NOVE PREDSTAVE

Poezija i teatar, nerazdvojni par: Zagrebačka kazališta postavljaju tri ljetne premijere

Nataša Govedić

Uz predstave »Djetinjstvo u Agramu« Miroslava Krleže, Gavellinih glumaca i redateljice Senke Bulić, »Ljubavno pismo ili ljubav koja se nije dogodila. Još«, glumca Eugena Stjepana Višića i »Vitača«, redateljice Sare Stanić na Sceni Uranija



ZAGREB – Sve otkad je nagradu na HNK-ovu natječaju za najbolji dramski tekst prošle godine ponijela jedna od naših najutjecajnijih pjesnikinja, Monika Herceg, zagrebačka kazališna scena počela se intenzivnije otvarati prema teatru poetske riječi. Istina je, doduše, da je od početka epidemije naglo porastao i interes publike za poetsku riječ, za digitalna i komorna čitanja stihova, za mala izvedbena okupljanja koja se vrte oko pjesničkih zbirki.


Prisnost poezije djeluje terapeutski na publiku prisiljenu držati gomilu mjera socijalnog distanciranja. I Festival Miroslav Krleža nastavio je ove godine svoje prošlosezonsko bavljenje Krležinim koncertnim čitanjem »Djetinjstva u Agramu«, sada ga pomaknuvši prema klasičnoj repertoarnoj predstavi, igranoj u dvorištu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u režiji Senke Bulić.


Senzorna mapa djetinjstva


Premda je u pitanju Krležina autobiografska proza, njezina izbrušenost na samom je rubu poezije u prozi. Dramaturginja Ana Prolić razlomila je Krležin tekst na šest glumačkih glasova (Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča, Ana Kvrgić, Sven Medvešek i Siniša Ružić), dok je prostor dvorišta scenografski fokusiran na tri crvena kruga cirkuske pozornice i postranične klupe. Vjerski motivi iz Krležina teksta (ministriranje pri misi, Kaptol, nastavnici iz reda svećenika itd.) scenografski su naglašeni vitrajima na visokim prozorima iznad same pozornice.




Kako, dakle, stoljeće kasnije od vremena u kojem je odrastao, funkcionira taj snoviti i zaigrani Krleža; dječak iz vlastitih sjećanja? Nažalost, previše odraslo. Okupljena glumačka ekipa vrlo doslovno ilustrira Krležine rečenice. Ako se spominje krik, glumica zaviče. Glagol »zapaliti« odmah izaziva paljenje cigarete. Ako se spominje igra, svi stave klaunske crvene noseve. Ministranti su očekivano odjeveni u kleričko ruho. Ali nitko nije pogledao što točno rade ministranti tijekom mise (navodim njihove standardne funkcije: ceremonijar, kadioničar, svjećonoša, akolit i križonoša), niti to spojio sa samom dramaturgijom Krležine izvedbe. Za usporedbu vjerske i kazališne svečanosti mnogo je motivacije u samom tekstu, s time da njegov autor doslovce prelazi iz crkve u teatar.


Na sceni Senke Bulić taj je teatar reduciran na cirkuske detalje i na puno nepodnošljivo kičastih glazbenih numera, potpuno nepovezanih s tekstom, ali zato mišljenih u revijalnom tonu. Red pričanja, red pjevanja. Jedina osoba koja je doista usvojila i dobacila do provokativne izravnosti Krležina jezika je Gavellin glumac Siniša Ružić. U Ružićevoj interpretaciji Krležine autobiografske proze o kaptolskim misama i gubitku vjere u crkvene autoritete, glumac od kojega možda i ne bismo očekivali takvu sardoničnu snagu, s istinskim uvjerenjem pojačava Krležinu ironiju, male okrutnosti i drskosti formulacije. Ružić ne samo da čuje svaku nijansu književne rečenice, nego pazi i na Krležino načelo »Izraz je gesta, otpor«. Ponovno se pokazuje da Krleži treba sposobnosti glumaca da barem za trajanja predstave svim svojim bićem žive dramu jezika koji nosi i razdire pisca, kao i da većina glumaca izvodi Krležin tekst kao strano tijelo, muzejski izložak nekadašnjice i fetišizirani objekt divljenja, ali bez pravog razumijevanja.


Muška ranjivost


Mladi glumac Eugen Stjepan Višić u suradnji s dramaturginjom Ivanom Vuković i redateljicom Kristinom Grubišom napravio je izbor ljubavne poezije s naglaskom na emocije one osobe u ljubavnom odnosu koja više voli ili previše daje, samim time nerijetko i pretežući u gubicima. To nije »toksična muškarčina« puna sebe, nego senzibilni, altruistički sanjar možda čak i veće emocionalne otvorenosti negoli kad su u pitanju glumice na sceni. S Višićem plaču i klasični ljubavni pjesnici poput Pabla Nerude, Jacquesa Préverta, Rabindranatha Tagore i Charlesa Bukowskog, ali i suvremeni dalmatinski stihovi Jovice Škare te pulske kantautorice Elis Lovrić. Izbor nije konvencionalan i mahom se vrti oko teme rastanaka.


