Književnika i prevoditelja Predraga Raosa u zadnje vrijeme nije bilo puno u medijima pa smo ga nazvali te je pristao dati intervju. Načelna tema trebala je biti kultura danas, ali smo se u sat i pol telefonskog poziva dotaknuli i druge problematike, od njegovih izuma, budućnosti čovjeka, potencijalnog spajanja s umjetnom inteligencijom, krilatice »Equality, Diversity, Inclusion« koja karakterizira sadašnji duh vremena, do toga što su to umjetnost i književnost i kakve su danas. Kao i uvijek, Raos je čvrst u stavovima i potiče na razmišljanje, slagali se s njime ili ne. Intervju smo počeli pitanjem o njegovu izumu Sinkrodinu – mostu do zvijezda, koji bismo mogli usporediti s nebeskim dizalom.

– Ljudi mene kao znanstvenika, a dobrim dijelom i kao izumitelja, ne poznaju. Kad bih u intervjuima spomenuo Sinkrodin, novinari bi odmah prekidali razgovor i rekli da ćemo o tome drugi put. A ideju o Sinkrodinu objavio sam još 1999. u najuglednijem astronautičkom časopisu Acta Astronautica te sam u međuvremenu i nastavio raditi na njemu. Naime, što je Sinkrodin? On može biti pupkovina koja će vezati svemir i Zemlju, davati energiju i neograničene količine resursa. Teoretski se može uspostaviti fizička veza između Zemlje i jedne stalne točke u svemiru pomoću kabela, no za to trebaju izvanredno čvrsti materijali, u što ne vjerujem.

Zato je moja ideja bila da se stvar preokrene, da tračnice ne nose kolica koja bi išla u svemir i natrag, već obrnuto, da kolica nose tračnice. Projekt sam u međuvremenu pojednostavljivao i olakšao, smanjio mu masu za deset puta. Računao sam da bi se tako moglo prenositi sto tona u sekundi, a pravi red veličine bio bi bar tisuću tona u sekundi, s cijenom od par dolara po toni. Međutim, kad radite uređaj takvog kapaciteta, morate imati infrastrukturu, ne možete graditi most prije nego što imate obje obale. Zato sam tražio nešto što će dovesti do Sinkrodina. Napravio sam uređaj koji je jednostavniji od bicikla, a koji bi prebacivao teret sa Zemlje u orbitu, koji bi se već danas dao izgraditi, samo što je dosta skup. No, nije ograničen veličinom pa bi se moglo ostvariti da prebacuje, na primjer, tisuću tona godišnje.
Također, osmislio sam i vitlo koje bi hvatalo rakete koje su već ispaljene, a treći izum je posebno zanimljiv. Elon Musk svoje rakete spušta na rep, kao u starim stripovima. Zaustavlja ih retro-raketama kako bi se raketa mogla spasiti i upotrijebiti više puta. On je napravio izvanredan stroj, raketni motor koji može izdržati do tisuću paljenja, no problem je što raketa mora sletjeti s gorivom u sebi i vrućim motorima, što čisto zove na eksploziju. Zato sam smislio padobran kojim bi se to riješilo. Jer, onda bi se raketa mogla vraćati bez goriva i motori bi bili hladni i kapsulirani pa bi to bilo vrlo pouzdano. Tako bi motor koji je projektiran za tisuću polijetanja doista mogao poletjeti toliko puta i to bi bile strahovite uštede. Na kraju, što se mene tiče, možemo odmah krenuti u industrijalizaciju svemira.

Ljudi su se pretvorili u neznalice

Spomenuli ste Elona Muska, jedna od njegovih ideja je kolonizacija Marsa.

– On je izvanredno sposoban i entuzijastičan čovjek, ali mu ponekad nedostaje vizija. On bi išao kolonizirati Mars, ali to je totalna besmislica. Što ćete raditi na Marsu? Pa bolje je živjeti u Sibiru, u permafrostu, na Antarktici, to je sve gostoljubiviji ambijent od Marsa. Da bi Mars bio interesantan, mora imati neki resurs koji bi privukao ljude, tim više što bi zbog tanke atmosfere ljudi morali praktički živjeti pod zemljom, a to mogu i tu, nek’ kopaju. Također, geološka istraživanja Marsa tek su na početku i prvo treba naći neku sirovinu da bismo imali dovoljno dragocjen teret da ga se isplati dopremiti na Zemlju. Ako se utvrdi da na Marsu ima srebra, a moglo bi biti, onda bi to imalo smisla. Ovako, kad nema sirovine, kolonizacija Marsa je teoretski izvediva, ali besmislena. Također, uvijek imate problem s bakterijama i virusima.

