Gotovo cijelu 1998. godinu proveo sam u Pragu koristeći stipendiju Otvorenog društva i u Klementinumu listajući korespondenciju (i ostalu prateću dokumentaciju) između našeg biskupa J. J. Strossmayera i jednog od prvaka češkog nacionalnog preporoda i velikog enciklopedista Františeka Ladislava Riegera, a sve u sklopu rada na projektu Corpus Strossmayerianum, tako da sam u to vrijeme imao i priliku posjetiti veliki književni sajam koji je bio organiziran u sali slavne praške Lucerne, a glavni gost ove velike međunarodne manifestacije upravo je bio, tada već legendarni američki pjesnik Lawrence Ferlinghetti, a kojem je istodobno u njegovu čast bila priređena i posebna izložba naslovljena »On the (Beat) Road« na kojoj su se mogli, valjda prvi put u Europi vidjeti dokumenti, fotografije, knjige i rukopisi, koji su zorno i smisleno pružili pregled njegova stvaralaštva.

Beat generacija

Cijeli projekt je realizirao Karel Srp, jedan od doajena češkog disidentskog pokreta, u javnosti poznatiji kao vođa slavne praške Jazz-sekcije, koji je zajedno sa svojim kolegama (Josef Skalnik, Miloš i Vlastimil Drda, Vladimir Kouržil, Tomaš Krživanek i Čestimir Hunjat) u rujnu 1986. bio uhićen i na montiranom političkom procesu, jednom od posljednjih u sklopu cijelog tadašnjeg, već na izdisaju, sovjetskog komunističkog imperija, osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, koja mu je upravo zbog Ferlinghettijeve akcije i međunarodne potpore pisaca bila smanjena na godinu dana.

Ferlinghetti se iznimno angažirao kako bi pomogao svojim češkim prijateljima; čehoslovačkom veleposlanstvu u Parizu uputio je otvoreno pismo u kojem je tražio njihovo oslobađanje, a u dopisu Gustavu Husaku, tadašnjem šefu čehoslovačke države i partije, rezolutno je osudio postupke vlasti.

Nakon Baršunaste revolucije (1989.) Srp je pozvao Ferlinghettija da posjeti Čehoslovačku; u nekoliko navrata je već dogovoreni posjet bio otkazan, ali konačno se pojavio na Festivalu književnosti koji se održavao paralelno s već spomenutim sajmom knjiga.

Istodobno, bila je priređena i njegova izložba slika, jer osim što je bio vrstan pjesnik, kritika ga je smatrala i ozbiljnim likovnim umjetnikom. Posebna poslastica bila je postav njegove izdavačke kuće koju je godinama, praktički sve do pred smrt, sam uređivao, a u kojoj je objavio preko tisuću naslova, uključujući prozu i poeziju autora poput: Malcolma Lowryja, Paula Bowlesa, Sama Sheparda, Charlesa Bukowskog, kao i prijevode Ernesta Cardenala, Antonina Artauda, Georgesa Bataillea, Henrija Michauxa, Ferdinanda Pessoe, Jevgenija Jevtušenka, Andreja Voznesenskog…

Cijeli ovaj događaj se pretvorio u veliku manifestaciju u čast i slavu beat generacije, a Ferlinghetti se branio kako on baš i nije najpozvaniji reprezent cijelog ovog književnog pokreta, ali bez ikakve sumnje bio im je vrlo blizak, jer je zajedno s ostalim prepoznatljivim intelektualcima iz toga doba (prijelaz iz 50-ih na 60-e godine prošlog stoljeća) odbacivao tradicionalne vrijednosti američkog konzumerističkog društva, zagovarao slobodnu ljubav i seksualne slobode, nomadski način života i »dragovoljno siromaštvo u bogatstvu duha«.

Iako su predstavnici beat generacije odbijali da ih se svrsta u bilo kakve teorijske ladice, grozili se bilo kakvog uvrštavanja u udžbenike i povijesti književnosti, svojim su slobodnim stihovima, korištenjem slenga i sugestivnim ekspresijama oblikovali jedan specifičan poetski izraz koji se vremenom, mimo njihovih ambicija i želja nametnuo kao nezaobilazni kanon i važan dio velike svjetske literature.

