ZAGREB – Zajedno s Teatrom &TD i Centrom za kulturu Maksimir, Scena Ribnjak umjetničke direktorice Pavlice Bajsić trenutno je jedno od najživljih i najkvalitetnijih kazališnih mjesta u Zagrebu. To ima izravne veze s otvorenošću prema umjetničkom istraživanju i projektima koji nisu ni lektirni ni oportuni, nego nastaju iz autorske potrebe mladih ljudi za istinitim i posvećenim kazališnim eksperimentom. Tako nas premijera predstave »Napravi mjesta za…« autora i redatelja Hrvoja Korbara vodi u zamišljenu turu Ikeom: mitskim mjestom kapitalizma ili prostorom »vrhunskog dizajna za svaki džep«, gdje bi svatko trebao pronaći »svoj dom« i svoj ukus. Toliko mogućnosti, toliko »socijalno osjetljivih« ponuda! Ali što ako u tu utopiju materijalnog obilja stupi osoba koja ne zna tko je i ne zna što želi?

Ikea kao religijsko iskustvo

Predstava se otvara u prizemlju Scene Ribnjak, gdje stupanje u Švedsku (kao Ikeinu zemlju) zahtijeva posebnu vizu. Iva Kraljević i Nataša Kopeč u duhovito podešenom satiričkom ključu igraju arogantnu stanodavku i primitivno-srdačnu imigracijsku birokratkinju koje »mladog redatelja« rešetaju pitanjima. Mladac u izvedbi očaravajuće zbunjenog Roka Juričića na pragu obećane zemlje opetovano završava sravnjen sa zemljom. Na sceni je inače i stvarni redatelj predstave Hrvoje Korbar – i to kao jedan od glumaca u roli najprije Prevoditelja, a zatim Kostura. U oba slučaja uvjerljiv i humoran. Evo što muči žensku vlast na granici švedotopije: kako to misli mladi redatelj da živi od honorara i nema stalno radno mjesto? Zna li itko izvan Hrvatske što to točno znači »samostalni umjetnik«? Ne bi li se možda prekvalificirao u nešto korisno? Neka izvoli samog sebe preporučiti za vizu i predstaviti se u optimalnom svjetlu, pa neće valjda jedna Švedska pustiti u sebe nekog pikzibnera i balavandera. Nisu li redatelji inače starije i uglednije osobe?!

Juričić se ispričava jer se nije rodio kao šezdesetogodišnjak, zato što je nekomercijalni umjetnik, a i zato što nije hvališa. Na njegovoj je strani Sob s odjela dječjih igrački iz Ikee, inače izbačen iz asortimana, čije iskustvo između švedskog i hrvatskog jezika pogođeno burleskno posreduje Maruška Aras. Ovaj harmsovski lik doputovao iz animalne fantastike odigran je s potpuno ozbiljnim kredibilitetom, unatoč kopitima i krznenoj kapici s roščićima, što je majstorski doseg glumice koja ga utjelovljuje. Ikea se zatim ukazuje kao crkvica na stepenicama, sa sakralnom glazbenom temom (autor glazbe: Ivan Hlebić) i »biblijska« sveta tri kralja njezina uspjeha. Nataša Kopeč i Iva Kraljević uživaju u parodiji »slavljenja« Ikeina osnivača, Ingvara Kamprada; novog sveca poduzetništva.

Kritika kupaca-narcisa

Glavni dio predstave je konačno razgledavanje asortimana ove kuće, u kojem je najvažnije dokučiti zašto nam točno trebaju svi ti komforni, prekrasno oslikani, živopisni predmeti koje potrošači kupuju za svoje stanove. Je li Ikea zamjena za spiritualno iskustvo ili odlazak u crkvu, gdje umjesto hostije konzumiramo tradicionalne švedske mesne okruglice i cimet-rolice? Lik redatelja čak je uveden u »tajnu komoru« Ikeine kripte gdje mora odlučiti želi li u njoj ostati zauvijek (neću vam otkriti što odluči), a farsična karakterizacija ženskih likova ovdje dolazi do svog punog glumačkog zenita.

Općenito je podjela predstave besprijekorna i sve uloge su odigrane s puno stila, humora i šarma. Hrvoje Korbar pokazao se kao darovit dramatičar, koji k tome umije redateljski okupiti i odličnu glumačku ekipu. Čini se da na daske našeg teatra stupaju mladi komediografi ozbiljnih ambicija, spremni prozvati i ekonomski sustav koji nas uvjerava da je svrha života kupovanje i društvene predrasude o tome da svatko mora svoj individualizam tretirati kao svetinju, nimalo ne mareći za druge.

Dramaturgija tjeskobe

Najzanimljiviji dio izvedbe je tiha tjeskoba glavnog muškog lika, uvijek srdačnog, pristojnog i ljubaznog, ali stalno upozoravanog da ipak »nije adekvatan«, nema u sebi dovoljno samoljublja i asertivnosti, a ne spada ni u osobe koje vjeruju da im jedna savršena lampa može u potpunosti rasvijetliti unutarnji i vanjski život. Skepticizam prema Ikeinim marketinškim krilaticama zapravo je kritika pomodne pozitivne psihologije, u kojoj postoji stalni dril divljenja samome sebi u zrcalu i zatrpavanja svog prostora komforom, dok se pravi problemi nikada ne adresiraju i ne rješavaju. Za razliku od predstava koje se smatraju »aktivističkima« jer deklariraju težak život radničke klase (koja se odavno pretvorila u vojsku birokratskih službenika), ali ne dopiru dalje od stereotipne žalopojke, »Napravi mjesta za…« zbilja udara osjetljiva mjesta konzumerizma i kapitalizma. Sve je tako puno »brige za kupca«, toplih afekata i mirisnih jela da gotovo zaboravljamo da nismo u posjetu prijateljima, nego u trgovini. Ismijavanje ovog »lažnog socijalizma« Ikee kao paradigmatski zavodljive kapitalističke industrije prodaje prilično je velik doseg za jednu malu, nezavisnu koprodukciju (čine je Studio tres pas i Teatro VeRRdi). Pohvalimo i scenografiju i kostimografiju predstave koju potpisuje Katarina Perić (plavo-žute boje i Ikeini materijali, uvijek s diskretnim ironijskim pomakom), kao i štosne songove Roka Juričića. Pazilo se na svaki detalj i na svaku notu, što je još jedan od kriterija uspjele predstave na kojem Hrvoju Korbaru mogu pozavidjeti naše velike repertoarne kuće.