Ovih dana Zagreb se zabijelio i teško je izvan udobnosti stana pronaći još koju boju. U Laubi situacija nešto drugačija – šarenilo. Zidove ovoga puta nisu prekrili temperom obojani kanvasi niti raznobojne skulpture, riječ je o jednoj posve drugačijoj formi umjetnosti – o plakatima. Petar Smiljanić, inače pravnik iz Bjelovara galerijski prostor Laube ispunio je svojom ekstenzivnom kolekcijom.

Izložba »Riječi, slike i snovi« predstavlja više od 400 plakata iz kolekcije Smiljanić, nastalih u razdoblju od prvih desetljeća 20. stoljeća do početka 2000-ih. Fokusirana je na četiri velike cjeline koje donose pregled najzanimljivijih filmskih i kazališnih plakata, plakata različitih manifestacija; od politike, sporta i sajmova do glazbe i likovne umjetnosti, kao i plakata promatranih u svojstvu samostalnih umjetničkih djela. Izložbu suorganiziraju Lauba – Kuća za ljude i umjetnost i HDD – Hrvatsko dizajnersko društvo, a otvorena je do 25. siječnja 2026.

– Ja sam kolekcionar suvremene umjetnosti. To je likovnost, skulptura, fotografija konceptualne umjetnosti. Dio te kolekcije su plakati radovi – od tud je sve krenulo. Od kad znam za sebe, uvijek sam gajio interes prema dizajnu. Budući da su plakati najvećim dijelom rađeni od strane dizajnera, pogotovo od 1950-ih godina pa nadalje, jasno je da je to postao predmet mog zanimanja i skupljanja, govori Smiljanić, vodeći nas kroz galeriju.

NA POČETKU SU BILE KNJIGE

Miljanić je plakate počeo skupljati prije 35 godina. Koji je bio prvi, kaže, nemoguće se sjetiti. Našalio se i kazao kako on više ni nije kolekcionar, već samo skladištar. Da bi se izložba uopće dogodila prvo je bilo potrebno puno kopanja po kutijama, traženja i preslagivanja. Priznaje Smiljanić i da je ovo prvi put da vidi ovoliku količinu svojih plakata izloženih na zidu, izvan kutija.

– Ja sam zapravo počeo sa skupljanjem knjiga, osobito onih iz područja umjetnosti, i to je bio početak cijele priče. Kasnije, kad sam prvi put imao dovoljno novca da mogu ulagati u umjetnost, odlučio sam to i učiniti. Završio sam pravo, ali kolekcionarstvo me »natjeralo« da naučim i sve o suvremenoj umjetnosti i dizajnu. Od prvog kupljenog plakata do danas, pročitao sam brojne kataloge i knjige, posjetio puno izložbi. Kad je riječ o tvom vlastitom novcu, moraš znati na što ga trošiš, biti educiran, i ne raditi često »pogreške«, ali to je ono slatko učenje, nastavlja Smiljanić.

Prvu je izložbu Smiljanić dobio priliku održati u svom rodnom gradu, Bjelovaru, 2024. godine. Iako mu je dodijeljeno cijelo prizemlje muzeja, u tom je prostoru mogao izložiti tek oko dva posto svoje zbirke. Za Smiljanića je to i poruka muzejima, odnosno institucijama, da bolje prate rad kolekcionara i održavaju bolju suradnju s kolekcionarima koji posjeduju velik broj itekako vrijednih i zanimljivih radova, ali s kojima suradnja često nije dovoljno razvijena.

Na pitanje kako prepoznati dobar plakat, ne može jednostavno odgovoriti.

– To je jedno od težih pitanja. Najviše sam fokusiran na umjetničke plakate, plakate radove, no jasno je da pažnju privlače i oni vrhunski dizajnirani. U mom slučaju važni su i autor i kontekst; predstava, događaj ili povijesni trenutak uz koji je plakat vezan, objašnjava.

Kada je riječ o plakatima koji su bili zabranjivani ili povučeni, tada nema vremena za oklijevanje; takav se plakat mora nabaviti odmah, po svaku cijenu.

– Logistika nabave proizlazi iz mog općeg načina kolekcioniranja. Po struci sam poslovni čovjek, vodim privatnu tvrtku, i taj organizacijski način razmišljanja prenio sam i na kolekcionarstvo, kazao je Smiljanić.

