Pišem trivijalne komade za ozbiljne ljude i to uvijek za kazalište, jer ono nije literatura već događaj, govorio je Tom Stoppard, jedan od najpoznatijih britanskih dramatičara koji je nedavno preminuo u dobi od 88 godina.

»Bit će upamćen po svojim djelima, njihovoj genijalnosti i ljudskosti, po svojoj duhovitosti, velikodušnom duhu i dubokoj ljubavi prema engleskom jeziku«, navela je u povodu njegova odlaska Stoppardova agencija United Agents.

Karijera Toma Stopparda obuhvaćala je pozornicu, ekran i radio, te pokazivala njegovu strast za bavljenjem bilo kojom temom – od matematike do dadaističke umjetnosti i vrtlarstva. Njegova smrt označava kraj jedne ere u kojoj je ovaj neumorni intelektualac, poznat po svojoj verbalnoj gimnastici i filozofskim propitivanjima, dominirao pozornicama od West Enda do Broadwaya. »Stoppard nije bio samo pisac; bio je kulturna ikona koja je uspjela spojiti visoku umjetnost s komercijalnim uspjehom, a njegova sposobnost da najkompleksnije ideje pretvori u zabavnu dramu osigurala mu je mjesto u panteonu besmrtnih«, izvijestio je Večernji list.

Rođen je kao Tomáš Straussler 1937. godine u Zlinu, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, u židovskoj obitelji. Njegov otac bio je liječnik zaposlen u tvornici cipela, a nadolazeća nacistička prijetnja prisilila je obitelj na bijeg u Singapur. Japanska invazija 1941. godine natjerala je majku da s dvojicom sinova ponovo bježi, ovaj put u Indiju, dok je otac ostao i tragično poginuo. U Indiji je njegova majka upoznala britanskog bojnika Kennetha Stopparda, čije je prezime budući pisac preuzeo, a s njim i novi identitet. Dolaskom u Englesku 1946. godine, dječak koji nije govorio engleski odlučio je, prema vlastitim riječima, »odjenuti engleskost poput kaputa«. Srednju školu pohađao je u Indiji i Engleskoj. Radio je kao novinar, pišući povremeno kazališne i filmske kritike, a od 1960. bio je profesionalni književnik. Nakon nekoliko kratkih priča i romana »Lord Malquist i g. Moon« (1966.), stekao je svjetsku slavu crnom komedijom »Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi« (1966.) u kojoj, nastavljajući se na tradiciju antiteatra i engleske konverzacijske komedije, prikazuje praznu egzistenciju i besmislenu smrt dvojice epizodnih i manipuliranih likova Shakespeareova »Hamleta«. Prema toj drami režirao je 1990. istoimeni film, dijelom snimljen u Hrvatskoj i s hrvatskim glumcima. Rosencrantza je utjelovio Gary Oldman, a Guildensterna tumači Tim Roth.

Ekranizacija je to drame zasnovane na ludičkom poigravanju kazališnim i fikcionalnim konvencijama, dramskom funkcijom likova i perspektivama – epizodna lica misle da su protagonisti te su događaji iz »Hamleta« sagledani iz njihove vizure. Iako je Stoppard prilično skratio dramu pri njezinoj adaptaciji u film, zadržao je temeljnu ironijsku strukturu djela oslonivši se na efektne glumačke kreacije. Nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji, film je dijelom sniman u okolici Zagreba i ambijentima na jadranskoj obali.

Usporednost zbivanja i miješanje razina – zbilja i kazališna iluzija, život i smrt, sadašnjost i prošlost, društveno i kulturalno različito obilježeni prostori – ponavljaju se i u drugim Stoppardovim dramskim tekstovima koje karakteriziraju postmodernistička ironija, intertekstualnost i metateatralnost. Komedija »Pravi inspektor Doberman« (1968.) postupkom »kazališta u kazalištu« ismijava kazališnu kritiku, dok drama sjećanja »Travestije« (1974.) oko amaterske izvedbe komedije »Važno je zvati se Ernest« Oscara Wildea u Zürichu 1917. okuplja Jamesa Joycea, Tristana Tzaru i Lenjina. Drama u drami »Prava stvar« (1982.) problematizira ljubavne odnose u glumačkom svijetu, drame »Arkadija« (1993.) i »Tuš« (1995.) povezuju povijesno i kulturno udaljene sredine, a u »Otkriću ljubavi« (1997.), s temom potisnutoga homoseksualizma, koristi se motivom silaska u Had. Impresivna dramska kronika razvoja ruskih prevratničkih ideja u tri dijela »Obala Utopije« (2002.), s likovima Visariona Grigorjeviča Bjelinskoga, Mihaila Aleksandroviča Bakunjina, Aleksandra Ivanoviča Gercena i Ivana Sergejeviča Turgenjeva, suprotstavlja ustajalost carske Rusije i dinamiku zapadnoeuropskih metropola, »Rock ‘n’ Roll« (2006.) prikazuje razdoblje od 1968. do 1990. iz perspektive Praga i Cambridgea.