Kako preživjeti nečiji odlazak, udarac ostavljanja, brisanje zajedničke prošlosti i budućnosti? Predstava je naslovljena »Ljubavno pismo ili ljubav koja se nije dogodila. Još«, sučeljavajući nas s veoma otvorenim i ranjivim licem osobe koja se ne želi ni osvetiti ni inatiti oko rastanka, nego samo shvatiti kamo točno pospremiti višak preostalih osjećaja. Višić ih s velikim povjerenjem polaže u publiku, na taj način osvojivši i nagradu za monodramu na netom završenom prvom Festivalu monodrame u Zagrebu.


Najveća vrlina ove emocionalno vrlo burne predstave (doduše prekrcane suvišnim rekvizitima raznolike garderobe, prevelikim stolcem i ležajem) svakako je glumac kao pažljivi osluškivač i tišine (oduzetosti glasa) i intimističkih nijansi ljubavnog jezika, intimnog obraćanja i partnerici i samome sebi. Ništa više od te strukture maksimalne povjerljivosti nije mu ni potrebno. Već sama činjenica da je pred nama umjetnik koji nema ni masku ni gard suzdržanosti i odmjerenosti, već je onoliko emocionalno ispovijedan koliko su to i sami pjesnici i pjesnikinje, vrijednost je za pamćenje. Tim više jer glumci često poeziji dodaju nepotreban pathos ili neku izvještačenu uzvišenost, dok je Višić izgovara veoma neposredno; kao da smo prijatelji pred kojima nema tajni.


Ženska snaga


Predstava »Vitača« Sare Stanić i Lele Margitić, također igrana na novoj komornoj Sceni Uranija, deklarativno se bavi Pekićevim romanom »Predeo slikan čajem«, ali zapravo govori o dva lica glumice. Jedno je mlado, nervozno, nemirno, prepuno sitnih tikova i pokušaja da što je moguće više obuzda svoju ogromnu energiju. Igra ga Sara Stanić. Unatoč tome što se vidno kroti i nastoji pristojno i mirno sjediti pred publikom, tijelo glumice na stalnom je udaru različitih unutarnjih konvulzija, sve dok na kraju ne prijeđe u gotovo mahniti folklorni ples. Još i sa šalicom kave na glavi. Čitav ovaj performans parodija je propisanog ženskog discipliniranja i jasan signal užitka u prekršaju, igri, pomicanju granica onoga što socijalno smijemo izraziti.


Drugo lice glumice igra veoma smirena Lela Margitić, sedamdesetogodišnja glumica velike karizme i gotovo fantastično čiste dikcije (pogotovo iz perspektive 21. stoljeća i glumačkih glasova koji se na svim našim scenama bore s temeljnom jasnoćom izgovora samoglasnika i suglasnika). Margitić je velikim dijelom za predstavu snimana filmskom kamerom u praznom stanu i vrtu ispred kuće, tako da izvedbu obilježava njezina virtualna prisutnost na filmskom platnu. Elegantne svijetle haljine Lele Margitić, njezino zamišljeno i dostojanstveno držanje i njezino diskretno komentiranje svakodnevice, kao i stalno uključivanje neodgovorivih pitanja o budućnosti, prema kraju predstave prerastaju u čuveni Pekićev šamar koji svakako treba izručiti osobi koja ga zaslužuje: ovdje svakome tko se prema Margitić krene ponašati kao da je u pitanju fragilna starica, nemoćna bakica iz susjedstva, a ne prirodna sila umjetnosti na samom zenitu svojih ljudskih i stvaralačkih mogućnosti. Čitava je predstava pohvala starenju, donoseći poetsku snagu i na razini izgovorene riječi i kroz veoma zanimljiv filmski materijal predstave.


Nerazdvojivost drame i poezije


Podsjetila bih ovdje na riječi dramatičara i pjesnika T. S. Eliota, o tome kako poezija bez dramskog potencijala postaje puka dekorativnost, dok drama bez poetske žestine ostaje prazna priča. To vidimo i na aktualnoj hrvatskoj pozornici, iznimno senzibiliziranoj za intimne i eksperimentalne jezike poetskog obraćanja.


Unatoč svim digitalizacijama dvadeset i prvog stoljeća, čini se da nas umjetnički hrani upravo uživo izgovorena i stilski cizelirana riječ. Zanimljivo je da je koriste sve glumačke generacije, od netom diplomiranog Eugena Stjepana Višića do scenske veteranke Lele Margitić, kao i da je poezija svoje mjesto našla i u najskupljim kazališnim kućama (HNK Zagreb) i na marginama nezavisne scene. To nešto govori o otpornosti same poezije, o njezinoj nesvodivosti na jednu namjenu i jedan socijalni kontekst. Baš zato posljednju riječ dajmo svežanrovskom pjesniku Miroslavu Krleži: »U mesu našem ima meteorskog vrutka/i čovjek je lava, a ne voštana lutka.«