ČUDNI SU PUTEVI NABAVE

Bilo je situacija kad bi Smiljanić plakate nabavljao direktno od autora, ali puno se češće događalo da do njega dolaze »drugačijim«, zanimljivijim putevima. Tako je na neke, danas itekako vrijedne plakate, nabasao sasvim slučajno. Primjerice, jedan od plakata u njegovoj kolekciji, onaj slavnoga Ivana Picelja, u njegove je ruke nabasao slučajno i uvelike ispod cijene.

– Piceljev GEFF plakat, koji je strašno važan i zbog same manifestacije, našao se u buntu srolanih beznačajnih filmskih plakata koje mi je prodao jedan poznanik. Platio sam mu koliko je tražio bez da sam plakate tada i odmotao. Tek nakon nekih mjesec dana, vidio sam da je Picelj među njima. Prije petnaestak godina interes za plakate bio je gotovo nepostojeći, što mi je omogućilo da izgradim kolekciju kakvu danas imam. Tada ih se moglo nabavljati i od autora, ili od vlasnika štamparija. Danas se ona uglavnom nadograđuje putem aukcija, kazao je Smiljanić, dodajući kako njegova potraga za plakatima još nije dovršena te da postoji još njih desetak koje je i dalje traži.

Kustos Marko Golub

– Nadam se da ću barem neke od njih uspjeti nabaviti. Uostalom, bilo bi dosadno da ne postoji nešto što se lovi cijeli život, mudro zaključuje.

Smiljanićevu cjelokupna kolekcija mnogo je veća od onog u Laubi izloženog, a odabrati petsto plakata za ovu prigodu bila je nemoguća misija. Zajedno s kustosom Markom Golubom, nakon godinu dana, nemoguće se ipak ostvarilo pa danas svi znatiželjni građani mogu zaviriti u Laubu ne bi li se i sami u to uvjerili.

– Marko se uključio u rad zadnja dva i pol mjeseca jer ja sam nisam mogao eliminirati dovoljno plakata. Trebao mi je netko stručan, a sa strane tko bi mogao umjesto mene odlučiti. Na neki sam način i emotivno vezan, a s druge strane nastojim braniti neke autore koji su marginalizirani kroz godine. Inzistirao sam da se takvi autori pojave na ovoj izložbi unatoč tome što se možda nisu potpuno uklopili u Markov koncept. Inače se njegovom konceptu nisam protivio jer sam bio svjestan da sam ne mogu presjeći, kazao je Smiljanić, priznajući kako nije bilo puno »hrabrih« koji su htjeli s njim na ovoj izložbi raditi, misleći kako će im se on previše uplitati u posao.

NIMALO JEDNOSTAVAN ZADATAK

U »spas« je zato došao kustos Golub ne bi li se plakati finalno izabrali i posložili u četiri konceptualne cjeline koje čine izložbu. Dakako da Golub nije imao jednostavan zadatak, a i sad mu je teško izdvojiti po njemu »najbolje« plakate.

– Priprema je trajala oko četiri mjeseca, što je za izložbu ovog opsega ekstremno malo, uzevši u obzir da čak i znatno manje tematske izložbe u Hrvatskom dizajnerskom društvu pripremamo najmanje godinu dana. Termin je bio unaprijed zadan i vrlo riskantan, ali sama građa koju smo dobili na uvid je bila toliko fascinantna i vrijedna da smo odmah znali da u rukama potencijalno imamo izložbu kakva se dogodi možda jednom u nekoliko desetljeća. Sad kad smo je napokon otvorili i vidjeli sve to uživo mislim da smo bili u pravu. Najveći izazov bio je postaviti koncept izložbe koji bi u isto vrijeme predstavio samu kolekciju i pritom bio tematski, odnosno komunikativan prema publici na druge načine osim zbog same činjenice da imaju priliku vidjeti izuzetno vrijedne plakate iz posljednjih 120 godina, objašnjava Golub.

