Godinu dana nakon što je ogromna tapiserija poznate Picassove »Guernice« naglo i nejasno nestala sa zida u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku, tamo su je nedavno vratili vlasnici iz obitelji Rockefeller. Ovih dana mediji izvješćuju da su diplomati izrazili olakšanje zbog povratka 7,5 metara širokog djela, koje je visjelo ispred prostorija Vijeća sigurnosti, kuda bi predsjednici, premijeri i veleposlanici redovito prolazili. Tapiserija je trebala služiti kao snažan podsjetnik na strahote rata.

Tapiseriju je 1955. naručio Nelson A. Rockefeller, a tkana je u francuskom ateljeu uz konzultacije sa samim Picassom, koji je originalnu »Guernicu« naslikao tijekom Španjolskog građanskog rata. Slika predstavlja bombardiranje istoimenog španjolskog grada 26. travnja 1937., koje su izvršile nacistička Njemačka i fašistička Italija. Kako je ovim povodom izjavio Nelson Rockefeller mlađi, tapiserija svojom propitivačkom simbolikom – njezinim prizorom užasnih aspekata ljudske prirode – obrađuje okrutnost i tamu, ali i sjeme nade u čovječanstvo. Dodao je kako je zahvalan što će tapiserija moći nastaviti dopirati do više ljudi i povećavati svoju sposobnost »da dirne živote i obrazuje«.

Što se zapravo dogodilo s tapiserijom? U veljači 2021., kad je pandemija koronavirusa potresala svijet, a tisuće UN-ovih zaposlenika bile su prisiljene raditi od kuće, djelo je nestalo bez objašnjenja. U razgovoru za The New York Times, Nelson Rockefeller mlađi priznao je da je došlo do nedostatka komunikacije i objasnio da je tapiseriju bilo potrebno očistiti i restaurirati. Tapiserija »Guernica«, naime, u UN-u je na posudbi pod uvjetom da ju obitelj može preuzeti kako bi bila prikazana na izložbama u SAD-u ili drugdje u svijetu do šest mjeseci.

Podsjetimo na povijesni događaj koji je bio inspiracija za Picassovu »Guernicu«. Bombardiranje Guernice bio je zračni napad na ovaj baskijski grad, koji su 1937. izvršili pripadnici Legije Kondor koja je pripadala njemačkim zrakoplovnim snagama Luftwaffe tijekom Španjolskog građanskog rata potpomognute talijanskom Aviazione Legionaria. Bombardiranje je rezultiralo potpunim materijalnim uništenjem grada i ogromnim brojem ljudskih žrtava u republikanskom gradu Guernici. Iako nije prvi put primijenjena, ova taktika je zapanjila cijeli svijet razinom rušenja civilnih ciljeva i brojem civilnih žrtava. Kao protest protiv ovog neljudskog čina, Picasso je naslikao »Guernicu«, koja je postala poznata i široko prihvaćeno kao vječiti podsjetnik na ratne tragedije, antiratni simbol i oličenje mira.

Kao sinteza njegova doživljaja građanskog rata nastaje ova kompozicija stravičnosti, rađena istom španjolskom elementarnošću kao i Goyini »Los desastres de la guerra«. Slika je napravljena za veliku svjetsku izložbu u Parizu 1937. godine na kojoj su dominirala alegorijska djela nacističke i sovjetske propagande, i bila je jedino djelo koje odudaralo od ovih socrealističnih djela. Picasso je odbijao smjestiti ovu sliku u Španjolskoj sve dok se u njoj ponovo ne uspostavi demokratska vladavina, te je slika 19 godina putovala svijetom te postala platno o kojem se najviše govorilo, neprestano izazivajući debate o političkim namjerama, kulturnom značenju i estetskim vrijednostima. Naposljetku je 1958. posuđena Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Tek 1981. godine, nakon svrgavanja fašističke uprave, slika je izložena u Madridu gdje se nalazi i danas.

Od mladosti protivnik španjolske monarhije, Picasso u Španjolskoj posljednji put boravi 1934., a potaknut uznemirujućim dokumentarnim novinskim fotografijama zračnih napada na baskijski grad te Goyinim i Rubensovim antiratnim slikama, napravio je najpoznatiju angažiranu sliku u svjetskoj umjetnosti. Na »Guernici« monokromnom paletom, naglašavajući odsutnost boje, ali i perspektive, motivima osobne ikonografije (bik i ranjeni konj s koride), koje uzdiže na univerzalnu razinu, te tradicionalnim simbolima stradanja, patnje i prosvjetljenja gradi naoko kaotičnu scenu jezovite atmosfere, simbolički prikaz strahota Španjolskoga građanskoga rata, ali i komentar na razaranja, užas i bijedu ratovanja. Koristeći se kubizmom na najsnažniji ekspresionistički način, smatra se da je ostvario vrhunac umjetničke sinteze, remek-djelo modernističkoga slikarstva. Kompozicija je u ulozi političke poruke slike, snažnog protesta protiv okrutnosti rata i tiranije.