Maraton poezije

Tri se dana i noći, bez prestanka, u praškoj crkvi sv. Salvatora održavao maraton poezije na kojem su brojni češki i slovački autori i glumci čitali Ferlinghettijeve tekstove, a interesantno je spomenuti da se sudionicima pridružio i bivši češki premijer Vaclav Klaus (kasniji Havelov nasljednik na funkciji predsjednika Republike), koji je u razgovoru s publikom priznao kako je još 1959. došao u kontakt s poezijom američkog barda i od tada s udivljenjem prati njegovo literarno pismo.

Inače, Klaus je bio poznat i kao vrstan znalac engleskog jezika, a iako svjetski ugledan ekonomist, okušao se i u poeziji. Također je interesantan podatak da je u glasovitom praškom cabaretu/kazalištu »Viola« u kojem su se održavali recitali poezije, tih 60-ih godina prošlog stoljeća bila prezentirana tzv. bitnička poezija; u pratnji jazz kvarteta Ludeka Holana publika je bila upoznata i s djelom Lawrencea Ferlinghettija, a Klaus je bio redoviti posjetitelj tih manifestacija.

Zahvaljujući prijatelju, jedinstvenom praškom boemu Jeronymu Bržezini, i na njegovo inzistiranje, posjetili smo ovaj maraton poezije (službeno nazvan »Ferlinghetti non stop«) kako bi uživo vidjeli autora i čuli razne interpretacije njegovih pjesama, o kojima je moj prijatelj znao gotovo sve, a ja gotovo ništa. Oduševio me svojom jednostavnošću, ležernošću u kojoj nije bilo ničeg izvještačenog, a posebice me se dojmila njegova konferencija za novinare na kojoj je impresioniran Pragom i inspiriran praškim motivima tijekom noći napisao pjesmu »Rijeke svjetla« u kojoj je uz Temzu i Ganges spomenuo i Vltavu, Karlov most, Starogradski trg, a sve to u karakteristično slobodnom i ritmiziranom stihu.

Dva dana kasnije, u praškom centru Franza Kafke, ponovo smo ga otišli slušati i vidjeti, a posebice stoga što je američki pjesnik Michael March (u to je vrijeme živio u Pragu, koji je 90-ih godina prošlog stoljeća postao Mekom za brojne američke intelektualce kao što je to nekada ranije bio Pariz) upriličio improvizirani razgovor u kojem se Ferlinghetti »razgolitio« i o sebi i o svojoj poeziji, krajnje slobodno i otvoreno progovorio, naglašavajući kako se više smatra boemskim nego bitničkim pjesnikom, a kasnije je u jednom velikom društvu u čuvenoj kavani »Slavija« (u kojoj sam se i osobno našao zahvaljujući Jeronimu) uz kriglu piva recitirao svoje četiri pjesme, a na gitari ga je pratio Vladimir Merta, poznati češki glazbenik, i u svemu tome pokazivao je iznimnu vitalnost iako se radilo o osobi koja je tada imala gotovo 80 godina.

Posebno su bile interesantne zgode i anegdote koje je pričao o svojim prijateljima, slavnim američkim pjesnicima Allenu Ginsbergu i Jacku Kerouacu, ali i ostalim američkim autorima beat generacije, kao i o svojoj izdavačkoj kući »City Lights« (naziv je dobila po slavnom Chaplinovom filmu »Svjetla velegrada«), o tomu što je sve tiskao, kao i što planira izdati u sklopu svoje džepne edicije (»Pocket Poets Series«) u kojoj je uz američke objavljivao i brojne pjesnike iz cijeloga svijeta.

Praktički od tada postao sam velik poklonik Ferlinghettijeve poezije i pročitao sam brojne njegove pjesme, a posebno me se dojmila knjiga koju je 2000. objavio Feral Tribune naslovljena »Otvorenih očiju, otvorenog srca« u izboru i prijevodu Voje Šindolića, koji je osobno dobro poznavao autora, s njim se družio i sigurno je na ovim prostorima najpozvaniji da o njemu nešto suvislo (pro)zbori.