Jedan od Muskovih projekata je i spajanje čovjeka s umjetnom inteligencijom pomoću čipa.

– Vjerujem da će to biti tehnički moguće, ali je drugo pitanje kakve će biti posljedice. Čovjek se danas ulijenio i više ne razmišlja. Kad nekom nešto treba, on to samo »ugugla« i Google mu kaže – to je istina. Ali ne može se tako. Ljudi su se pretvorili u grozne neznalice i sad zamislite kako bi bilo kad bi još imali umjetnu inteligenciju koja ih uvjerava u svakakve gluposti, kao što se danas širi ta fama o ropstvu i kolonijalizmu. Kolonijalizam nije uveo ropstvo, nego ga je ukinuo, jer je trgovina robljem cvala, a onda su došli Englezi i zabranili je, što je izazvalo privredni slom. Pa vidite, čim su otišli kolonijalisti, danas možete u Africi, u Libiji čak, kupiti roba za 500 eura. Kupuju ih i prodaju na placi. Ili onaj mit o genocidu nad crncima. Kad su došli kolonijalisti, bilo je 50 milijuna crnaca, a kad su odlazili, bilo ih je 500 milijuna, znači populacija se povećala za deset puta. Kakav je to genocid gdje populacija raste? Ili ona priča da su radili besplatno i da su sad potrebne restitucije. Kakve restitucije? Ropstvo je ukinuto jer je bilo neekonomsko. Dok irski seljak doslovce umire od gladi, kao i ukrajinski, ruski i kineski, ja nisam nigdje naišao da je ijedan rob bio gladan, žedan, gol, bos. Držali su ih da imaju sigurnu radnu snagu, da im se ne bi dogodilo da se usred berbe ljudi razbježe. Zato su robovlasnici, među kojima je bilo i mnogo crnaca, bili spremni da tim robovima takozvanim bolje plate u naturi nego najamnog radnika.
Ili kad se govori o ženama i feminizmu. Kažu da su domaćice radile besplatno. Pa dobro, ako ste radile besplatno, tko te je hranio, odijevao, tko ti je plaćao stanarinu? Sve je plaćeno u naturi! Prije, kako je bio običaj, muž bi došao doma, dao bi ženi plaću i ona je raspolagala s njom, i sad ona radi besplatno. I takve se nebuloze danas prodaju, kao i biranje spola, kastriranje djece, užas. To je protiv zdravog razuma. Samo ako si postavimo neka vrlo jednostavna pitanja, vidimo da tu nešto ne štima. Ali mediji ih ponavljaju pa ljudi počnu vjerovati da je zbilja tako. Sposobnost kritičkog razmišljanja uopće ne postoji, najbolji primjer za to je televizija. Ona je projektirana, i to nije nikakva tajna, za mentalni uzrast od 14 i pol godina – za IQ 85, znači blaga retardacija. I sad zamislite da još u mozak dobijete nešto što će misliti umjesto vas. To će pretvoriti ljude u stoku.

Umjetnost je u genijalnim pojedincima

Umjetnost i književnost danas? Koja je svrha umjetnosti? Što čini knjigu dobrom?

