Camille (Pili Groyne) je trudna šesnaestogodišnjakinja koja je odlukom suda odvojena od svoje neuravnotežene i nepouzdane majke te smještena u centar za maloljetne majke i trudnice. Ona je ljuta, emocionalno rastrgana i ponekad očajna zbog svoje situacije, no vrijeme koje je provela u centru zasigurno je njezin život promijenilo na bolje. To je ukratko sadržaj francuskog filma »Petites« (»Malene«) u kojem redateljica Julie Lerat-Gersant na vrlo realističan i iskren način prikazuje svakodnevni život maloljetnih majki i, istovremeno, efikasnost institucija koje se brinu o njima, napravivši vrlo jak i zanimljiv film o suptilnoj temi kao što je trudnoća i majčinstvo maloljetnica.

«Petites« je debitantski film Julie Lerat-Gersant koja je inače vrlo aktivna na francuskoj kazališnoj sceni, a također je suosnivačica kazališne grupe La Piccola Familia. Film je prikazan na ovogodišnjem Locarno Film Festivalu u programu »Cineasti del presente« gdje je prošao vrlo zapaženo dobivši specijalnu pohvalu omladinskog žirija i nagradu Bocalino d’oro za najbolji igrani film, koju dodjeljuje žiri nezavisnih filmskih kritičara.

Velika i ozbiljna tema

Što vas je privuklo ovoj temi da baš o tome govorite u svom prvom filmu?

– Sve je počelo tako da sam deset tjedana radila u centru za maloljetne majke i trudnice. Održavala sam radionicu pisanja za te mlade djevojke koje su imale oko 15 – 16 godina i bila sam zaista iznenađena kada sam vidjela koliko odgovornosti snose te, još uvijek, djevojčice. One su tako mlade, tinejdžerski su razigrane, no istovremeno su i majke. Kako one manevriraju između majčinstva i vlastitog djetinjstva je zaista impresivno. Također sam bila prisutna kada je socijalna skrb oduzela jednoj od njih dijete te sam bila svjedok kakva je to trauma i za dijete i za majku. Taj centar je za mene bila početna točka filma, jer sam htjela staviti fokus i na taj centar kako bi se bolje razumjelo čime se oni ustvari bave.

Kako ste istraživali ovu temu?

– U tih deset tjedana koje sam provela u centru čitala sam ono što su one pisale na radionici, no osim toga mnogo sam s njima razgovarala, ali ne samo s njima nego i s odgojiteljima i psiholozima, jer moja ideja filma je bila da cijela priča bude vrlo realna. To mi je zaista bilo važno. Tema o kojoj govorim je vrlo velika i ozbiljna, majčinstvo i toksična majka, pa sam željela biti sigurna da je ono što kažem apsolutno vjerodostojno.

Mnogo sam s njima razgovarala radeći na svakom liku kako bih ih oslikala što vjernije i realnije, jer nisam htjela da to budu umjetne lutke već stvarne osobe. Film je fikcija, no ipak je trebao biti vrlo autentičan. To je također film koji govori u obranu javnih institucija. Mi u Francuskoj imamo vrlo dobru socijalnu skrb, ali ni ona nije perfektna, no trebamo je očuvati i u nju uložiti više novaca kako bi je bolje zaštitili. Mnogi ljudi pate, a te institucije su dobre u pružanju pomoći pa ih stoga trebamo podržavati.

U filmu »Petites« (»Malene«) prikazuje se svakodnevni život maloljetnih majki

Rad s malom djecom

Vaš film ipak nije depresivna drama, već vrlo životna i optimistična priča.

– Da, to je upravo ono što sam i htjela da se osjeti kod svih tih likova i zato smo mnogo radili i na kadriranju i na tome da svaki kadar bude snimljen u lijepoj fotografiji. Željela sam također da bude vrlo uočljivo da je na početku filma Camille u sjeni svoje majke, a kako se film razvija ona sve više izlazi iz mraka i ide prema svjetlu.

Grupne scene s majkama i djecom su fantastične. Kako ste postigli takvu spontanost u njihovom ponašanju?

– O tome kako da ostvarimo te scene s grupom mladih glumica i beba nije bilo jednostavno i zajedno sa snimateljicom Virginie Saint Martin provela sam mnogo vremena raspravljajući na koji način ćemo to kreirati. Budući da se ja bavim kazalištem za mene je najbolji rad s glumcima repeticija, sve dok se ne dođe do perfektne interpretacije. Tako smo radili i na tim scenama, mnogo repetecije i improvizacije, a često smo ih snimali bez da su one toga bile svjesne.

U filmu također ima jako puno male djece. Kako ste s njima radili?

