 djela) bisera svjetske literature, a ova se edicija danas smatra bibliofilskim raritetom. Istodobno, u njoj je Nijemcima otkrio žanr književne reportaže (kroz djelo poljskog putopisca Ryszarda Kapuscinskog), ali i neke druge, danas renomirane književnike poput Georga Sebalda. Zajedno s Gastonom Salvatoreom pokrenuo je tih godina mjesečnik TransAtlantik, koji je imao velik odjek u europskoj kulturnoj javnosti, ali nažalost, ugašen je nakon dvije godine.

Književna djela

Enzensberger je debitirao na književnoj sceni 1957. zbirkom pjesama »Obrana vukova« (»Verteidigung der Wölfe«), kojom se uz dvije kasnije pjesničke zbirke »Govor zemlje« (»Landessprache«, 1960.) i »Pismo slijepca« (»Blindenschrift«, 1964.) predstavio kao autor izrazito profilirane političke poezije pisane u tradiciji H. Heinea i B. Brechta. Važno je naglasiti, iako je Hans Magnus pripadao civilizacijskoj, demokratskoj ljevici, u mnogočemu se nije slagao s Brechtovim ideološkim stavovima, iako ga je smatrao jednim od najvećih pjesnika 20. stoljeća. Svoje poimanje literature Enzensberger je formulirao u dvotomnoj zbirci eseja »Pojedinosti« (»Einzelheiten«, 1962.,1964.), a tu se posebno ističe tekst posvećen aporijama avangarde u kojem je kritizirao »jalovi artizam« tzv. konkretne poezije koja se »igra« formalnim smicalicama, a zanemaruje sadržaj.

To je bilo i vrijeme kada je aktivno sudjelovao u radu slavne književne Grupe 47, koja je okupila velikane njemačke literature i u kojoj su se godinama sastajali ne bi li tako definirali novi put njemačkoj literaturi i kulturi, odnosno samom njemačkom društvu. Prepiska između H. M. Enzensbergera i Ingeborg Bachmann svjedoči o životnosti i idejnim raspravama ovog danas legendarnog kružoka.

Tijekom boravka u Berlinu, Enzensberger se snažno politički aktivirao, iz tog vremena o njegovom lijevom opredjeljenju svjedoče brojni publicistički tekstovi, ali iako je bio (i do danas ostao) vjeran ljevici, nikada se nije identificirao s njenim dogmatskim krilom; uvijek je prema njoj imao kritičku distancu. To je ujedno i vrijeme kada je sve veću pozornost poklanjao tzv. dokumentarnoj prozi, što je posebno vidljivo u njegovim djelima kao što su »Saslušanje u Havani« (»Das Verhör von Habana«, 1970.) i »Mali ljetni kurs anarhije, život i smrt Bonaventure Durrutija« (»Der kurze Sommer der Anarchie; Buenaventura Durrutis, Leben und Tod«, 1972.). boravak na Kubi lišio ga je iluzija o režimu Fidela Castra i uopće sovjetskog tipa socijalizma i marksizma, tako da se od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća vratio tzv. zdravom kritičkom mišljenju, lišenom ideologijskih predrasuda.

Iako je prigrlio »šezdesetosmaški revolucionarni duh«, kada je shvatio da se taj duh komercijalizira i pretvara u (is)praznu sentimentalno-nostalgičnu priču o propuštenim šansama revolucije, okrenuo je leđa tom jalovom »veličanju iznevjerenog« i počeo se »hrvati« s istinskim društvenim problemima naše epohe (ekologija, terorizam, migracije i sl.). Ta nova orijentacija vidljiva je posebice u njegovoj poemi »Mauzolej, trideset i sedam balada iz povijesti« (»Mausoleum; Siebenunddreissig Balladen aus der geschichtes der Fortschritts«, 1975.); zapravo se radi o portretima istaknutih ličnosti iz svijeta znanosti, tehnike i politike kroz koje je prikazao ambivalentnost ideja razvoja u europskoj povijesti.
Tri godine potom, 1978., objavio je epski spjev »Propast Titanika« (»Der Untergang der Titanic; Eine Komödie«), u kojem je bilancirao svoje razočaranje kubanskom revolucijom.

Vodič za idiote

Jedna od referentnih točaka njegova pisma postao je čuveni francuski prosvjetitelj i filozof Denis Diderot; u tekstu »Filantrop« (»Der Menschenfreund«, 1984.) ironijski je problematizirao pojam građanina (u smislu citoyen i bourgeois), a kritizirao je i radikalni idealizam koji je 60-ih godina prošlog stoljeća zastupao. U knjizi eseja »Kraj dosljednosti« (»Das Ende der Konsequenz«, 1981.) i »Obrani normalnosti« (»Zur Verteidigung der Normalität«, 1982.) demontirao je fenomene i ideje ljevičarske provenijencije koji nisu izdržali test vremena. U djelima »Ach Europa« (1987.), »Leteći Robert« (»Der Fligende Robert«, 1989.) i »Diderotova sjena« (»Diderott Schatten«, 1994.) iskazao je uvjerenje kako literatura, a posebice poezija, tek posredovanjem igre parodije i mistifikacije stvara originalne sadržaje koji su podjednako refleksi društva, ali i tehnike kao njenog sastavnog dijela.
Takvi su stavovi prepoznatljivi i u knjizi eseja »Eliksir znanosti; Pogledi na jednu stranu poezije i proze« (»Die Elixere der Wissenschaft; Sietenbricke in Poesie und Prose«, 2002.).

