Talijanski redatelj

Preminuo Ettore Scola: Odlazak majstora gorke komedije

Dragan Rubeša

Reuters

Reuters

Sedamdesete godine bile su Scolino zlatno razdoblje, kad su nastali autorovi seminalni radovi poput »Ružni, prljavi, zli« i već spomenutog »Jednog izuzetnog dana« u kojem će se na dan Führerova rimskog posjeta Duceu dogoditi slučajni susret novinara Marcella Mastoiannija i njegove susjede Sofie Loren



RIM/RIJEKA Talijanski redatelj i scenarist Ettore Scola, višestruko nagrađivan i nominiran za Oscara, umro je u 84. godini, u rimskoj bolnici u koju je primljen u nedjelju zbog srčanih problema, javili su talijanski mediji. Njegov najpoznatiji film je »Jedan izuzetan dan« iz 1977. godine, u kojem je u vrijeme fašističke Italije prikazao odnos progonjenog homoseksualnog novinara (Marcello Mastroianni) i sentimentalne domaćice (Sophia Loren). Film je nagrađen Zlatnim globusom, a bio je nominiran i za Oscara.


U njegovom možda najljepšem filmu »C’eravamo tanto amati« (1974), pratimo poratne živote trojice prijatelja  koji su se zajedno borili u partizanima. Iz rata su izašli s velikim nadama i ambicijama. No jedan od njih – glumi ga Vittorio Gassman – ući će u brak iz interesa i postati utecajni odvjetnik. Jednog dana prijatelji će proći pored njegove raskošne vile i reći – »On ne može ovdje stanovati, previše je siromašan!«. No ipak odluče preskočiti zid, i ugledaju ga kako leži pored bazena u kućnom ogrtaču. Nakon toga ga više nikad nisu vidjeli.


Seminalni radovi


Priča je to o krivnji i životnim promašajima. Scola je bio i ostao jedan od najvećih kroničara upravo te i takve Italije. Film je krcat brojnim filmskim referencama. Lik Nica kojeg portretira Stafano Satta Flores toliko je zaluđen filmovima, da se odlučio rastati od žene nakon žustre rasprave o De Sicinim »Kradljivcima bicikla«.




Sjajna Stefania Sandrelli je Luciana, wannabe glumica koja je statirala u Fellinjevu »Slatkom životu«, a koju Nico pokušava zavesti objašnjavajući joj Ejzeinštejnovu teoriju montaže na stepenicama ispred crkve Trinita dei Monti na mitskoj Piazza di Spagna. »Htjeli smo promijeniti svijet, ali svijet je promijenio nas« – kaže Nino Manfredi u jednoj od ključnih scena Scolina filma.


Scola je karijeru počeo  u 15. godini kao suradnik humorističkog lista »Marc’Aurelio«. U pedesetima je počeo pisati scenarije za filmove svojih prijatelja (Dino Risi & co.). A režijom se počeo baviti 1964, snimivši debitantsku komediju »Se permettete parliamo di donne« s neizostavnim Vittoriom Gassmanom, koji će uz Manfredija i Mastroiannija postati njegov zaštitni glumački znak.


Sedamdesete godine bile su Scolino zlatno razdoblje, kad su nastali autorovi seminalni radovi poput »Ružni, prljavi, zli« i već spomenutog »Jednog izuzetnog dana« u kojem će se na dan Führerova rimskog posjeta Duceu dogoditi slučajni susret novinara Marcella Mastoiannija i njegove susjede Sofie Loren.


U tom istom razdoblju snimio je i angažirani dokumentarac »Festival Unità«, kao član talijanske PCI. Njegov filmsko-politički angažman počeo je još u šezdesetima s filmovima poput »Hoće li naši junaci uspjeti naći prijatelja misteriozno nestalog u Africi?« s Albertom Sordijem, u kojem se iza naizgled benigne (erotske) komedije krije oštra kritika postkolonijalizma, rasizma i kapitalističke histerije, s citatima koji sežu u rasponu od Sandokana do Josepha Conrada.


Politička razočaranja


Njima se može pridružiti i sjajna satira »Trevico-Torino (viaggio nel Fiat-Nam)« u kojoj se pozabavio motivom migracije kroz zgode i nezgode mladog Fortunata Santospirita koji u potrazi za egzistencijom napušta talijanski jug ne bi li pronašao posao u tvornici FIAT, gdje će se sprijateljiti s komunističkim sindikalcem.


No osamdesete su pored smrti karizmatičnog komunističkog vođe Enrica Berlinguera kojem je taj veliki majstor gorke komedije posvetio oproštajni dokumentarac »L’addio di Berlinguer«, donijele brojna politička razočarenja, koje će autor sublimirati u »Terasi« na kojoj je okupio grupu ljevičarskih intelekturalaca u krizi, ali i velike filmove »Večera«, »Obitelj« i »Bal«.


U devedesetim počela je autorova suradnja s genijalnim Massimom Troisijem (»Putovanje kapetana Fracasse«, »Koliko je sati«, »Splendor«). Ni u kasnijoj fazi nije ga napuštao aktivistički nerv, pridruživši se grupi autora u omnibusu »Pisma iz Palestine«. A od režije se oprašta 2013. snimivši emotivni dokumentarni portret svog velikog prijatelja Fedderica Fellinija naslovljen »Kako je neobično zvati se Federico« i prikazan na festivalu u Veneciji.