Tijekom ove godine jazz zajednica obilježava stotu obljetnicu rođenja svestranog američkog umjetnika Yusefa Lateefa. Veliku pažnju nedavno je privuklo objavljivanje knjige »Autofiziopsihički spisi«, koja objedinjuje sva njegova književna djela. Knjigu je objavio riječki nakladnik Ex libris u svojoj ediciji Jazz Beat.

Dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, među ostalima i nagrade Grammy, skladatelj i multiinstrumentalist Yusef Lateef bio je jedan od najutjecajnijih glazbenika, posebice cijenjen zbog načina sviranje flaute i oboe. Svirao je u školskom sastavu zajedno s Miltom Jacksonom, a potom i s ostalim glazbenicima u Detroitu, primjerice s Elvinom Jonesom, Paulom Chambersom i Kennyjem Burrellom. Godine 1948. počeo je svirati u big bandu Dizzyja Gillespija, a 1955. utemeljio je vlastitu grupu s kojom je dvije godine poslije počeo snimati ploče. No nije odustao od suradnje s drugim glazbenicima, među ostalima s Charlesom Mingusom, Artom Blakeyjem, Donaldom Byrdom, Randyjem Westonom i Cannonballom Adderleyem. Krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća prešao je na muslimansku vjeru i promijenio ime. Osim na glazbenom i edukativnom polju, bavio se slikarstvom i pisanjem knjiga filozofske tematike te pripovjedaka.

Istraživač i inovator

Knjiga »Autofiziopsihički spisi« donosi zbirku crtica pod nazivom »sfere«, dvije novele i dramske tekstove, pjesme, eseje i Lateefova razmišljanja o glazbi, umjetnosti te u dodatku pogovor Vida Jeraja, intervju dolje potpisanog s Lateefom, tekst nigerijskog pisca Yinke Elujobe o njegovu etnomuzikološkom radu u Nigeriji, te tekstove Karla Ilića o njegovoj glazbi i često spominjanoj ulozi u začetku tzv. world musica. To je prvi prijevod Lateefovih književnih djela s engleskog ikad. Preveo ih je i priredio Karlo Ilić koji je ujedno urednik izdanja, kao i biblioteke Jazz Beat.

»Vjerojatno poput svih ostalih, Lateefa sam doživljavao prvenstveno kao glazbenika, te sam na taj način i došao do njegovih ostalih (mnogobrojnih) aspekata«, rekao je Ilić. »Opet, poput većine ostalih, prvo sam čuo ploču »Eastern Sounds«, ali već tada nije bilo moguće stati na tome, pa sam počeo istraživati ostatak njegove pozamašne diskografije. Naravno, ima i stvari koje mi se nisu naročito svidjele, poput Grammyjem nagrađenog albuma »Yusef Lateef’s Little Symphony«, snimljenog u cijelosti na sintesajzeru u podrumu njegova susjeda, ali ključno je da je Lateef doslovno do posljednjeg daha istraživao i inovirao, neprestano pristupajući glazbi s novim konceptima, neuobičajenim glazbalima, skladbama i načinima skladanja, ostvarujući pritom vlastiti glazbeni glas, bilo kao div tenor saksofona ili pionir oboe u jazzu. Iako je utjecaj Yusefa Lateefa svakako izniman, moglo bi se tvrditi da kao glazbenik i skladatelj ipak jest nedostatno cijenjen, barem u usporedbi s nekim drugim velikanima jazz glazbe. Kad je riječ o književnosti, valja istaknuti da po tome nikada nije bio poznat, kao ni po svom slikarskom radu, iako je obje umjetnosti istraživao na iznimno originalan način. Za života je objavio tek nekoliko knjiga beletristike – pored relativno poznatih glazbenih učila, »Repozitorija ljestvica i melodijskih uzoraka« i »Method on How to Perform Autophysiopsychic Music« – te ostvario tek jednu slikarsku izložbu; za usporedbu, snimio je više od sedamdeset glazbenih albuma, pa navedeno i nije toliko čudno, ali je zasigurno velika šteta što se cjelokupan njegov rad ne istražuje podrobnije.«

Gdje vjetar odlazi

Uz svoje prvo glazbalo, tenor saksofon, Lateef je svirao flautu, obou, fagot, flaute od trske, shehnai, arghul, koto, indijska tradicijska puhačka glazbala i razne vrste udaraljki. Kao flautist briljirao je u izvedbama nježna tona, ali i growl pristupu sviranju flaute u koju je pjevao, uzvikivao, proizvodio krikove i razne druge govorne figure. Takvim je pristupom izravno utjecao na druge flautiste, pa i rokere, primjerice Iana Andersona, vođu sastava Jethro Tull. Proučavao je filozofije i kulture raznih naroda te je na svoje albume uvrštao skladbe nadahnute orijentalnom, afričkom ili indijskom glazbom, što je kasnije utjecalo i na glazbene ideje Johna Coltranea. O afričkoj kulturi učio je i na izvorištu, primjerice u Nigeriji gdje je istraživao tradiciju te zemlje, uključujući razna glazbala, kao i različite načine izvođenja glazbe.

