U hrvatskim kinima

Ponoć u Parizu – ružičasta nostalgija Woodya Allena

Aldo Paquola

Woody Allen je pjesnik i kroničar New Yorka, ali ima veliku naklonost i prema europskim gradovima. Londonu, Barceloni, i Parizu. U novom filmu »Ponoć u Parizu« prvo ćemo upoznati francusku prijestolnicu, a tek potom aktere. U uvodnim kadrovima s jazz glazbom gledamo prekrasne vedute Pariza u danjem svjetlu, zatim padne kiša, prestane padati u sumrak, a noć pretvori velegrad u čarobnu bajku umjetne svjetlosti. Iako prizori pripadaju uobičajenim turističkim i razgledničkim ponudama – Eiffelov toranj, Notre Dame, Champs-Elysees… – primame nam pogled i uspostave ugodu gledanja filma.   

Vremeplov




Zatim upoznajemo američki ljubavni par tik pred vjenčanje. Gil je scenarist posvećen mukotrpnom pisanju romana, a Inez je privlačna, razmažena, sebična i u potpunosti zahvaćena snobovskim navikama. U Pariz dolaze i roditelji mlade Amerikanke. Standardni Allenovi likovi. Konzervativni, isprazni, pragmatični i arogantni.


Gil usamljen luta noćnim Parizom. Odbije ponoć. Stiže stara luksuzna limuzina, putnici pozovu Gila i on ode s njima. Automobil je u stvari vremeplov i odveo je mladića u Pariz iz 1920. u doticaj s glasovitim američkim književnicima, tada doista nastanjenim u Parizu. Francis Scott Fitzgerald s hipersenzbilnom suprugom Zeldom, pa Hemingway, Gertruda Stein, T. S. Eliot. Ali to nije dovoljno. Onodobni Pariz je pun slavnih (ili na putu k slavi) umjetnika: Picasso, Bunuel, Man Ray, Dali, u izvedbi oscarovskog glumca Adriena Brodyja kao jedva održiva karikatura – svi oni blagonaklono, kao zbiljski ljudi, nikako fantomi, okružuju presretnog Gila. Ova kulturalna fantastika je srž Allenova filma, odakle je generirana, valja priznati, i povremena blaga dosada. No, ponoćna strana filma je privlačnija nego ona svakodnevna, s Gilom i Inez kao likovima bez veće zajedničke poticajnosti.


Woody Allen stalno povećava broj znamenitih umjetnika. Drži ih u klišejima i općepoznatim uvriježenostima. Hemingway je ocrtan u trokutu boks-lov-alkohol. Filmovi Allenovi uvijek govore i o ljubavi i seksu, pa je tako i u »Ponoći u Prizu«. Gill sretne Adriane i odmah je zaljubljen u tu očaravajuću ženu. Adriane glumi Marion Cotillard, posljednja velika glumačka inkarnacija Edith Piaf. Preko Addrianne, Woddy Allen uspostavlja novi vremenski skok unatrag – Adraianne obožava Belle Epoque.   

Alter ego


I tako u noćnoj promenadi s Gilom iznenada stiže kočija i njih dvoje seli u Pariz iz 1890. Idu u Maxim i Moulin Rouge. Can can je dakako obvezatan. I to bi moglo u nedogled dok suvremena priča o Gilu i Inez trpi banalnosti i predvidivosti. Na kraju će pasti kiša kao romantični blagoslov na noćne šetače Gila i mladu Francuskinju. Ponoćni Pariz zaista donosi sreću.




Owen Wilson je Gil. Glumački zaštitni znak mu je nos nalik na slomljen, pa aljkavo i nedostatno popravljen. Bez obzira na fizički izgled i starosnu dob on je Allenov alter ego. S njim uz ostalo dijeli i ushićenje prema glazbi Colea Portera u filmu znatno korištenu.


»Ponoć u Parizu« ima neporecivu i opipljivu vizualnu primaljivost. Hoteli, restorani, noćni klubovi, i barovi, izgledaju vrlo poželjno. A tek ulice noću. Poput one kojom šeću Gil i Adriane, on će joj tada pokloniti naušnice. Majstorstvo kamere potpisuje Darius Khondji. Cinizam Woodyja Allena je rastopljen. Duhovitost mu gubi na britkosti, ali zato raste nostalgija. »Ponoć u Parizu« je slatka ružičasta nostalgija.