U njemačkom gradu Bremenu od 28. travnja do 1. svibnja održan je jazzahead!, najveći svjetski skup jazz profesionalaca. Nakon što je dvije godine bio prebačen u virtualni svijet, ove je ponovo omogućio susrete istomišljenika i koncerte jazz glazbenika ispred publike. Sad kad su iskusili obje varijante, svi su potvrdili da niti najmaštovitije virtualne varijante ne mogu zamijeniti izravni kontakt, posebice kad se radi o jazz glazbi. Osjetilo se to u nebrojenim susretima, predavanjima, radionicama, promocijama održanim u svim sferama glazbene industrije te posebice u jedva dočekanim nastupima jazz glazbenika. Bilo ih je iz cijeloga svijeta, a posebnu su pažnju izazvali oni iz Ukrajine, zemlje koja shvaća koliko njezina umjetnost i kultura može pomoći očuvanju ugleda i njezinog identiteta. Osim njezinih glazbenika koji su nastupili u raznim situacijama, Ukrajinci su imali i svoj štand s predstavnicima.

Koncertni dio programa održan je na pet pozornica koje su bile koncentrirane u sajmišnom prostoru (jedna je bila novopostavljeni šator), te u obližnjem klubu, ali i u raznim prostorima diljem grada: klubovima, dvoranama, hotelima… Samo u Showcase programu u tri dvorane i klubu održano je četrdeset koncerata, koji su bili podijeljeni u četiri tematske cjeline: Canadian Night, European Jazz Meeting, German Jazz Expo i Overseas Night.

Ove godine zemlja partner bila je Kanada. Osim velikog štanda koji je bio okupljalište velikog broja posjetitelja i na kojem je predstavljena kanadska jazz scena, u programu naslovljenom Canadian Night nastupilo je osam kanadskih sastava raznih formacija: Francois Bourassa Quartet, Itamar Erez Quartet, duo Marianne Trudel + John Hollenbeck: Dede Java Espritu, Silvervest – Zombik & Caloia, Audrey Ochoa, Steph Richards, trio Carrier, Lambert i Edwards te Larnell Lewis.

Larnell Lewis Band / Foto DAVOR HRVOJ

U dobru i zlu

Tumarajući dan nakon predstavljanja kanadskih glazbenika među tisućama jazz znalaca, naletio sam na bubnjara Larnella Lewisa kojem je pripala čast da prvog dana svojim nastupom zatvori Canadian Night. Sljedećih sat vremena zadržali smo se u zanimljivom razgovoru koji sam, srećom, snimio.

Multitalent iz Toronta, Lewis je skladatelj i svira svu silu glazbala, među ostalima bubnjeve, udaraljke, bas, gitaru, klavijature, melodiku i klavir. Školovao se na Humber Collegeu gdje je 2004. dobio nagradu »Oscar Peterson« za izvanredna glazbena postignuća, najveću nagradu koju dodjeljuje ta institucija. CBC Music ga je 2017. proglasio jednim od trideset i pet najboljih umjetnika mlađih od trideset i pet godina, a Ontario Arts Foundation mu je dodijelio nagradu za novog jazz umjetnika. Lewis je bio glazbeni direktor za nastup tijekom premijere hvaljenog dokumentarca »Quincy« na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, o slavnom producentu Quincyju Jonesu, gdje je vodio nastupe glazbenika kao što su Yebb Smith, Mark Ronson i Chaka Khan. Osim što vodi vlastite sastave, član je svjetski poznatog sastava Snarky Puppy s kojim je osvojio dvije nagrade Grammy.

Larnell Lewis je nastupio sa svojim septetom, jedinim sastavom koji je u precizno isplaniranom programu na jazzaheadu svirao dodatak. Bio je to dojmljiv koncert fusion glazbe sa snažnim utjecajem funka. Uz njega svirali su trubač Andrew McAnsh, saksofonist i flautist Rob Christian, gitarist Elmer Ferrel, klavijaturist Jeremy Ledbetter i bas gitarist Rich Brown te kao posebna gošća, njegova supruga Joy Lapps-Lewis koja svira čelični bubanj. Ona je također širila pozitivne vibracije, ostvarivši sjajnu interakciju s njim.