Objavljena pjesnička zbirka »Glazba budućnosti« (»Zunkunftsmuzik«, 1991.) kao i knjiga rasprava »Vodič za idiote« (»Ein Idioten – Führer«, 2007.), značajne su po tome što je kritizirao moderni shematizam znanosti i umjetnosti (razlikuje pojmove idiot savant i idiot lettre), a ove njegove teze pobudile su velik interes kulturne javnosti i provocirale brojne diskusije i polemike diljem Zapadne Europe.

Nakon pada Berlinskog zida književni interes H. M. Enzensbergera se nije bitno promijenio, samo je još intenzivnije počeo problematizirati brojna aktualna društvena i politička pitanja: rat u Perzijskom zaljevu, raspad Jugoslavije, već spomenute migracije i terorizam, a sve više u fokus njegova interesa dolazila su pitanja tzv. političke korektnosti i problemi EU-a, s naglaskom na birokratizaciju procesa ujedinjavanja Europe. Tu bih istaknuo dva značajna djela: »Izgledi za građanski rat« (»Aussichten auf der Bürgerkrieg«, 1993.) i »Nježni monstrum Bruxelles, ili Europa lišena suverenosti« (»Sanftes Monster Brüssel oder die Entmündigung Europas«, 2011.) u kojima je pisao o (ne)kulturi mržnje, ideološkim stranputicama i političkim labirintima koji opterećuju suvremeni svijet.

Između ostalog, konstatirao je: »Molekularni građanski ratovi počinju neprimjetno…Rađaju se geta, ugroženost, vandalizam; zapravo mladi sa svojim problemima su prethodnica tih ratova, a to proizlazi ne samo iz naboja njihove mladalačke energije, već još više iz nerazumljivog nasljeđa birokratiziranog bogatstva koje se manifestira strašću za razaranjem, nasiljem u obitelji (pa onda i izvan nje), sve do eksplozije rasizma i svih ostalih pošasti suvremene civilizacije«. A kada ti »molekularni ratovi« uznapreduju, nema te policije, nema tog pravosuđa koje može ovladati situacijom; sve izmiče kontroli, a svijet se danas upravo kreće takvom tankom granicom i opasnost skretanja i pada u ponor sve je veća i češća. EU, Europa kao takva, umjesto da kontrolira ovu kriznu situaciju, pokazuje se i dokazuje u svekolikoj svojoj raskošnoj nesnalažljivosti. Vodi se bizarnim pravilima, forsira institucionalni birokratizam i tako se pretvara u »zastrašujućeg monstruma« koji nježno i obazrivo, ali ujedno i prijeteći želi upravljati našim životima.

Ovim i sličnim knjigama eseja Enzensberger je želio informirati građane Europe o pravilima igre s kojima barata EU, odnosno s kojima briselska administracija vlada građanima. Projekt Europa je projekt bez presedana, Enzensberger je gorljivi pobornik ujedinjene Europe, jer je to prvi nenasilni oblik postdemokratskog udruživanja, ali smeta mu što se sve više teži ukidanju različitosti i što administracija ne polaže račune svojim građanima.

Radost istraživanja skrivenog

Elegantni stil, aforističke formulacije, humorne i ironijske invektive, ogromno znanje i informiranost, velika erudicija i provokativne misli učinile su Enzensbergera »najvećim esejistom poratne njemačke literature«. U knjizi razgovora »Velika pitanja« (»Zu Grosse Fragen«, 2007.), kao i u nekim kasnijim djelima, Enzensberger je pokušao pojasniti svoje pristajanje uz ljevicu, ali i vlastito kritičko preispitivanje ljevičarskih iluzija i svjetonazora; otklonio je prigovore o površnosti svojih odgovora na postavljena pitanja, ali svi mu moraju priznati: u svim tim svojim silnim knjigama dosljedno je iskazivao jasnu i slobodnu misao, »radost istraživanja skrivenog«, kao i gnušanje nad lažima i nasiljem koje je s indignacijom odbijao.

Čitav niz Enzensbergerovih knjiga nismo ni spomenuli (primjerice njegove razgovore s Marxom i Engelsom, kroniku o Hammersteinu, čudesnu biografiju visokog njemačkog časnika i otvorenog protivnika Hitlera i nacizma, i posebice djelo »Njemačka, Njemačka između ostalog«), a važne su za razumijevanje cjeline njegova opusa, ali to je samo dokaz njegove svestranosti koju potvrđuje i danas iako je navršio 90 godina. Enzensberger je intelektualac staroga kova (naglašava: »obvezan sam istini i samo istini«), vrste koja izumire, a bez koje će ovaj svijet naprosto izgubiti moralni kompas, tako važan za održanje duhovne i životne ravnoteže. Ugledna njemačka tiskovina Die Zeit, u povodu njegova 90. rođendana, objavila je čitav niz tekstova njemu u čast, a u jednom ga je autor nazvao »veselim skeptikom i realističkim utopistom«, a to je možda i najbolja definicija njegova intelektualnog habitusa kojim je tako snažno obilježio gotovo cijelo stoljeće.