Praznik duha (i) ljepote

A kada sam pročitao vijest da je 22. veljače ove 2021. u 102. godini preminuo Lawrence Ferlinghetti, naprosto sam osjetio potrebu da o njemu nešto osobno zapišem, jer se radi(lo) o jednom izuzetnom čovjeku i intelektualcu i tako potaknem i druge da se upoznaju s njegovim djelom, jer se čitanje njegove poezije pretvara u pravi praznik duha (i) ljepote. Primjerice, dovoljno je pročitati savršene stihove poeme »Svijet je krasno mjesto« u kojoj je ostvario vrhunce svog književnog umijeća.

A koliko je bio izuzetan i velik potvrdio je upravo San Francisco, grad u kojem je živio i umro i koji mu se na dostojan način odužio: u povodu stogodišnjice njegova rođenja 24. ožujka proglasio je danom L. Ferlinghettija, odnosno danom poezije i slobode.

Lawrence Monsanto Ferlinghetti rođen je 24. ožujka 1919. u New Yorku (Yonkers), dugo vremena nije znao gotovo ništa o svojim roditeljima; otac Carlo (talijanski imigrant podrijetlom iz Brescie) umro je sedam mjeseci prije njegova rođenja, a majka Clemence Mendes-Monsanto (podrijetlom iz obitelji francusko-portugalskih Sefarda) nedugo nakon što ga je rodila, zbog psihičkih problema završila je na psihijatriji gdje je provela sljedećih pet godina.

Skrb o tek rođenom Lawrenceu preuzela je majčina teta Emily Mendes-Monsanto, koja se upravo u to vrijeme razvela od supruga, tako da je sa svojim nećakom otišla u Francusku, u Strasbourg, gdje su nastavili živjeti, tako da je kao dječak, u početku Lawrence govorio samo francuski. Ali, nakon pet godina kada se Emily pomirila sa suprugom Ludwigom, vratili su se u Ameriku gdje je Lawrence počeo učiti engleski jezik, koji je u svojim stihovima proslavio diljem svijeta.

Emily je sa suprugom živjela krajnje skromno, a budući da je dobrostojeća obitelj Bisland (koja je živjela u elitnom dijelu New Yorka, u Bronxvilleu) u kojoj je teta podučavala francuskom jeziku njihovu kći, iskazala želju da pomogne malom Lawrenceu, dvije su se obitelji dogovorile da mu Presley i Anne Bisland postanu neka vrsta novih roditelja. Iz zahvalnosti toj obitelji, budući slavni američki pjesnik uzeo je ime Lawrence, jer je Anne prilikom porođaja izgubila sina kojem je namijenila to ime.

Kada mu je bilo deset godina, na vratima obitelji Bisland pojavila se Lawrenceova majka s njegova četiri starija brata i tražila da s njom počne živjeti, što je on odbio, da bi kasnije priznao da ga je ta traumatična odluka »proganjala cijelog života«.

Do punoljetnosti je živio s obitelji Bisland; iako je odrastao u relativnom blagostanju, bio je odgajan tako da se mora poštovati rad, brinuti za druge, ali biti i poslušan kako bi bio na korist i društvu i samome sebi. Tako je svakog dana ustajao u pet ujutro i prije nastave raznosio novine, a kasnije je često izražavao svoju zahvalnost zbog takvog odgoja u kojem je bilo puno ljubavi, ali i odgovornosti.

Po svršetku srednje škole (1937.) upisao je studij novinarstva na sveučilištu North Carolina i tada se i počeo baviti pisanjem; prvo je izvještavao s različitih sportskih borilišta, a prvu priču objavio je u Carolina Magazineu. Tijekom Drugog svjetskog rata prijavio se kao dragovoljac u vojsku i služio je u mornarici, sudjelovao je i u iskrcavanju u Normandiji, a nakon toga, još uvijek u uniformi američkog vojnika, posjetio je u nuklearnoj eksploziji razrušeni Nagasaki i užasnut prizorima koje je vidio, kako sam kaže, »preko noći je postao pacifist«, demobilizirao se i aktivno se priključio mirovnom pokretu postavši jednim od njegovih prepoznatljivih simbola.