U skladu s temom smrti i umiranja, slika je skoro lišena boja i sastoji se samo od nekoliko sivih tonova. Odsutnost boja naglašava novinsku kvalitetu slike u želji da podsjeti kako je vijest o bombardiranju sablaznila cijeli svijet. »Guernica« je podijeljena na tri kompozicijska dijela, čime podsjeća na narativne kompozicije poliptiha iz srednjeg vijeka i renesanse. Likovi se nalaze u središnjem trokutu, te u dva krnja kvadrata s obje njegove strane. Osnova trokuta se proteže od ispružene ruke izobličenog i obezglavljenog vojnika s lijeve strane do stopala žene u bijegu na desnoj strani. Umirući konj predstavlja smrt civilizacije, no nada za spas postoji u ispruženoj ruci s lampom koju nosi djevojka (simbol slobode). Još jedan simbol nade, kao i pobjede razuma, javlja se u motivu koji je nastao spajanjem oka i svjetlosnih zraka iz žarulje, a nalazi se iznad konjske glave.

Znanstvenici već dugo pokušavaju dekodirati značenje simbola u »Guernici«, posebno likova konja i bikova. Picasso je o analizi njegovih djela kazao: »Ako na mojim slikama dajete značenje određenim stvarima, to je možda vrlo istinito, ali nije moja ideja da tome dam značenje… Radim instinktivno, nesvjesno… Slikam predmete onakvima kakvi jesu.« Publicitetu »Guernice« svakako je pridonijela serija njezinih izložbi 1940-ih i 1950-ih u Europi, SAD-u i drugdje, organiziranih kao protest protiv Francova režima u Španjolskoj. Od 1940. čuvala se u MoMA-i, s izričitom željom umjetnika da se u Španjolskoj pokaže tek kad Franco siđe s vlasti.

Picassova »Guernica« postala je simbolom napredne, socijalno-politički nadahnute umjetnosti. Izravna i živopisna u svom izričaju, avangardnog duha, predstavljala je antitezu vladajućim konzervativnim stilovima političke umjetnosti koji su vladali u fašističkim i komunističkim državama. Slika je primjer Picassova uvjerenja kako je slikarima povjerena povijesna zadaća da pripomognu oblikovati demokratsku građansku svijest i slijedili su ga i brojni drugi umjetnici. Ispred ulaza u Vijeće sigurnosti UN-a u New Yorku nalazi se tapiserija koja je reprodukcija »Guernice«. Snaga poruke koju nosi došla je ponovo do izražaja 2003. godine. Tada se američki državni tajnik Colin Powell pojavio pred Ujedinjenim narodima kako bi iznio da Irak ne udovoljava zahtjevima UN-a o razoružanju te da je prijetnja, a »Guernica« u njegovoj pozadini bila je prekrivena. U UN-u su to objasnili time da je plava zavjesa bolja pozadina za kamere koje su snimale konferencije za novinare i govore, no mnogi su bili uvjereni da su Amerikanci izvršili pritisak na UN da prekrije tapiseriju dok Powell najavljuje agresiju na Irak. Među kritičarima tog čina pisalo je da ako bude rata u Iraku, prva žrtva je već pala – umjetnost.

Vezano za »Guernicu«, podsjetimo i na ulogu koju je u stvaranju ovog Picassovog djela imala Dora Maar – nadrealistička fotografkinja koja je rođena 1907. godine u Francuskoj kao Henriette Theodora Marković, kći hrvatskog arhitekta Josipa Markovića. U vrijeme kad je Picasso počeo izrađivati skice za »Guernicu«, Dora Maar posjećivala ga je u njegovom studiju i fotografski bilježila čitav kreativni proces nastajanja »Guernice«. Književnica Slavenka Drakulić objavila je 2015. u izdanju Frakture roman »Dora i Minotaur – Moj život s Picassom«, koji govori o Pablu Picassu i Dori Maar, jednom od najpoznatijih umjetničkih parova 20. stoljeća. U romanu Drakulić na osnovi Dorine pronađene bilježnice rekonstruira njezin život, razotkrivajući njezinu intimu i ovisnost o Picassu, čovjeku koji je u svemu, od odbačene žice do svojih žena i ljubavnica, vidio samo materijal za svoje stvaralaštvo.