»Osim što smo u tom kontaktu na koncertu, a moja je supruga nevjerojatna, ona je sjajna skladateljica i poduzetna osoba«, rekao je. »Blagoslov je što nastupa sa mnom, pred publikom. Ja također uvijek sviram u njezinom sastavu. Poznajemo se gotovo dvadeset godina, a dvanaest smo u braku. Imamo tu povezanost, u dobru i zlu, i zato zajedničko stvaranje glazbe nije tu samo da bi donosilo iscjeliteljsko iskustvo onima koji nas slušaju, nego i nama pruža tu čaroliju. To je predivno iskustvo.«

Joy svira čelični bubanj, melodijsko glazbalo koje ipak može kolidirati s bubnjevima. Zapravo, moraju biti oprezni i pažljivo spajati zvukove tih glazbala. »Za nas je to poput razgovora«, objašnjava. »Razmišljamo li o našim glazbalima i njihovom postojanju u istom prostoru, čak i zato što su to udaraljkaška glazbala, razmišljamo o glazbenom razgovoru. Koristimo se »riječima«, povezujemo naše »glasove«, govorimo određenim »jezikom«, ali ostavljamo jedno drugom prostor u kojem razmjenjujemo zamisli, u kojem one obitavaju i čekaju da ih iskoristimo. Na taj način brinemo o razvijanju glazbe, što je jako važno.«

Tajanstvena ljubavnica

U tom trenutku iznenadio sam ga pitanjem o tome kako je njegova ljubavnica, rekavši mu da sam ga jučer vidio kako ju mazi. »Ja imam ljubavnicu?«, zbunjeno je odvratio protupitanjem. »O ne, ja nemam drugu ženu.« No kad sam rekao da je Duke Ellington rekao: »A drum is a woman!«, što je također naziv jednog od njegovih albuma, te da se, kad svira, stječe dojam da je zaljubljen u bubnjeve, odahnuo je i nasmijao se. »Oh bubnjevi, daaaa, ha ha ha. Nešto je posebno u bubnjevima i ritmu, a nije uvijek dovoljno istaknuto. O tome se ne govori dovoljno. Uzmete li sve skladbe koje ste ikad čuli i maknete harmonije ili melodijski dio tako da ostane samo ritam, još uvijek imate skladbu. Uzdižemo u nebesa melodijsku strukturu, harmonijsku strukturu i boju glazbe, što je divno, ali sama struktura, visina građevine koju stvaramo glazbom leži na temeljima, konceptualno govoreći. Ritam je sve, a bubnjevi su neka vrsta prve verzije njegovog postojanja. To je temelj. Toliko je frekvencija, nižih raspona i viših raspona, što znači da bubnjevi podržavaju sastav od dna do vrha. Sviram ih od malena, ali tek kad sam odrastao shatio sam kolika je odgovornost koja proizlazi iz sviranja glazbala kao što je to te kako na taj način mogu podržavati glazbu.«

Lewisovo se sviranje odlikuje s mnogo različitih tehnika sviranja bubnjeva, a sve to očituje se u svakom njegovom koncertu. Naime, stasao je proučavajući glazbu raznih tradicija. »Sviđa mi se to što ste rekli – tradicije, jer za mene ih je zaista mnogo«, rekao je. »Prije svega, karipskog sam podrijetla. Moji su roditelji iz St. Kittsa (Saint Kitts and Nevis, op. a.) u sjeveroistočnom dijelu Kariba. To je također poveznica s Afrikom u smislu života, zvuka, ljudi, glazbe, aspekta zajedništva u glazbi, bubnjeva… Obitelj moje supruge je iz Antigve (Antigva i Barbuda, op. a.), a to je isto. Dakle imamo poveznicu s tom tradicijom. Također, osim karipske glazbe, odrastao sam i uz glazbu koja se izvodi u crkvi. Od svoje druge godine svirao sam bubnjeve u crkvi. Moj je otac vodio crkveni ansambl. Tradicija karipske glazbe, gospel tradicija, kao i jazz koji sam učio u školi – ta tri svijeta kod mene su usko povezana. Znam kad neki od njih treba iskočiti u prvi plan. To ovisi o suradnicima, sastavu s kojim sviram ili kontekstu u kojem sviram. Predivno je što je sve sadržano u tom duhu, energiji. Čak i ako ponekad ne govorimo istim jezikom, možemo se glazbeno povezati. Znamo li da se neki glazbenik dobro osjeća u tome što radimo, možemo pokušati glazbu podići na višu razinu, a ako se ne osjeća dobro, radit ću s njim i pomoći mu svojom podrškom u stvaranju glazbe kako bismo došli do naboljeg mogućeg rezultata. Uz to što sam karipskog podrijetla, puno sam naučio svirajući u crkvi, kao i od djelovanja u jazz idiomu. Sviranje u tim žanrovima pomoglo mi je da napredujem.«