– Prije svega to je od mene zahtijevalo vrlo detaljnu organizaciju. U Francuskoj postoje stroga pravila oko toga kako se radi s djecom na snimanju i koliko dugo mogu biti na setu. Odrasli glumci su se morali prilagoditi djeci i njihovom ritmu i glumicama su djeca ponekad odvraćala pažnju od njihove uloge, no na kraju takve su stvari samo bile pozitivne jer je sve ispalo autentičnije i prirodnije. Mala Gianna, koju smo najviše »eksploatirali« u filmu, je moja najmlađa kći i s njom mi je bilo lakše raditi jer sam znala na koji način iz nje mogu izvući ono što mi je bilo potrebno.

Iskustva majčinstva

U nekoliko sitnih detalja vaš film podsjeća na film »Juno«. Trudna tinejdžerica, odluka da dijete da na posvajanje i dečko/otac koji potpuno stoji uz njezine odluke. Je li vam taj film na bilo koji način bio inspiracija?

– Ne. Mislim da u tom filmu nije potpuno jasna ideja o abortusu i liječnik nije bio dobar lik. Mislim da je ponekad vrlo teško odabrati dobro rješenje problema, a ponekad nijedno rješenje nije dobro. Željela sam pokazati da se o bitnim odlukama mora otvoreno razgovarati kako bi se iz mnogo izvora pokušalo doći do rješenja. Zato, uz Camille, mi u filmu imamo mnogo drugih djevojaka koje su u sličnoj situaciji kao Camille, a svaka od njih ima svoju priču i iznosi svoja iskustva o majčinstvu. Za mene je isto tako bilo važno pokazati Camillinu potrebu za majkom i željom da ona bude s njom i koliko odvojenost od nje utječe na nju, i kako je često potrebna pomoć sa strane da se izađe iz začaranog kruga nefunkcionalne obitelji gdje kći radi iste greške kao i njezina majka prije nje. Moj film je mnogo kompleksnija priča o maloljetničkoj trudnoći. To nije samo jednostavna odluka jedne djevojčice da se riješi neželjene bebe.

Što vas je vodilo pri kreiranju lika Camillinog dečka?

– Prije svega mi je bilo vrlo važno da ne napravim film koji govori protiv muškaraca i zato smo dugo razmišljali kakav bi on trebao biti. Odmah mi se dopala ideja da je on dobro dijete, jer on je još uvijek dijete i da odgovorno i pozitivno gleda na cijelu situaciju. Učiniti ga lošom osobom meni je izgledalo kao klišej. Kada smo razmišljali o tome što sve znači biti majka, shvatili smo koliko je važna i uloga oca, jer otac je taj koji treba prerezati pupčanu vrpcu i stoga mi se svidjela ideja da Camillina majka, koju glumi Victoire Du Bois, ne voli Mehdia (Bilel Chegrani), jer za nju on prestavlja nekoga tko će prerezati pupčanu vrpcu između nje i njezine kćeri.

Je li vas vaš odnos s majkom na, neki način, inspirirao pri stvaranju nekih od likova ili situacija u filmu?

– Prije deset godina sam prvi put postala majka, jer ja imam tri prekrasne kćeri, a mjesec dana nakon što sam rodila, moja mama je imala moždani udar i nije mogla biti uz mene pa sam kroz sve morala prolaziti sama. Kada postanete majka, vaša mama je najbolji oslonac, a činjenica da moja majka nije mogla biti sa mnom, znači da sam morala sama naći rješenja i brinuti se o njoj. To je na neki način ono što i Camille mora učiniti. Ona ima majku, ali ona nije uz nju kada joj je najviše potrebna, a Camille vrlo često mora preuzeti i ulogu roditelja.

Film i kazalište

Je li trudnoća tinejdžerica veći problem u Francuskoj?

– Ne, ne toliko kao u nekim drugim zemljama. U Francuskoj se o tome može otvoreno razgovarati, a tableta za dan poslije može se dobiti bez roditeljske suglasnosti. Ipak, ja volim govoriti o društvenim grupama o kojima se obično ne govori, u ovom slučaju o bijeloj populaciji u sirotinjskim predgrađima. Želim da to bude opće poznato: ako živiš u Francuskoj onda trebaš biti svjestan da postoje majke koje su same još uvijek djeca i treba vidjeti i čuti njihovu stvarnost.

Nakon svega što se događa u SAD-u po pitanju abortusa, koliko je glasan pro-life pokret u Francuskoj?

– Ništa bitno. Nakon onoga što smo vidjeli da se događa u SAD-u, sada se u Francuskoj radi na tome da se abortus i slobodan izbor žene po tom pitanju unesu u ustavni zakon. Ali, mi moramo nastaviti govoriti o tome jer čak iako se ženska prava i zakonski reguliraju, situacija u kojoj mnoge žene žive ostaje nepromijenjena. Stoga se mi moramo nastaviti boriti i to je permanentna borba.

Što je vaš sljedeći projekt, novi film ili kazalište?

– Radim na dokumentarcu o sirotištu i napuštenoj djeci od 0 do 6 godina. Želim također raditi na novom igranom filmu. Kazalište je uvijek aktualno jer ja zaista volim kazalište. Film i kazalište su samo dva načina na koja se može ispričiti priča i mislim da ću se nastaviti baviti s oba.