ZAGREB – Na pozornici Teatra &TD upravo je premijerno odigrana predstava o snimanju boksačkog filma, njegovih lažnih – glumljenih – borbi te profesionalnih zavisti i oholosti koje prate filmski biznis. Nije, dakle, u pitanju boks kao sport u kojem se natjecao i nos slamao Mate Parlov (premda je lice Parlova prisutno kao plakat na zidu pozornice, bez da se predstava detaljnije bavi njegovom karijerom), nego boks kao teatar ili TV-spektakl u kojem priučeni glumci glume udarce, koreografski što razbacanije to bolje, a sve se snima s dvadeset kamera i zatim montira u »nevjerojatni klimaks« propisane borbene zahuktanosti. Objektivno, boksača i uopće sportaša na svijetu ima malo, a potrebe za sportskim zabavama na sportskim kanalima jako puno. Na isti način ima i malo dramskih pisaca, a potrebe za kazalištem, filmovima i serijama jako puno. I tako svatko može biti sve, jer ako je čitav svijet medijska pozornica, svatko može na njoj diletantski odglumiti koju god profesiju želi.

Kazalište o filmu

I predstava »Gard« nastaje zato što dvojica glumaca, Nikola Nedić i Bernard Tomić, žele igrati bivšeg boksača koji je postao glumac (Nedić) i sadašnjeg glumca koji nastupa kao boksač u filmu (Tomić). Redatelj i koautor teksta Dražen Krešić također se »zrcalno« ogleda s dramaturgom i piscem Filipom Rutićem, premda se po količini nedovršenih i nerazrađenih likova čini da obojici nedostaje još nekoliko mjeseci rada na tekstu. Ali nema veze, stav ekipe je da je to ionako »glumačka predstava«, pa čemu postavljati pitanja o površnim ženskim likovima ili o tome kako je točno došlo do smrti djeteta u automobilskoj nesreći (saznajemo samo da nije bilo propisno vezano zaštitnim pojasom). Reklo bi se da je autorima predstave smrt djeteta puno manje bitna od stalnog vraćanja temi međuglumačke zavisti. Zbog toga žanr ove izvedbe ide prema satiri medija, a ne prema tragediji očinstva. Njezin vrhunac čini kratka sekvenca u kojoj kazalište demonstrira kako se konkretno snima film, kako kamera poput velikog kukca putuje scenom (glumi je stolac) za glumcem i kako se mikrofon rado gura u kadrove (glumi ga hokejaška palica). Posebno su duhovite scene kad pratimo kako se filmski snimaju »samo noge« boksača, u brzom strateškom bacanju na konopce boksačkog ringa, dok televizijski gledatelji imaju iluziju da gledaju »rad nogu« stvarne borbe. Tome nasuprot, kazališna publika dodatno je svjesna napravljenosti i izvještačenosti borbene »autentičnosti« svih događaja u ringu.

Kazalište o sebi ili duh djeteta

U predstavi se pojavljuje i najmlađa generacija glumaca, lucidnim detaljima igre posvećen Ivan Jurković s krupnom naglavnom maskom bika, igrajući i dijete ubijeno u automobilskoj nesreći i princip igre i sve ono što je suprotno muškoj boksačkoj egomaniji, najviše na sceni podsjećajući na »vjernog vuka« ili idealnog sina iz sjećanja svog dramskog oca. Bikova maska također upućuje prema davnim vremenima »čiste muškosti« kao egzemplarne borbenosti, čemu je suprotstavljeno gotovo baletno vitko tijelo bosonog i razodjevenog Jurkovića. Ozbiljniji raspis teksta sigurno bi razradio ovaj veoma zanimljiv lik na razmeđi djeteta, životinje i akrobata, k tome u glumački slojevitom, usporenom, snovitom i melankoličnom, pa ipak povremeno i gotovo sportski frenetičnom tumačenju Jurkovića. No predstava stavlja težište na burlesku Bernarda Tomića, na činjenicu da dominantno muška ekipa predstave biva fascinirana likom razbacane srpske »muškarčine«, tetoviranog križevima i prostaklucima, s curama koje su tu da obave brzinski seks i zatim završe u smeću zajedno s kondomima. Da, tome predstava želi da se smijemo – ali to se na sceni i obilno zastupa, favorizira, paradira.

Zašto Bernard Tomić izaziva zavist glumačkog kolege upravo izvedbom svih najgorih Bata Živojinović prenemaganja? I premda na mahove izlazi iz lika muškarčine i priznaje nam da je to »samo gard« (iz naziva predstave), zašto je baš taj mačistički gard predmet obožavanja? Tomić ga zbilja vrlo, vrlo spretno pomiče prema apsurdu ili radikalnom gomilanju smiješnih stereotipa, no i dalje postoji fascinacija najprizemnijom dimenzijom »ubojite« bikovske snage, koja djeluje i kao muška žudnja doslovce za prethistorijskom fikcijom. Onda »kad smo bili jaki kao bikovi«; »prave muškarčine«.

Zašto Bruce Lee nije imao tetovažu?