Legendarna knjižara »City Lights«

Po svršetku rata, 1947. na sveučilištu Columbia magistrirao je englesku književnost, a nakon toga je otišao u Pariz gdje je na Sorbonnei obranio doktorsku disertaciju iz komparativne književnosti naslovljenu: »Grad kao simbol u modernoj poeziji; u potrazi za tradicijom metropole«.

Poslije se u svezi ovog doktorata rodila legenda (koju Ferlinghetti nije negirao, dapače, poticao ju je) koja kaže kako ga je jedan sveučilišni profesor gnjavio svojim pitanjima o nastanku doktorata, a on mu je povjerio »tajnu« kako je zapravo stvarni naslov njegova rada »Uloga pisoara u francuskog književnosti«, što je uporni, ali i naivni profesor kasnije naveo kao ekskluzivu u svojoj knjizi. I inače, Ferlinghetti je bio sklon humoru i ironiji; iako je prezirao mistifikacije, znao se njima sarkastično poslužiti kako bi naglasio ono što je želio reći, kako bi poslao poruku koja mu je bila važna, a za koju je znao da će privući publiku samo ukoliko je provokativno »upakirana«. Tako je postala poznata i njegova rečenica kako »slobodu govora u SAD-u mogu konzumirati samo oni koji nemaju što reći«.

U Parizu je još 1946. upoznao svoju buduću suprugu Selden Kirby-Smith s kojom je bio u braku od 1951. do 1967. i imali su dvoje djece. Tijekom 1951. Lawrence je otišao u kozmopolitski San Francisco, u grad koji ga je na prvi pogled fascinirao i osvojio, i zajedno s Peterom Martinom (1953.) osnovao je »City Lights«, prvo knjižaru, a potom izdavačku kuću koja je postala legendarnim mjestom okupljanja mladih anarhista, hipika, bitnika, pacifista, zapravo svekolike američke alternativne, tzv. kontrakulturne scene i u velikoj mjeri upravo zahvaljujući njemu, grad je postao kultnim mjestom mladih iz čitavog svijeta željnih slobode i umjetnosti. Na koncu, i sam Ferlinghetti jedno je vrijeme živio u hipi komuni u Novom Meksiku.

U svojoj izdavačkoj kući Ferlinghetti je objavljivao knjige koje drugi, posebice veliki izdavači nisu htjeli; zahvaljujući njemu u SAD-u su prvi put bila tiskana do tada zabranjena djela Williama Burroughsa (»Goli ručak«), Davida Herberta Lawrencea (»Ljubavnik lady Chatterley«) ili pjesme Jeana Geneta. Izdavačku djelatnost nikada, pa čak ni onda kada je bio star i bolestan nije prekidao; tiskao je djela Noama Chomskog i svih onih koje je osjećao »subverzivnom duhovnom braćom«.

Osim toga, bavio se slikarstvom, prevođenjem i glazbom koju je koristio i kao zvučnu kulisu za svoje pjesme, ali koja ga je i inspirirala »da zvukove koji su ga opsjedali pretoči u riječi«. Jednostavno, Ferlinghetti je bio izdanak one generacije američkih umjetnika i pjesnika s Istočne obale (prije svega New Yorka) poput Luciena Carra, Johna Clellona-Holmesa i(li) Neala Cassadyja koji su (s)rušili sve tradicionalne barijere, ali pravu »eksploziju« upravo je izazvao sam Ferlinghetti zajedno s Allenom Ginsbergom i Jackom Kerouacom (o kojima je tako nadahnuto pisao u svojim autobiografskim zapisima) kada je 1958. svoju danas kultnu knjigu (sa samo tridesetak pjesama) naslovljenu »A Coney Island of the Mind« kod njujorškog izdavača »New Directions«, a koja je tijekom 60 godina svog »života« tiskana u više od 30 izdanja, u brojnim prijevodima; samo u SAD-u prodana u više od milijun primjeraka.

