Umjetničko putovanje Dunje Vejzović, svjetski ugledne hrvatske primadone, slavne mezzosopranistice, putovanje je samosvojne osobe, putovanje na kojem je blistavu karijeru izgradila tražeći i dajući od sebe puno, slijedeći svoje unutarnje imperative. Pedagoško pak djelovanje prof. Dunje Vejzović, kojim mladim opernim pjevačima već gotovo tri desetljeća prenosi svoje veliko znanje i iskustvo, temeljito je, studiozno i poznato koliko i njezin golem umjetnički rad.

Kao operna pjevačica iznmne ljepote glasa, snažne osobnosti i izražajnosti, desetljećima je surađivala sa znamenitim glazbenicima, dirigentima, redateljima, simfonijskim orkestrima, opernim ansamblima. Nastupala je pod ravnanjem dirigenata poput Herberta von Karajana, Carlosa Kleibera, Lorina Maazela, Nikolausa Harnoncourta, Christopha Eschenbacha. Surađivala je sa znamenitim redateljima poput Roberta Wilsona, Hansa Neuenfelsa, Liliane Cavani… S njom su pjevali najslavniji operni pjevači našega vremena, nastupala je s Berlinskom, Bečkom, Češkom filharmonijom, u bečkoj Državnoj operi, milanskoj Scali, pariškoj Velikoj operi, njujorškoj Metropolitan operi, Hamburškoj državnoj operi, u Buenos Airesu, Tokiju… Za svoj je rad primila mnoštvo inozemnih i domaćih nagrada, a posljednja od njih stigla je lani – Nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor«.

O svome životnom i umjetničkom putu Dunja Vejzović je uvijek govorila jasno i sažeto, kao što uvijek izravno i jasno iznosi svoje stavove. Tekst Zlatka Madžara objavljen u povodu 20. obljetnice njezinog pedagoškog rada i 70. rođendana – u kojem autor zapisuje da je »strastveno posvećena jedino čudima umjetnosti i krajnje nesklona verbalnom medijskom mistificiranju« – prenosi ove njezine riječi: »Previše je toga u vremeplovu mog života, pa je teško izabrati…

Možda bih mogla nabrojiti one trenutke i susrete koji su se poslije ispostavili presudnima za moju umjetničku karijeru… U djetinjstvu je to bila mama i njezino muziciranje na klaviru, a tijekom studija glazbe bila je to profesorica Marija Borčić, koja je meni sramežljivoj, pored tolikih tajni pjevačkog zanata, ponovo otkrila životnu vedrinu i vratila osmijeh na lice. A potom su se dogodili i neki, za mene jako bitni, profesionalni kontakti i bliskost s nekolicinom snažnih umjetničkih osobnosti: redatelj Hans Neuenfels pomogao mi je da otvorim svoj unutarnji svijet, maestro Herbert von Karajan dokazao mi je da nešto vrijedim, dok me je stvaralački svestrani Robert Wilson svojim apstraktnim scenskim prostorima vratio u magične svjetove djetinjstva. Naposljetku, ali ne i kao posljednji, tu je i moj suprug Christian Romanowski, koji je uvelike zapostavio vlastitu karijeru kako bi mi uvijek mogao biti pri ruci.

A sada pak ja – i tako je to već dvadesetak godina – svakodnevno nastojim biti pri ruci svojim hrvatskim i inozemnim studentima pjevanja. No u svakome od razdoblja moje karijere, a tako je i dandanas, neprestano me mučilo jedno te isto: nedostatak vremena da napravim sve ono što bih uistinu željela; ja jednostavno nisam stvorena za dokolicu!«

Dunja Vejzović sa suprugom Christianom Romanowskim / Foto: I. TOMIĆ

Veza s Rabom

Posljednjih desetljeća Dunja Vejzović ljetne mjesece provodi na otoku Rabu, u gradu Rabu u kući svojih predaka i dijela svoga djetinjstva. Njezina rapska ljeta su uvijek i vrlo radna, jer već godinama zbog nje i njezinog majstorskog tečaja na Rab dolaze mladi operni pjevači iz cijeloga svijeta. Mnogi od njih već su izrasli ili rastu u velika glazbena imena, izdvajamo izrasli i rastu, jer prof. Vejzović uvijek apostrofira da se u opernom pjevanju ništa ne postiže preko noći, bez stalnoga truda i izgrađene osobnosti. Jednom je objasnila: »Da bi se jednoga dana eventualno postalo kvalitetnim glazbenikom, moraju se ostvariti sljedeći preduvjeti: vrhunska poduka, velika radišnost i upornost studenata, njihovo svakodnevno vježbanje, i nadasve – oboružanost strpljenjem i nesalomljivom voljom. Stasanje vrhunskog pjevača jako je složen proces, koji – s rijetkim iznimkama – uglavnom potraje godinama.«
Poseban povod za razgovor s prof. Vejzović nije potreban – zato je ovaj razgovor i o prošlome i o sadašnjosti.