Održavanje ljudskosti

Radi se o komunikaciji među glazbenicima i između glazbenika i publike, ali kad je riječ o gospelu, možemo govoriti i o komunikaciji s višom silom, duhovnom sferom. Ta je ostavština još uvijek prisutna u njegovoj glazbi. »Svakako«, ispalio je. »Da bi svirao jazz, moraš vjerovati u nešto. Nije važno što je to, moraš vjerovati u nešto! Vjerujem da biti kršćanin ili biti vezan za crkvu, razumjeti što Bog znači za naše živote, nije samo povezivanje s višom silom, nego i spoznaja da smo svi povezani s izvorom neke vrste. Biti povezan na taj način općenito ima veze s poštovanjem koje u svakom času iskazujemo jedni prema drugima. To je sveopća milost u svakom trenutku. Kad razmišljam o stvaranju glazbe, mislim na ono što mogu ponuditi u određenom trenutku. Ljudi su se odlučili pojaviti na koncertu, a to nije slučajno. Ako plate ulaznicu i dođu na koncert frustrirani ili tužni, nadam se da će u tom trenutku uroniti u zonu i otići doma promijenjeni. To je nešto što sam iskusio još u crkvi. To je zasnovano na zamisli da se možda i ne poznajemo, ali proživljavamo nešto zajedno. Kao u zrakoplovu. Zajedno proživljavamo turbulencije, mislimo isto – samo da sretno sletimo, a na kraju kad sve dobro završi, pogledamo se i zaključimo da smo sigurni i zaplješćemo pilotu. To je ista zamisao, isti koncept u kojem ne moramo biti uzemljeni, ne moramo čvrsto stajati na zemlji, a još uvijek smo povezani kroz taj viši izvor i nadahnuće koje crpimo iz više sile.«
Osim što je sjajan bubnjar i skladatelj, Larnell Lewis je i šoumen. Osjetilo se to i na ovom koncertu na kojem je publiku oduševio i najavama skladbi te pričama kojima ih je povezivao. Kroz svirku, ali i konferansu ostavio je dojam osobe kojoj je u djelovanju važan i aspekt humanosti. »To je iznimno važno«, rekao je. »Razumijem da smo svi jednako važni, bez obzira što činimo, što je naš posao i čime se bavimo. Neki su poslovi cjenjeniji od nekih drugih. Ponekad nisu dovoljno cijenjeni oni koji čine male stvari, primjerice dizajniraju ove čaše ispred nas, ali to je vrijedan posao. Stvaram glazbu koja nadahnjuje mnoge, ali još uvijek sam sasvim obična osoba. Moramo zapamtiti da svatko ima svoje zanimanje. To mi pomaže da nastavim biti dio sveukupne zajednice koju imamo, posebice u glazbi. Lako je veličati glazbenike i stavljati ih na pijedestal jer nas oduševljavaju svojim djelima, ali kao glazbenici, kao umjetnici, moramo zapamtiti da smo samo ljudi i da moramo dati sve od sebe i nastaviti stvarati ljepotu, neprestano. Zato je iznimno važno veće davanje značaja kulturi i pomaganje u boljem razumijevanju kulture i njezine uloge u zbližavanju ljudi. Važno je razumijevanje čovječanstva, a to će pomoći u održavanju ljudskosti. Zamisao je u stavljanju humanosti na prvo mjesto. To će nas spasiti od otuđenja. Ako na sve gledaš kao na ljudska bića, osjetit ćeš više suosjećanja, više milosti, puno više sveobuhvatnosti, jer tada počneš shvaćati suštinu.«

Značenje mentorstva

To je posebice izraženo u ovoj vrsti glazbe, jazzu, u kojoj se poštuju svi glazbenici, u kojoj, primjerice, na jam sessionu sviraju ljudi raznih nacionalnosti, rasa, vjerskih opredjeljenja, mentaliteta i svjetonazora. Ta bi glazba, koja je zasnovana na načelima slobode, poštovanja i tolerancije, mogla biti neka vrsta putokaza za djelovanje političara. Zapravo u nekim društvima jest tako. Primjerice, osjetilo se to u govorima političara na otvaranju manifestacije. Ali to su neki drugi političari koji dolaze iz drukčijeg okružja… »Stvaramo li glazbu, bit ćemo povezani«, tvrdi Lewis. »Ti trenuci u kojima smo povezani, u kojima različitosti ostavljamo sa strane, za nas su opasni. Pitamo li se želimo li živjeti, odgovor će uvijek biti da želimo. Dakle, trebamo nešto učiniti da preživimo. Trebamo promijeniti naš pogled i mišljenje o životu i umjetnosti. Tada će se promijeniti naše opcije i ishodi, pozabavit ćemo se onime što nas tako dugo razdvaja, a što potiče stvaranje kraljevstava i bujanje moći koja se hrani podjelama. To nikako ne pomaže u izgradnji humanijeg društva.«
U skladu s tim načelima Lewis iskazuje poštovanje glazbenicima i mentorima koji su na njega izvršili snažan utjecaj, a proučio je cjelokupnu glazbenu tradiciju. »Iznimno je važno iskazati im poštovanje«, tvrdi. »Ljudi uvijek slave poznate vođe iz svijeta jazz glazbe ili znane vođe u nekom drugom stilu ili žanru. Mentor je netko tko je uvijek korak ispred nas, tko nam može pomoći posložiti misli, tko će nam pomoći da kroz glazbu izrazimo sebe. Također možemo razumijeti o čemu se radi tek kad to naučimo od nekoga. Razmišljam o svojoj djeci. Jedno dijete ima dvije i pol, a drugo četiri i pol godine. Naime, ja sam mentor svojoj djeci koja, kad shvate da se nešto događa, odmah motre kakva će biti moja reakcija. Zanima ih kako ću reagirati u pojedinoj situaciji, kako ću se suočiti s problemom. Tako stječu iskustvo. Iako im ništa izravno ne kažem, oni upijaju to iskustvo. Kroz to mogu bolje razumijeti značenje mentorstva i ohrabriti nekoga da sluša glazbu, čita, dođe na koncert. Mentor ne mora uvijek biti netko tko objašnjava, ali treba biti netko tko je ispred tebe, tko ti može pomoći da pronađeš sebe ili netko tko će te svojim primjerom potaknuti na nešto. Zato je važno da govorimo o tome, kako bi ljudi shvatili koliko je to važno.«