– Svrha umjetnosti nije propagiranje nekih ideja, nego otkrivanje novih veza među stvarima. Prava umjetnost tjera čovjeka da misli. Naglašavam, ne tjera ga ŠTO da misli, nego da misli. Ponovo se vraćamo na to da je nevjerojatno u kakve sve gluposti ljudi mogu povjerovati. Recimo, u literaturi, pogledajte koji su danas svjetski bestseleri. To više nije blaga retardacija, IQ 85, nego kad se spustite na IQ 70, e onda nastaju bestseleri. Dobro mi je rekao jedan moj nakladnik, koji je već 30-40 godina u tom poslu, a koji je htio otkriti što prodaje knjigu. Sve je iskušao, i na kraju došao do toga da bi se knjiga prodavala, mora biti glupa! I to je istina. Tu je problem amerikanizacije, zaglupljivanja. Recimo, jedan od osnivača pragmatizma, ne mogu se sad sjetiti koji od njih trojice, rekao je da filozofija mora biti takva da je za pet minuta mora shvatiti onaj što toči benzin. Pa čekajte malo. Smisao života, smisao postojanja, to treba riješiti za pet minuta? Da se čovjeku ne bi oduzimalo vrijeme od važnog posla tankanja automobila?

Može li se taj postupak, kako kažete, zaglupljivanja, okrenuti ili ste pesimist po tom pitanju?

– Gledajte, danas je popularna parola »Equality, Diversity i Inclusion«, ali to je konac civilizacije, konac ljudske misli. Jer, u prvom redu, umjetnost nije u jednakosti, nego u genijalnim pojedincima. Pa čitava je kultura zasnovana na ekskluzivnosti. Europsku, i ne samo europsku kulturu, stvorili su redovnici, a ne možemo reći za njih da su bili »inclusive«. Bez kanona nema razvitka kulture, sama kultura predmnijeva nekakav kanon. Postoji način na koji se nešto radi i gotovo, to je priznata umjetnost. Te tri riječi vam točno dokazuju intelektualno neprijateljstvo koje uništava mozak ljudi. Možda jedan posto čovječanstva je sposoban nešto shvatiti i razumjeti i ima nekog intelektualnog potencijala. Znam da će me sad pribiti na križ, ali opet ću se vratiti na feminizam. Stalno se pita zašto nema žena na ovom ili onom položaju. Kao da je nečije ljudsko pravo da bude genij. A stvar je u tome da je prosječna inteligencija između muškaraca i žena otprilike ista. Samo što kod žena postoji zvonolika krivulja, a kod muškaraca je više plosnata. To znači da su žene više u nekom prosjeku. Već IQ 130, koji je početak za neke niže intelektualne djelatnosti, ima dva puta više muškaraca nego žena. A IQ 160, koji je početak nekog stvarno ozbiljnog i jakog intelektualnog rada, ima šest puta više muškaraca nego žena. Naravno, ide i s druge strane, pa tako nema baš glupih žena, ali zato muškarci… Nitko ne može biti gluplji od muškaraca. Pozovimo se na vlastito iskustvo. Znam jako puno pametnih žena, ali ne znam ni jednu genijalnu. Isto tako, znam muškarce koji su briljantni umovi, na pragu genijalnosti, ali i znam da kad je muškarac glup, da se nijedna žena ne može nositi s njim. To je tako napravljeno. Ako i gledate tradicionalno, žene su uvijek obavljale srednje intelektualne poslove: bile su ili učiteljice, organizatorice, voditeljice ili doktorice, no ne vrhunske. A muškarci su bili geniji ili idioti koji su okretali svijet. Kad ste vidjeli ženu koja tuca kamen ili ide u rudnik? Kad je trebalo raditi takve poslove, najgluplje od najglupljeg, to su uvijek išli muškarci, žena je preinteligentna za to.

Stvarno će vas dočekati »na nož«.

– Ali to je tako. Nema ravnopravnosti, nema »equality«, nema »inclusion«, ako ne znaš posao, van! Ako govorimo o »diversity«, ja jesam za to, molim lijepo, ali na svjetskom nivou. Da bi mogao imati »diversity« svjetske kulture, moraš imati, na primjer, kinesku kulturu koja mora biti različita od europske. Onda je to »diversity«. Ali ako sve skupa pomiješate u jednoj kulturi, onda to nije nikakav »diversity«, nego napoj i onda tu nema ničega. Izgleda kao da je cilj da ljudi prestanu misliti i počnu slušati što im govore »veliki mudraci«. Ako govorimo o Sorosu, usput rečeno, ja sam preveo njegovu knjigu »Underwriting democracy«, »Podrška demokraciji«, to su stupidne ideje o otvorenom i zatvorenom društvu. Kuća u koju nitko ne zalazi nije zdrava kuća, to je istina, ali kuća na kojoj nema vrata, u koju svatko može ući i izaći i raditi što hoće, onda to više nije kuća. Slažem se da su otvorena društva napredovala, ali tu treba imati mjeru, tko dolazi i koliko ih dolazi. Ne možete to uzeti samo tako – eto doći će drugi ljudi. Taj osjećaj gubitka za mjeru je strašan.

