"Salzburg i njegov festival"

Osvrt na pobjednički film riječkog History Film Festivala: Jedinstvena priča o salzburškom festivalu

Ervin Pavleković

Nagrađena redateljica Beate Thalberg, Foto: HFF

Nagrađena redateljica Beate Thalberg, Foto: HFF

Film govori o istaknutom dramskom i glazbenom festivalu koji je pokrenuo kazalištarac Max Reinhardt prije stotinjak godina. Ovaj povijesni dokumentarac (re)konstruira prošla vremena



Ovogodišnje, peto izdanje riječkog History Film Festivala, donijelo je obilje dobrih povijesnih dokumentarnih filmova raznovrsne tematike, njih dvadeset i tri u službenom programu. Većina se filmova, naime, bavi povijesnim zbivanjima neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, no i onim novijim događajima, poput situacije u Iraku od 1990. do 2001., situacije u Afganistanu, kao i raznim globalističkim pojavama poput Anonymus aktivista i/ili pokreta, priče o skandalu s britanskom tvrtkom BPP Communications, ili pak biografijama slavnih osoba. Iako je ove godine dodijeljeno više nagrada, točnije njih deset, jedan je film osvojio glavnu, Grand Prix nagradu, uz druge dvije, stoga donosimo osvrt na njega.


Veliko svjetsko kazalište


Film »Veliko svjetsko kazalište – Salzburg i njegov festival«/ »The Great World Theatre – Salzburg and its Festival« osvojio je Grand Prix nagradu, zatim nagradu za najbolju fotografiju koju potpisuje Anna Hawliczek, kao i nagradu za najboljeg redatelja (Beate Thalberg). »Veliko svjetsko kazalište – Salzburg i njegov festival« film je koji donosi jedinstvenu priču o salzburškom festivalu, istaknutom dramskom i glazbenom festivalu koji je pokrenuo kazalištarac Max Reinhardt prije stotinjak godina, točnije 1920. godine. Već uvodne sekvence daju pogled na eksterijer Salzburga, da bi zatim prešle na interijer dvorca koji postaje ishodišno mjesto naracije. U ovakvom povijesnom dokumentarcu do (re)konstruiranja prošlih vremena, jasno je, došlo je metodom kompilacije videozapisa, fotografija te poneke slike. Naracija, koja je linearna, jasno gledatelja vodi u vrijeme začetaka kazališta, sve do njegovih suvremenijih dana, pa se tako pred sam kraj filma pojavljuje zapis o izvedbi iz 1960., 1991. i 2001. godine te, posljednji zapis, koji svjedoči o ne tako dalekoj izvedbi »La Traviate« u 2005. godini.



Činjenica da je film osvojio glavnu nagradu i ostale dvije, ranije spomenute nagrade, nimalo ne čudi, jer ovakvu povijesnu tematiku, koja nije svakom gledatelju možda i najzanimljivija, redateljica je uspjela donijeti na suvremen, gotovo interaktivan način u kojem se čini da kazalište komunicira s publikom i sa svijetom te donosi pregled svojeg kulturnog djelovanja. U tome, naravno, pomaže i narator, batler ili pomoćnik, koji nas linearno vodi kroz priču o kazalištu i dovodi nas do određenog povijesnog trenutka, odnosno do određene godine u genezi toga velikoga i značajnoga kazališta.


Scena iz filma »Salzburg i njegov festival«


Kompilacija stvarnog i nestvarnog




Ono što je izvrsno napravljeno jest vješta kompilacija arhivskog i onog suvremenog, pa su tako mnoge povijesne ličnosti ponekad smještene i u suvremeni interijer kojim se šeće i kojim nas vodi narator. Također, osim glavnog naratora, ponekad se u naraciju upliću i glasovi drugih ličnosti koji su naknadno dodani, pa naracija tako u nekim trenucima djeluje kao dijalog glavnog naratora s ostalim ličnostima, a ponekad se taj isti narator doima i samo kao moderator.
Prijelazi iz kadra u kadar izvrsno su odrađeni, pa montaža poprima obličje kamere koja putuje interijerom dvorca u Salzburgu, prelazi preko određenih objekata i/ili detalja, ulazi u koji prostor, i zaustavlja se na kojoj slici. Zaustavljanje na nekome od detalja, primjerice nekoj povijesnoj ličnosti, u vidu arhivske fotografije, to jest kakve asocijativne veze, znak je i inicijacija da ta ista povijesna osoba postane dio naracije. Tako izvedena kompilacija stvarnog i nestvarnog, odnosno povijesnog/arhivskog u ovome slučaju djeluje kao svojevrstan stilski element.



Gledajući ovaj dokumentarni film, postaje jasno da priča o osnivanju i djelovanju velikoga kazališta nastupa neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, što je pokazatelj da je kazalište bilo medijator društvene klime te kulturno utočište intelektualaca od surovosti vremena u kojem je kazalište započelo s radom i kroz koje je djelovalo sve do današnjih dana. Kroz slojevito ocrtavanje značajnih godina i ličnosti bitnih za rad kazališta, mogu se ekstrahirati i neke bitne povijesne instance, od položaja i uloge žene, pa sve do odnosa nacista prema vodećim ljudima kazališta koji su bili gotovo kozmopolitski – potpuna suprotnost od vremena u kojem su živjeli.


Povijesni testament


Kompilacijom arhivskog i suvremenog, korištenjem autentičnog interijera, izvrsnom i diktirajućom montažom stvoren je stiliziran svijet nekih prošlih vremena, a seciranjem različitih perioda u »životu« velikog Salzburg festivala evocirana su i sva pozadinska, no bitna, povijesna previranja, kao i neki trenuci u životu čovječanstva koji su odredili svjetsku povijest i daljnji tijek zbivanja. Film »Veliko svjetsko kazalište – Salzburg i njegov festival« stoga (p)ostaje više od samo izvrsnog dokumentarnog filma – vrijedan je povijesni testament i dokument o neizblijedjelom sjaju prošlih vremena koja za nas nostalgično priziva.