Kakve su Vaše veze s otokom i gradom Rabom u kojem radno provodite ljetne mjesece? Obiteljske ili je Rab za Vas tako poseban da Vam je na svoj način postao dom?

– Veze su obiteljske po noni Karmeli Marčić, koja je bila učiteljica u Loparu, a rođena u Gornjoj ulici u familiji koja još danas stanuje u njoj. Od malena smo posjećivali tu rodbinu, provodili ljeto ovdje i jako dobro se sjećam brata moje none, barba Uroša. Ako gledamo dobro, potpuno sam zapostavila porijeklo moje majke koja je iz Vinkovaca, a i nonića, koji je iz Novalje. Mnogo mi znači da je moja nona kao dijete hodala ovim istim ulicama.

Nije da samo živite na Rabu. Puno ste dali Rabu i odavno ste počasna građanka Grada Raba. Recite nam o Vašem majstorskom tečaju koji u Rabu održavate godinama.

– Ja ne živim na Rabu nego u Zagrebu. Zahvaljujući pok. Ugu Belamariću, koji je tada bio voditelj Pučkog učilišta i ne samo to, bilo mi je moguće ne samo da nekoliko puta nastupam u Rabu nego i osnujem majstorske tečajeve. Kada sam rekla da ću to osnovati, svi su mislili da će to pojesti sve novce Grada Raba. Kada sam rekla da će polaznici sami plaćati kurs kako bi učili pjevanje, pitali su da »što se pjevanje treba učiti«? Evo, svi su si plaćali put, noćenje, moju nastavu i koštanje pijanista. Od 2000. godine je svakog ljeta bio puni kurs s koncertom. Pjevači koji su tada bili polaznici danas pjevaju glavne uloge na velikim pozornicama u svijetu: Diana Haller, Christina Landshamer, Evelin Novak, Krešimir Stražanac, Kora Pavelić, Marie Pierre Roy, Frederique Friess, Martina Welschenbach, Adela Golac Rilović, Renata Pokupić, Hans Georg Wimmer i još mnogi.

Istraživanje u pjevačkoj tehnici

Pored mnogih svjetskih i domaćih nagrada koje ste primili, prošle godine ste ovjenčani Nagradom za životno djelo »Vladimir Nazor«, a značajnije i veće nagrade u kulturi u Hrvatskoj nema. Kako doživljavate tu nagradu?

– Osim Ordena na lenti od njemačkog predsjednika, to je najjača nagrada koju sam dobila, a meni naročito draga jer je od »kod kuće«, gdje sam imala kod nastupa veću tremu nego bilo gdje drugdje.

Nastupali ste na najvažnijim opernim pozornicama svijeta, u milanskoj Scali, bečkoj Državnoj operi, njujorškom Metropolitanu… Desetljećima ste bili svojevrsni glazbeni kulturni ambasador naše zemlje, iako to mnogi u Hrvatskoj nisu uviđali, a iz rodnog Zagreba mladi ste otišli u svijet jer Vam nisu davali uloge. Što je bilo od iznimne važnosti za Vašu karijeru, koji ljudi, trenutci, događaji?

– Svi su nastupi na neki način pridonijeli karijeri, ali ako bih trebala nabrojiti nekoliko, onda bi to svakako bio nastup kao Azzucena u »Trubaduru« u Nürnbergu, odnosno rad s redateljem Hansom Neuenfelsom. Zatim kasnije audicija i rad s Herbertom von Karajanom i snimke za DGG i EMI (Kundry, Ortrud i Senta) i svjetske nagrade uz to. I konačno, rad na Alceste u Stuttgartu s maestrom Christophom Eschenbachom i redateljem Robertom Wilsonom.

Kako ste se izgrađivali kao operna umjetnica, što Vam je bilo važno, na što ste stavljali naglasak?

– Moram reći da sam najveće težište stavila na tehniku, nisam odrađivala zadatke nego sam dalje istraživala u pjevačkoj tehnici sve do danas. Izraz, stil, impetus – to sve je dolazilo samo od sebe, čim je tehnički fundament jačao.

Likovna akademija

Spomenimo da ste prvo studirali i završili Likovnu akademiju, grafiku u Zagrebu, a tek potom krenuli glazbenim putom. Zašto je bilo tako?