Što danas čitati, kakvu ulogu imaju klasici?

– Kad se čitaju hrvatski klasici pita se što je pisac htio reći, pa se analiziraju likovi… Ali ne treba čitati klasike radi njihovih velikih misli koje su zastarjele i koje danas više nikoga ne zanimaju, iako ih je dobro znati, nego prvenstveno radi jezika! Gdje ćete naučiti jezik, ako ne čitate dobre pisce ili dobre stiliste? Recimo Josip Horvat, to je briljantno koliko je to dobar jezik. Ili Marija Jurić Zagorka. Nisam čitao te njene beskonačne romane, ali sam čitao fragmente njezinih izvještaja iz Peštanskog parlamenta, a oni su genijalni, ta žena vlada jezikom! A što je naučila jer je morala dnevno pisati po 30 kartica teksta. Šenou pak danas nitko ne čita zbog njegovih sentimentalnih, romantičarskih gluposti, to danas više nije literatura koja ljude zanima, ali ga treba čitati zbog jezika, kao i Matoša koji njime savršeno vlada i vrti ga na vrhu prsta. A od koga ćete danas naučiti jezik? Od lektora, televizije, radija? Oni pojma nemaju, nisu nikad čuli za futur II., slaganje vremena i ostale elementarne stvari.
Opet se vraćamo na to da ljudi ne znaju misliti i izraziti se. U svojoj emisiji Ni mi je jasno ugostio sam čovjeka koji je bio protiv nuklearne energije i očekivao sam da će mi moći reći dvije pametne o tome. Ali on nije imao pojma ni o čemu, ne zna govoriti, ne zna misliti. Zna samo, kao tuka, ponavljati 20-30 odgovora, ako mu date isto toliko pitanja. Čim malo skrenete s toga pitanje-odgovor on se izgubi. Jedna je pak kolegica prije emisije s gostom prolazila pitanja, da on zna što će joj izbiflati. Ona njega pita, a on unaprijed zna pitanja?! Pa nije to to. U francuskom salonu mogao si biti zadnji odrpanac, ali ako si znao govoriti, konverzirati, onda su te primili… Zato nam umjetnost i književnost napose trebaju, da ljude navedu da razmišljaju, a danas nekoga natjerati da pročita knjigu je kao da ga šaljete u rudnik teških metala.

Koga izdvajate od svjetskih autora?

– Moja tri pisca klasika su Čehov, Maupassant i Pirandello. No, recimo, nedavno sam čitao Don Quijotea, prvi put sam ga čitao kad sam imao sedam godina, i začudio sam se koliko je to zanatski loše. Morao sam se zapitati zašto je doživio toliku popularnost. Čak ni motiv toga čovjeka, koji je poludio od romana, nije nov, one je bio prisutan u više djela u to doba. Ali onda sam otkrio o čemu je riječ, to je roman o muškom klimakteriju! Čitav život on je potrošio čitajući romane i sad kad je onemoćao, htio bi nadoknaditi sve propuštene i potraćene godine. Zato je kod ljudi zatitralo neku žicu, a to s pravom književnosti nema veze.

Mladi pisci?