Upravo je u svojim posljednjim godinama Stoppard napisao jedno od svojih najvažnijih djela, dramu »Leopoldstadt«, koja je premijerno izvedena 2020. godine. U njoj se napokon suočio s traumom svoje obitelji i holokaustom, temom koju je desetljećima izbjegavao. Spoznaja da su mu sva četiri djeda i bake stradali u nacističkim logorima duboko ga je potresla i natjerala da preispita svoj identitet. »Leopoldstadt«, dirljiva saga o židovskoj obitelji u Beču, je bio njegov konačni obračun s poviješću. Ovim djelom Stoppard je zatvorio krug svog života, spojivši dječaka izbjeglicu iz Zlina s vitezom britanskog kraljevstva, ostavljajući svijetu poruku o važnosti sjećanja i opasnosti zaborava.

Od niza televizijskih drama i filmskih scenarija ističu se »Ljudski faktor« (1980.) prema romanu Grahama Greena, »Carstvo sunca« (1987.) Stevena Spielberga te »Zaljubljeni Shakespeare« (1998.) Johna Maddena. Za film »Zaljubljeni Shakespeare« osvojio je Oscar za najbolji originalni scenarij. U tom filmu pokazao je svu raskoš svog talenta, ispreplićući povijesne činjenice s fikcijom kako bi stvorio romantičnu i duhovitu posvetu najvećem piscu svih vremena. Surađivao je i s Terryjem Gilliamom na kultnom distopijskom filmu »Brazil« te radio na scenarijima za serijal o Indiani Jonesu.

Stoppard je izgradio reputaciju pisca čija su djela intelektualno izazovna, ali i duboko humana. Termin »stopardovski« ušao je u rječnike kao opis za djela koja koriste humor i jezičnu igru za istraživanje složenih filozofskih i znanstvenih koncepata. Kraljica Elizabeta II. proglasila ga je vitezom 1997. godine zbog njegovih nemjerljivih zasluga za književnost.

Komadi Toma Stopparda nisu često postavljani na pozornicama hrvatskih kazališta, a jedan je igran u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Bila je to »Arkadija«, 1996. godine, u režiji Laryja Zappije. Stoppard kao bravurozni majstor engleske pisane riječi već svojim ranim dramskim tekstom »Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi« najavljuje svoj najkarakterističniji postupak u pisanju, a to su parafraze na poznata dramska ostvarenja i teme, dramske autore, umjetnike, povijesne ličnosti i događaje. U nekim njegovim tekstovima istovremeno se susreću i povijesni i fikcijski likovi. Tako u »Travestijama« o umjetnosti, politici i ratu debatiraju Tzara, Lenjin i Joyce, a u »Poslije Magrittea« zanimaju ga Magrittove slike. Komedija »Arkadija«, napisana 1993. godine, u središtu ima Lorda Byrona, ali i niz događaja, tema i likova koji su plod piščeve imaginacije.

Podsjetimo i da je hrvatska premijera Stoppardove »Prave stvari« bila u zagrebačkoj Maloj sceni 1989. u režiji Ivice Šimića. Riječ je o drami koja propituje odnose u kazališnom svijetu, ali i one muško-ženske. U središtu radnje je oženjeni pisac Harry koji se zaljubljuje u Annie, glavnu glumicu nove produkcije vlastitog dramskog teksta, a koji se bavi brakom na rubu kolapsa. Drama se upravo otvara isječkom iz Harryjeve nove drame. Dijalog dvoje glumaca, Maxa i Charlotte o bračnoj nevjeri oblikovat će čitavu dramu čije su najveće bogatstvo Stoppardovi promišljeni, inteligentni i izvrsni dijalozi o ljubavi, braku, nevjeri u vječnome suodnosu stvarnosti i kazališne fikcije. Odnos iz Harryjeve drame preslikat će se u njegov stvarni život u kojemu će nevjera rezultirati rastavom od supruge Charlotte te novim brakom s Annie. Novi je brak za Harryja odraz stvarnosti i kazališne fikcije, ali i njegove vlastite nesigurnosti. Drama je često izvođena na mnogim kazališnim pozornicama te je postala i brodvejski hit. Drama je praizvedena u londonskom kazalištu Strand 1982. u režiji Petera Wooda s Rogerom Reesom i Felicity Kendal u glavnim ulogama. Na Broadwayu su je izvodile glumačke zvijezde Jeremy Irons i Glenn Close.