– Kako nisam imala srednje muzičke škole (zbog toga što su me u nižoj muzičkoj izbacili), nakon gimnazije nisam mogla u Muzičku akademiju nego sam upisala srednju muzičku. Likovna akademija je tada bila prvi izbor, ali se to ubrzo promijenilo.

Možda možete reći s kime ste ostvarivali najbolju suradnju, izdvojiti u tom smislu za Vas nezaboravne pjevače, dirigente, redatelje, orkestre, pijaniste, operne ansamble? Jeste li nekome na Vašem profesionalnom putu posebno zahvalni? Koje su Vam uloge bile najdraže, najzahtjevnije? Kako danas razmišljate o svojoj opernoj karijeri, uspjesima, jeste li ponekad sjetni kada se osvrnete unatrag?

– Zahvalna sam prvenstveno mojoj profesorici Mariji Borčić, koja me je osam godina vodila. Nitko me nije protežirao, agente sam sama tražila po telefonskim knjigama. Naravno da mi je drago sjećati se uspjeha baš zato što im je prethodio težak i uporan rad, ali ja volim zatvoriti stranicu iza sebe, volim se upustiti u nešto novo, kao što je to bila pedagogija, dirigiranje…. I te stranice će se zatvoriti. Dakle, ne živim u prošlosti.

I u glazbi, na sceni, uvijek ste znali izraziti svoju osobnost. Koliko je to važno za opernog umjetnika, pjevača? Što Vam je bilo najvažnije prenijeti publici?

– Ovo je dobro pitanje. Najvažnije je prenijeti svoju osobnost. To je istovremeno uzrok, razlog i cilj. Naravno, predajem sadržaj djela koje izvodim, ali publiku se ne može varati. Dobro svi osjete je li to tvoja osoba daje ili neka kopija nekog drugog ili pak samo tehnika. Pjevač koji nije prisutan, to je »bu«.

Odavno ste uzor mnogim mladima, a jeste li Vi imali uzore, neki svoj glazbeni ideal?

– Pjevački ideal sasvim na početku bila mi je Ebbe Stignani. Poslije su to bili mnogi divni pjevači, kolege s kojima sam nastupala, s kojima sam na pozornici neki put uživala, neki put patila. Svi su oni meni bili uzor. Koje olakšanje kad kolega šapne opasku o dirigentu koji dolje divlja »ajde se smiri, stari«. To mi je isto bio putokaz.

Postoji dobar i loš teatar

Dugi niz godina ste glazbena pedagoginja, predavali ste u Grazu, Stuttgartu, u Zagrebu. Na Rabu su mnogi mladi operni pjevači prošli Vaš majstorski tečaj, i mnogi od Vaših učenika su vrlo uspješni. Što Vam je cilj u tome radu – kakve pjevače želite izgraditi? Kakav je danas odnos opernih i kazališnih kuća prema pjevačima, i je li taj odnos usporediv s vremenom kada ste Vi nastupali na svjetskim pozornicama?

– Iskreno, sve manje i manje se danas polaže na ozbiljnost profesije pjevača. Želim razviti otpornog pjevača, a za to treba vremena i naravno postupnog ulaza u jače role. Na tržištu se traži što mlađi i ljepši pjevač kojeg se brzo potroši. Ja znam da pjevaču treba bolja baza kako bi u teškim momentima tijelo i glasnice izdržale, a tržište traži drugo. Dovoljno je reći da je prosječni vijek ove profesije danas u Europi pet godina, ne više. To je rezultat ovakvog stava. Zato je moj odgovor na vaše pitanje: cilj mi je izraditi pjevača starog kova koji ima puno za reći i suprotstaviti se današnjem sistemu.

Kako vidite današnje, možda se može reći, novo ruho, opere, primjerice Carmen u trapericama i slično?

– Ja sam bila među prvima koji su s modernim pristupom rasli i ja sam od prvih koji su to prihvatili. Dobro je da su se razbili okviri i da sredstva izražaja više nemaju granica. Postoji dobar i loš teatar – to je sve što mogu reći na tu temu.

Uz glazbenu pedagogiju, bavili ste se i dirigiranjem, bili ste članica više žirija. Je li sve to još uvijek aktualno?

– Sve je još aktualno, ali naravno, ima mlađih koji naviru i to je u redu.

Konačno, kakvi su Vam planovi? Na vašoj web stranici, na platformi www.dunja-vejzovic.com već se mogu pročitati neke najave za iduću godinu.

– Da, stranica je otvorena i nadopunjava se svakodnevno i ima mnogo linkova za moje fanove, a i informacija o velikom majstorskom kursu s tri paketa u Varaždinu u veljači 2021. godine.