– Razgovarao sam s nekim mladim piscima. Ima jedan koji bi htio postati veliki pisac i čita Ferića. Pa čovječe Božji, ako učiš, uči od genija. Mladi ljudi ništa ne čitaju, pogotovo ne kvalitetnu literaturu, nego eventualno svoje kolege i vršnjake, a kad im spomenete neke prave klasike oni nemaju pojma o čemu pričate. A kako ćete pisati ako nemate pravog susreta s pravom umjetnošću? To je kao da učite medicinu na modelima, a ne pravim leševima. To je drek. Danas je sve skupa uglavnom pomodarstvo, pogotovo u likovnoj umjetnosti, jer u književnosti ipak nešto morate napisati. Ali otkrio sam i koji im je novi štos u književnosti. Kako nemaju što reći, jer nikad nisu ništa pročitali ili o čemu razmišljali, onda pišu rečenice kao: “Jučer sam bio na Dolcu i bila je velika ponuda krastavaca, rajčica je bila po šest kuna.” I sad tu rečenicu oni razlome u stihove:
Jučer
Na dolcu
Bila je velika ponuda
Krastavaca.
Bilo je rajčica
Po šest kuna kilo.
I imate pjesmu! I onda kažu da je to poezija… Pa nemojte raditi budale od nas. Lako je nešto razbiti u stihove da bi takve rečenice onda dobile silnu važnost pa ljudi razbijaju glavu što je pjesnik htio reći. Ništa. Htio je postati pjesnik. Ili pak kad neke mlade pjesnikinje kažu da su već objavile dvije-tri zbirke poezije i na temelju toga traže da im se ponudi neko zaposlenje, animator u kulturi, gdje će sjediti, piti kavu i dobivati masnu plaću. To je jedino što njih zanima. No, treba reći, ima takvih i u prošlosti. Lisinskog se sjećamo kao velikog idealista, ali on je računao da će mu na temelju opere Ljubav i zloba ponuditi mjesto u konzervatoriju kako bi se materijalno osigurao. I kad mu nisu ponudili zakleo se da nikad više neće napisati nijedne note. I sad je to neka moralna veličina. Kad se počne čačkati bilo je tu svega, no ipak su ljudi iz škole izlazili pismeni, znali misliti i ako ništa, cijenili su umjetnost kao zanat. Na primjer, znam da sam sfušao mnoge stvari kod prevođenja i zbog toga crvenim od stida, ali drugima nije bitan odnos prema vlastitoj struci, glavno da je para došla… Jedan od kuhara francuskih kraljeva zeznuo je nešto na gozbi i zbog se bacio na nož! A sada im je jedino važno da pokupe pare, a poslije se ionako nitko neće sjećati. Izgubio se svaki kriterij i to je da se zgrozite što danas prolazi pod književnost i pod likovne umjetnosti. Umjetnost je zanatska proizvodnja, nema tu masovnog. Sad imamo nekakve kulturnjake koji zapravo samo parazitiraju i prodaju maglu. Bez skromnosti prema sebi i bez shvaćanja koliko je teško napraviti nešto dobro ne može se ići naprijed. Danas se misli da je dovoljno otići na tečaj kreativnog pisanja 15 dana i onda si postao pisac. Pa ostao si budala veća nego što si bio.

Kako ste vi? Pišete li?

– Ja ležim bolestan i zato sam slabo radio, ali sam puno razmišljao. No, prije toga u tri godine sam napravio čudo, cijelu biblioteku sam napisao. Da nema korone trebalo mi je izaći četiri-pet knjiga, ali stvari su takve kakve jesu. U glavi sam smislio neke romane pa kad jednom uspijem sjesti neće biti ništa napisati ih u 15 dana. Samo… koja je korist kad to nitko ne čita? Romani koje sam pisao za djecu su bili preteški i za odrasle. Ne mogu iskoristiti svoju punu intelektualnu težinu, jer tko će to čitati? Ali da se razumijemo, nije to nikakva hermetička proza, to je sve vrlo razumljivo, ali je toliko nabijeno da vas premori. Nije to Rudanica… Na primjer, moj roman “Bijelo” koji sam nedavno objavio. Pisam sam ga četiri puta i kad je trebao izaći samo sam ga morao još jednom pročitati radi korekture. I to čitanje je trajalo dva mjeseca, jer nisam mogao svoj roman pročitati više od deset stranica. A nema unutra ništa hermetičko, to su sve slike i događaji. No, teške su i trebaju vremena i truda, a za to nitko nije spreman. Kad se dođe doma uključi se televizor i gledaju se neke gluparije i tako prolaze dani. A kad dođe umirati onda je pitanje što sam cijeli život radio i zbog čega sam živio? Živio si ono što je rekao Leonardo – najveća većina ljudi živi za žderanje i da pune zahodsku jamu.