Hrvatski prijevodi

U nas, u Hrvatskoj, Ferlinghetti je postao poznat još 80-ih godina prošlog stoljeća kada ga je prevodio (još kao student) Vojo Šindolić. Prije pet godina, objavljena je zbirka Ferlinghettijevih pjesama »Krajolici živih i mrtvih«, a u Srbiji su prevedena i njegova prozna, »eksperimentalna« djela kao što su »Ljubav u danima bijesa«, a prošle 2020. objavljeni su njegovi autobiografski zapisi »Mali dječak« u kojima je autor, u svom stilu, bez zareza i točke »prelomio« cijeli niz slika iz svog života; komentirao je i vlastite snove, uspomene i razne stavove, da bi suptilnim pasažima iznio razmišljanja »čovjeka sa stogodišnjim iskustvom« u kojima je zaključio kako je »tužno da sve ono što ga je prije nekoliko godina uznemiravalo, danas uzima posvema normalnim«.

To je protumačio kao civilizacijski sraz i kao rezultat »tragičnog gubitka kolektivnog pamćenja«; često je naglašavao kako je najveća prijetnja našoj civilizaciji činjenica što naše živote gotovo bezbolno prekriva potpuni zaborav, a masovna histerična potraga za srećom pretvorila se u beskrupulozno natjecanje kako steći što više novca, profita, ne pitajući se ni za humanost ni za vlastitu dušu koju tako nepovratno gubimo.

Gotovo sve o čemu je pisao imalo je humorni, ali i politički kontekst; cijelog života ostao je vjeran svom stilu; kao što se svojedobno kritički obračunavao s američkim predsjednicima Dwightom Eisenhowerom ili Richardom Nixonom, jednako se žestoko obrušavao i na predsjedničku obitelj Bush. Pa i onima o kojima je posao sa simpatijama, primjerice o Fidelu Castru, njegove su rečenice bile »bockave« i u pravilu nisu bile ugodne osobama o kojima je pisao.

U svojoj izdavačkoj kući objavio je uvažavane pjesnike, »tvorce renesanse San Francisca« kao što su bili Kenneth Patchen i Kenneth Rexroth, ali pravi hit bila je knjiga Allena Ginsberga »Urlik« (»Howl and other poems«), koja je svojom provokativnošću (u njoj se spominju homoseksualnost, promiskuitetni odnosi, droga i sl.) uzbunila puritanske duhove diljem Amerike, tako da se i sam Ferlinghetti kao izdavač našao na sudu, ali zahvaljujući Prvom amandmanu američkog Ustava nije snosio nikakve posljedice. Istina, policija ga je uhitila »zbog opscesnosti i uznemiravanja javnosti«, a po izlasku iz zatvora sam je pjesnik postao još popularniji, uostalom kao i sam autor spomenute knjige.

Slične reakcije, ali ipak znatno manjeg intenziteta izazvala je i Ferlinghettijeva knjiga u kojoj je opisao svoj boravak u Nikaragvi (»Seven Days in Nicaragua Libre«, 1984.); uzevši sveukupno, objavio je tridesetak pjesničkih zbirki, dva romana, putopise, drame, dnevnike, a proslavio se prijevodima Jacquesa Preverta, Piera Paola Pasolinija, a poseban dojam ostavili su prijevodi srednjovjekovnog talijanskog trubadura Lorenza Chierea.

Visoko je cijenio ruske pjesnike Jevgenija Jevtušenka i Andreja Voznesenskog, o Brodskom je imao negativno mišljenje, prezirao ga je zbog arogancije, a imao je i poseban odnos prema svojim prevoditeljima; tako je Voji Šindoliću, prevoditelju i prijatelju, posvetio pjesmu »Kako je jasan tvoj glas iz Beograda«.

Brojni su autori (Walt Whitman, Jacques Prevert, Guillaume Apollinaire, Vladimir Majakovski…) utjecali na Ferlinghettija, ali od svih najviše je cijenio Allena Ginsberga kojem je posvetio brojne stranice, a kada je čuo da je na samrti, napisao mu je pjesmu u kojoj je zaključio kako »njegov glas neće umrijeti, jer svijetu je potreban da ga upozorava i uznemirava«.

