Festival svjetskog kazališta otvoren je predstavom »Moby Dick« redatelja Stefana Tèa i talijanskog Teatra dei Venti. Iako se čini da se ovogodišnji Festival svjetskog kazališta prvi put u svojoj povijesti otvorio demokratskim spektaklom na koji je bila pozvana sva zainteresirana publika, jer se odvijao ispred zgrade HNK-a u Zagrebu, mnogo je točnije reći da je festival tek koračić ili dva iskoračio iz svoje zgrade, još se na nju čvrsto scenografski naslanjajući, u prilično uzak krug izvedbe (čuvan strogim zaštitarima).

Novocirkuska predstava »Moby Dick« talijanskog Teatra dei Venti obratila se malom broju publike, koja je dobila mjesta na stepeničastom drvenom gledalištu podignutom ispred prizorišta izvedbe. Svi ostali gledatelji, uključujući i vašu kritičarku, vidjeli su fragmente izvedbe, obigravajući oko zaštitarske tvrđave.

Kita boli more

Predstave Teatra dei Venti koje su dosad gostovale u Hrvatskoj, primjerice na pulskom alternativnom festivalu PUF, u pravilu koriste neku vrstu gradnje broda i novocirkuske plesne koreografije svojih brojnih akrobata/mornara, razbacanih po palubama i jedrima scenske konstrukcije. Ni »Moby Dick« nije iznimka.

Izvođačka ekipa u sat vremena diže i oblikuje drvenu konstrukciju broda/pozornice i zatim kosturnog kita/pozornice, pri čemu je oslonac na Melvilleov roman veoma tanak. Ako ste kazalište koje bazično gradi brodove na suhom, sklapa ih i rasklapa u mnogim svojim naslovima, onda ćete izabrati i književne predloške koji tome pogoduju.

Publika koja nije čitala Melvilleov predložak i ne zna tko je kapetan Ahab ni zašto je nesmiriv na kopnu, zašto obožava more i zašto žudi za onime što će ga najdulje zadržati daleko od »lijesa« kopnene svakodnevice, sigurno to neće saznati posredstvom ove predstave.

Bilo bi bolje da teksta uopće nema, jer je ono što čujemo preko zvučnika na lošem engleskom vrlo trivijalan, ne možemo čak reći ni revijalan izbor »citata«. Ali publika koja voli gledati akrobate na štulama, bubnjanje po bačvama, živu svirku, sklapanje drvenih konstrukcija na licu mjesta i brodove koji halucinatorno samosvjesno iskrsavaju na gradskim trgovima, nedvojbeno je uživala u snovitom prizorištu »Moby Dicka«.

Kad već govorimo o uličnim izvedbama, napomenimo da njihova namjera u 21. stoljeću može biti i aktivistička i zabavljačka, može uključivati brojne medije ili raditi samo s ljudskim kontaktom na nekoj lokaciji gradske devastacije, može svjedočiti demokratizaciji umjetnosti (svatko može naučiti žonglirati na cesti) ili elitizaciji umjetnosti (neki ulični spektakli imaju vrtoglavo visoke operne budžete). Festival svjetskog kazališta definitivno se odlučio za varijantu zabavnog i popularnog otvorenja, u kojem se mornari polijevaju vjedrima vode i »lebde« u zraku, tek strukom oslonjeni na drvenu promatračnicu, prateći durbinom nedogled morske pučine.

Jesmo li time bliži nekoj zanimljivoj metafori o avanturi putovanja neistraženim morima? Ne. Jesmo li dobili izvedbu koja nas je približila svom deklariranom literarnom naslovu? Ni u kom slučaju. Je li onda barem u pitanju izrazito poetski novocirkuski teatar, za koji se inače specijalizirao zagrebački Festival novog cirkusa umjetničkog ravnatelja Ivana Kralja, prije nego je kolabirao pred golemom financijskom gluhoćom Ministarstva kulture i Grada Zagreba po pitanju i političke i umjetničke izazovnosti vlastite misije?

Ne, ova izvedba nije u rangu nekadašnjeg, rekla bih manifestacijski antologijskog Festivala novog cirkusa. Ona proširuje repertoarnu politiku Festivala svjetskog kazališta prema pučkoj fešti, što se ne čini dobrim potezom u kontekstu velegrada poput Zagreba, koji već ima gomilu pučkih uličnih manifestacija (s poželjno manje zaštitara).

Promišljanje festivalskog repertoara

S obzirom na duh suradnje koji pokreće umjetnost, ako Festival svjetskog kazališta želi otvoriti svoj program uličnim manifestacijama, mislim da u programsko vijeće festivala treba uključiti ljude koji su vodili i Festival novog cirkusa (Ivan Kralj) i UrbanFestival (Vesna Vuković, Emina Višnić), jer o tome puno znaju i mogu predstaviti one aspekte ulične komunalnosti koji su i provokativni i kompleksni u razradi problema i usmjereni prema umjetničkom eksperimentu, a ne zabavnoj šabloni.

Epitet »svjetsko« u naslovu festivala ionako nikad nije značio globalno potvrđenu umjetničku kvalitetu (nitko se ni oko čega umjetničkog ne uspijeva složiti na globalnoj razini), nego svjesno proširenje poimanja kvalitete koja nadilazi lokalne granice.

Baš zato, bilo bi stvarno svjetski da festival i iznutra otvori vrata suradnje s kustosima srodnih manifestacija i vremenom razvije svoje demokratsko lice.