Instrument povezivanja

Neki od njegovih mentora, ne uvijek izravno, slavni su bubnjari. Jedan od najvažnijih je Brian Blade koji je izvršio ogroman ujecaj na njega. »On svira sa strašću i osjećajnošću«, govori vidno uzbuđen. »Ne svira samo takt, dakle to nije njegova jedina uloga. Šulja se oko glazbe, svojim sviranjem obavija slušatelje oko svih tih struktura koje koristi za gradnju. Ispred nas su ove čaše: ova bi mogla biti John Patitucci, ova bi mogla biti Wayne Shorter, ova bi mogla biti Danilo Perez, a ova bi možda mogla biti Terence Blanchard. Oni vrludaju u sredini, a Brian kao bubnjar polako vodi publiku oko svih struktura koje grade ostali članovi sastava. Kao da kaže: »To je cool, idem se vratiti Johnu Patitucciju, idem ih povezati, idem provjeriti što u tom trenutku radi Danilo.« Razumije kako oni grade te glazbene strukture, zna kako ih objediniti i to radi bez da kaže: »Ja sam bubnjar – slušajte me!« Svojim sviranjem omogućuje da se svi glazbenici okupljaju u jedinstvenu cjelinu. Moramo razumjeti individualizam, ali i kolektivni pristup te tada postaviti sve u kontekst. Brian je sjajan primjer takvog pristupa.«
Lewis je danas mentor glazbenicima koji sviraju u njegovom sastavu. Osjeća se to i na koncertima na kojima ga pažljivo promatraju očekujući da im uputi neki znak. »Članovi mojeg sastava su nevjerojatni«, kaže. »Blisko smo povezani. Svi sviramo jedni s drugima u raznim sastavima, pa i vlastitim. Nastojimo pomoći jedni drugima da napredujemo. Važno je, ako je netko vođa sastava, da slijedi i vizije drugih članova. Posebice je to važno u ovom sastavu jer inače su svi njegovi članovi vođe vlastitih sastava, znaju kako djelovati sa sastavom i kako stvarati dobru glazbu.«
Jedna od važnih karakteristika njegove glazbe je energija, ne samo tjelesna, nego i duhovna. On tu energiju znalački prenosi na glazbenike iz sastava, ali i publiku. »Za mene je važno dijeliti tu energiju i potvrditi energiju svaki put kad donesemo neku odluku«, kaže. »To je osjećaj. To nam govori da se ne smijemo prenagliti i poslije pukom srećom izvlačiti iz neke situacije. To je nešto za što se možemo uhvatiti u izvanrednim situacijama, na što se oslanjamo kad imamo loš dan, ali i kad imamo dobar dan. Radi se o konceptu, zamisli da to koristimo kao alat koji nam pomaže da lakše prebrodimo razne situacije. Zato mi je to tako blisko. Želim ostati povezan s time, a to glazbu čini instrumentom povezivanja.«
Larnell Lewis će ovog ljeta snimiti novi album koji će se zvati »On Earth«, a objavit će ga za godinu dana. »Upravo pišem glazbu«, rekao je. »Ovakav je koncept – kad pada kiša i natopi zemlju, priroda buja. Tako je i s nama. Suočavamo se s time, upijamo iz svih tih iskustava koje smo imali zadnjih nekoliko godina, gledajući što je niknulo iz zemlje, iz svih tih iskustava, i to koristimo za stvaranje nove glazbe.«