Moderna poezija je proza

Svi se slažu: uz A. Ginsberga, J. Kerouaca, Gregory Corsoa i Garyja Snydera, Ferlinghetti je obilježio epohu beat generacije, iako njegovi poetski dometi daleko nadilaze samo jedno razdoblje i jednu generaciju, ma koliko ona bila važna za povijest književnosti i umjetnosti. Paradoks je u tome što je odlučan borac protiv kanonizacije sam postao kanonom moderne poezije. Cijeli niz njegovih pjesama danas se mogu smatrati klasicima (»Na Goyinim najveličanstvenijim slikama«, »Imala je lice koje je tama mogla ubiti«, »Pravi šah«, minijatura »Recepti za sreću u Habarovsku ili bilo gdje«…), a posebno interesantan je nastanak njegove poeme »Trans-sibirskom željeznicom«, koju je napisao po uzoru na istoimenu pjesmu Blaisea Cendrarsa i upravo se tragom ovog pjesnika zaputio u Rusiju (1967.) kako bi proputovao dionicu od Moskve do Vladivostoka. Međutim, njegovom iznenađenju nije bilo kraja kada je nakon silnih godina otkrio kako Cendrars zapravo nikada nije putovao Trans-sibirskom željeznicom, niti je ikada bio u Rusiji.

Posebno je značajan Ferlinghettijev tekst naslovljen »Moderna poezija je proza (ali nam govori puno toga)« i vrijedi citirati dio teksta, jer zapravo sadrži sukus (metje) njegova stvaralaštva: »Moderna poezija je proza, jer nema duende, tamni duh zemlje i krvi, niti dušu tamne pjesme ili strastvene glazbe…Poput minimalne umjetnosti ona minimalizira emocije u korist neiskazane ironije i jedva naznačene žestine…Najveći dio moderne poezije je poezija u prozi, ali nam ona govori puno toga i vlastitim primjerom o onome što nam smrću duha naša tehnološka civilizacija pruža…«

Važno je napomenuti značenje riječi duende koju je često upotrebljavao španjolski pjesnik Federico Garcia Lorca i koju je tumačio kao mračnu demonsku silu, kao moć, kao nešto stvarno i duboko uronjeno u život; tu se radi o darovitosti, o krvi, onome što dolazi iznutra, o stvaranju preobraženom u djelo, a koja je po sadržaju bliska portugalskom pojmu »saudade« ili češkom značenju riječi »litost«.

Za svoj rad Ferlinghetti je primio brojna priznanja; njegov se lik nalazi na američkim poštanskim markama; bio je primljen u Američku akademiju umjetnosti i književnosti, Francuzi su ga »počastili« titulom Viteza umjetnosti i književnosti, a Talijani su mu bogato nagradili i valorizirali doprinos poeziji i američko-talijanskim kulturnim vezama. Međutim, 2012. došlo je do malog skandala, jer Ferlinghetti je odbio primiti nagradu Janusa Pannoniusa (koju mu je dodijelio mađarski PEN klub) zbog neslaganja s nacionalističkom i antisemitskom politikom Viktora Orbana (dio nagrade od 50.000 eura sufinancirala je mađarska vlada).

A tko je zapravo bio Lawrence Ferlinghetti možda najbolje je sažeo Vojo Šindolić: »Premda su ga najčešće dovodili u vezu s predstavnicima beat generacije, Ferlinghetti je (poput Charlesa Bukowskog ili Raymonda Carvera) predstavljao posvema osamljenu, izdvojenu, ali jednu od najoriginalnijih književnih ličnosti u Americi 20. stoljeća. Naime, njegova poezija bavi se zbiljskim problemima čovjeka kao društvenog bića i čovječanstva uopće, ali i pjesničkim stilom sasvim oslobođenim usiljenosti i konvencionalnosti akademskih pjesnika«. U biti, Ferlinghetti je bio pjesnik koji je živio svoju poeziju.