Lana Ujević bira na sceni psihološki realizam povrijeđene supruge, namjerno izbjegavajući satirični ton inscenacije, dok iznimno duhovita Lana Meniga izvodi niz likova u humornim minikarikaturama, zbog čega joj se trebalo pokloniti mnogo više izvedbenog prostora i vremena. Nije mi jasno zašto hrvatske glumice ne osnuju ceh u kojem bi igrale mimo muških redatelja i muške logike »upravljanja umjetnošću«. Zašto su tako često sljedbenice, a ne pokretačice projekata? U manjoj roli majstora tehnike koji voli glazbu pojavljuje se i glumac Luka Stilinović.

No vratimo se jednako ozbiljnom pitanju: zašto jedan od najboljih majstora fizičke borbe, Bruce Lee, nije na svom tijelu imao doslovce nijednu tetovažu, ali zato je imao dosta kompleksnu filozofiju? Zašto je smatrao da je redovito čitanje za svakog čovjeka jednako oslobađajuće i važno, koliko je to i fizička disciplina? Zašto je bio protiv bilo kakvog dogmatizma? Zašto se uspoređivao s vodom, a ne natapao slojevima alkohola i kokaina? Možda zato jer je borbenost, čak i u filmu poput »Rockyja« (koji završi dubokim zagrljajem protivnika), mnogo kompleksniji koncept od klišeja »tko je jači, taj kvači«. To predstava »Gard« ne hvata ni u tragovima. Krešićeva priča je vrlo jednostavna i opetovano iznova objašnjena publici, što je približava didaktičnosti u dramskom postupku. Ali što nas točno uči ljubomorni klinč Nedića i Tomića? Da glumac može biti opsesivno ljubomoran na drugog glumca, muškarac na muškarca? Da je odmjeravanje s kolegama u samom središtu umjetničkih zanimanja? Da sve radimo samo zato da publika odluči tko je »atraktivniji«? U čitavoj toj konstrukciji nešto jako podsjeća na malograđanski ideal muškarca kao kralja malog dvorišta, željnog samo svojih slugu i svog prijestolja. I kad on na kraju završi pretučeno, pitamo se je li ovo predstava o lošoj glumi i praznom napuhavanju – ili predstava o tome kako je lako izgubiti bližnje ako se prvenstveno bavimo žudnjom vladanja.

U oba slučaja, »Gard« je kazališni projekt potpuno podvrgnut scenskoj tiraniji dvojice glumaca, Nikole Nedića i Barnarda Tomića, uvjerenih da je gluma nešto između klaunerije i gladijatorstva. Nije. Gluma je bezbroj mogućnosti nadigravanja preuskih ladica i otvaranja krova iznad pretijesnih sobica našeg ponašanja (to najbolje u predstavi dokazuje Ivan Jurković).

Umjetnost nije natjecateljska disciplina

Osim toga, u umjetnosti ne može biti natjecateljske agresije: ideologija glume kao zavidljive borbe za medijsku moć potpuno je promašena, jer u njoj nema umjetničkih rezultata. Nadalje, svi glumački umjetnici toliko su različiti između sebe da je cilj gotovo svake kazališne metodologije čuvanje, njegovanje i poticanje njihovih unikatnosti, stvarnih glumačkih razlika, a ne uspoređivanje umjetnika i njihova uravnilovka sve dok ne budu toliko slični jedan drugom da ih ne možemo razlikovati. Nije cilj igrati glavnu ulogu, nego otkriti ono glavno u svakoj ulozi – da parafraziram Stanislavskog, ali i mnoge istinski relevantne ljude kazališnog posla.

Ono što me najviše brine u »Gardu« upravo je stalno forsirana logika tobože neizbježne i navodno apsolutne kompetitivnosti, kao nečega što je podjednako centralna osovina i umjetnosti i estrade i trgovine, kao da među njima nema nikakve razlike. Ali itekako ima. Nismo u sveopćem žutilu. U ranijem Krešićevom kazališnom projektu »Zagrepčanka« vrlo je uspješno ismijan upravo lažni moral zlatne mladeži i ideologija toga da je svakoga moguće i kupiti i prodati. Šteta što »Gard« za Krešića predstavlja korak unatrag, prema stavu da »fejkamo« popularnost dok se ne srušimo mrtvi. To nije ni usluga nezavisnim, izvanrepertoarnim glumcima kao što su Nedić i Tomić, u kojima se forsira gladijatorski cinizam, a ne intelektualni rast i sazrijevanje. Naravno, publika je pozdravila svježinu teme i vještinu (mjestimično i duhovitost) glumaca, ali kamo bismo tek došli da se »Gardu« pristupilo onkraj kabaretske opuštenosti. Da odgovorim na pitanje iz naslova teksta: ni među pravim glumcima ni među pravim borcima nema sindroma zavisti. Prisutna je duboka želja da ti partner bude što bolji, jer si onda i ti mnogo bolji. Nadahnutiji. Vidiš više. Dalje. Nisi samo »gard« (straža), nego i avan-garda; proboj.