Cjelokupno Lateefovo stvaralaštvo sažeto je u pojmu koji je sam osmislio – autofiziopsihički. »Nije priznavao riječ »jazz«, jer, kako je govorio: »previše je krvi, znoja i suza ušlo u stvaranje ove glazbe«; koristio je, umjesto toga, termine poput »improvizirana« ili »autofiziopsihička« glazba«, rekao je Ilić. »Nastojao je postići da se termin »autofiziopsihička glazba« uključi u Merriam-Websterov rječnik, no to se još uvijek nije dogodilo. Njegova definicija »autofiziopsihičke glazbe« odnosi se na glazbu koja proizlazi iz mentalnog, fizičkog i duhovnog jastva glazbenika, što je zasigurno ključna težnja svih jazz velikana. Kad su ga pitali što vježba na svojim glazbalima, odgovorio je da »pokušava otkriti nešto što još nije upoznao«; slično tome, u izvedbi vlastite skladbe »Earth and Sky« pjeva: »Ne znam gdje vjetar odlazi, kada prohuja«. Smatram da bi mu svatko trebao pružati priliku, jer za mnoge bi mogao biti nadahnuće. Naime, Lateef, koji je prozvan »nježnim divom«, mnogima je bio učitelj, mentor i brat.«

Svijet dojmova

U nastavku Ilić objašnjava zašto je važno prevesti na hrvatski i predstaviti Lateefovo književno stvaralaštvo: »Prije nego što sam uopće pročitao neko njegovo književno djelo, zapitao sam se zašto takav čudesan i značajan glazbenik, koji je pisao, kao da i ne postoji kao književnik, naročito ako se uzmu u obzir književna djela nekih drugih jazz glazbenika, čija su glazbena ostvarenja očito pomogla i dosegu njihove književnosti, kao što je slučaj s, primjerice, prilično poznatim autobiografskim romanom Charlesa Mingusa, »Beneath the Underdog«. Usudio bih se reći da je sam prijedlog prevođenja i objavljivanja Lateefove književnosti iznenadio čak i njegovu udovicu Ayeshu Lateef koju sam kontaktirao u vezi autorskih prava i koju je knjiga naposljetku iznimno obradovala.

Pa zašto nitko ništa ne govori o Lateefovim novelama, pjesmama, dramama i esejima? Za početak, objavljivao ih je potiho, u vlastitoj nakladi. Ako je vjerovati Vidu Jeraju, kojemu dugujemo pogovor »Autofiziopsihičkim spisima«, Lateef obuhvaća »obje struje po kojima poznajemo afroameričko pismo: bilo ispovjednu liniju kod feministkinja u rasponu od Maye Angelou do Toni Morrison, bilo stiliziranu modernističku prozu poput Ralpha Ellisona, s otklonom u satiru i grotesku kao kod Ishmaela Reeda.« Ako gledamo zbirku njegovih crtica, »Sfere«, Lateef je minijaturist, impresionist i autobiograf koji se suočava sa svojim pozivom, djetinjstvom, životnim tragedijama i slično. Gledamo li njegove dvije novele, radi se zapravo o mozaiku priča na apokaliptičnoj znanstveno-fantastičnoj pozadini, lišenih uobičajenih romansijerskih postupaka poput zapleta i raspleta, gdje autor prati vlastiti sustav pojavnosti opisivanjem svijeta dojmova čije su okolnosti ili pojave, poput odjekivanja dvaju tonova niz ulicu, same sebi svrhom. Lateef je smatrao da je izmislio vlastiti način pisanja, baš kao što je to činio s glazbom.«

Revni vjernik

Yusef Lateef je pažnju glazbene javnosti privukao u drugoj polovici pedesetih godina prošloga stoljeća kad se afirmirao i kao skladatelj, iako nije zanemarivao niti standarde. Proučavao je specifičnosti mnogih glazbenih kultura: indijske rage, perzijske i kineske skale, hebrejske moduse, njemačku atonalnu glazbu, simfonijske slike ruskih skladatelja, gregorijanske korale, afričke ritmove, što je koristio za obogaćivanje svoje glazbe i pomicanje granica jazza. Iako nije volio naziv jazz, uvijek je ostao vjeran tom glazbenom izrazu, ali i klasika, rock i pop također su mu bili bliski. Primjerice, tijekom karijere izvodio je djela Antonina Dvoraka, ali i Lennona i McCartneyja.

Na promociji knjige održanoj u Ex librisu u Rijeci, Ilić je nastupio sa svojim sastavom odavši počast njegovoj glazbenoj ostavštini. »Glazbene posvete Lateefu ustvari nisu nikakva novost«, rekao je. »Mnogi su glazbenici, iako često njegovi suradnici, stvorili mnoštvo vlastitih djela njemu u čast, npr. Barry Harris, Joe Zawinul s kojim je svirao u sekstetu Cannonballa Adderleyja, Adam Rudolph i drugi. Povrh toga, Nat Birchall je 2019. objavio album »The Storyteller«, hommage Yusefu Lateefu. Okupio sam kvintet pod imenom Taqim Cafarelli da bismo, pored objavljivanja knjige, svirali Lateefove skladbe, kao i neke nove, Lateefovim djelom nadahnute. Cafarelli je saksofonist, lik iz njegovih dviju novela koji simbolizira njihova autora, čije ime, Cafarelli ili Cafaro, potječe iz južne Italije, vukući korijene pak iz arapske riječi za nevjernika, kafir, što je sušta suprotnost onoga za što je javnost smatrala Lateefa – revnog vjernika, pripadnika Ahmadija muslimanske zajednice. Držeći se arapskog, ubacio sam pojam taqim umjesto ansambla ili kvinteta.«