Govori kako su on i Tena Lovrenčić, u suradnji s Dejanom Kršićem, na samom početku sebi postavili početni test – mogu li pronaći inspirativnu temu koja bi im bila zanimljiva ne samo zbog činjenice da zbirka sadrži većinu najvažnijih plakata u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog dizajna. Prijelomnom se pokazala odluka da se, umjesto jedne jedinstvene narativne cjeline, cijeli projekt koncipira kao niz od trideset ili pedeset manjih tematskih izložbi o plakatu, koje se predstavljaju istodobno.

– Suradnja sa Smiljanićem bila je izvrsna, svi smo prilično strastveno pristupili materijalu i zapravo je jako važna bila činjenica da Smiljanić zna mnogo o plakatima i autorima koje ima u zbirci, tako da je svaka naša ideja odmah nailazila ne samo na razumijevanje, nego smo dobivali od njega i vrlo korisne komentare. Kako zbog opsega zbirke nismo imali odmah uvid u cjelinu, gledali smo nekoliko tisuća od gotovo 20 tisuća plakata, često se i tema kojoj smo inicijalno mislili dati malo prostora na kraju zahvaljujući njegovim uvidima otvorila u nešto puno veće, kazao je Golub.

Izložba se sastoji od četrdesetak manjih tematskih cjelina, grupiranih u četiri veće skupine koje se bave plakatom u kontekstu filma, kazališta, različitih manifestacija te plakatom kao samostalnim umjetničkim djelom. Pojedine cjeline fokusiraju se na specifične motive, dizajnerske pristupe, institucije ili autore, a prate ih kratki tekstovi. Golub posebno ističe veliku kazališnu cjelinu posvećenu pojmu »začudno« gdje se mogu vidjeti plakati koji izgledaju kao čudne, pomaknute slike, kao i činjenicu da je zbog ograničenog izložbenog prostora već od početka bilo nužno paralelno razmišljati o konceptu, selekciji i samom postavu izložbe.

DIZAJNERSKI OBJEKTI I UMJETNIČKA DJELA

Za one koji o plakatima ne znaju toliko, tu su legende pored svake cjeline, ne bi li se dobio dojam i naučilo nešto o plakatima koje se gleda.

– Cjelina koju smo nazvali »Začudno« u kazališnoj sekciji je bila važna jer je vjerojatno bila prva koju smo selektirali, a dovoljno je široka da je mogla obuhvatiti plakate iz vremenski velikog raspona, i od mnogo vrlo različitih dizajnera i dizajnerica. Njeni odjeci nalaze se i u nekim drugim cjelinama, poput »Filmskog tijela«, a izravno je povezana i s cjelinom posvećenoj poljskim plakatima za jugoslavensku kinematografiju, zato što je upravo tzv. poljska škola plakata postavila standard »začudnoga« u kontekstu plakata, dočarava Golub.

Za Goluba su plakati radovi koji su istodobno dizajnerski objekti i umjetnička djela te je upravo ta dvostrukost njihova ključna karakteristika. Pritom naglašava da se ne radi o plakatima koji su tek zbog svoje kvalitete »postali« umjetnost, već prije o umjetničkim radovima koji su se svjesno odrekli ideje jedinstvenosti i neponovljivosti kako bi se ostvarili kroz mnogostrukost i privremenost dizajnerskog artefakta poput plakata.

– Najbolje plakate ne određuje samo njihova funkcija promocije ili informiranja, nego inovacija koju unose u javni prostor. To su plakati koji iznenađuju i zadržavaju pažnju, a stvaraju ih dizajneri koji razumiju način funkcioniranja javnog prostora i percepcije promatrača, što je obilježje radova Borisa Bućana, Mihajla Arsovskog, Mirka Ilića, Borisa Ljubičića, Dalibora Martinisa, Mašića, Vipotnika i drugih.

AUTORI S KVARNERA

U sklopu izložbe na zidovima galerije zastupljeni su i autori s Kvarnera, među kojima Smiljanić ističe Zlatka Kutnjaka i Vladimira Gudca. Uz Borisa Demura, Tomaža Irvinga, Mladena Stilinovića te Marinu Abramović, koja se, unatoč globalnoj afirmaciji kao umjetnica performansa, rijetko razmatra u kontekstu plakata i vizualne komunikacije, Smiljanić ih vidi kao skupinu autora koji su u povijesti plakatarstva nedovoljno spominjani. Naglašava da mu je cilj takve autore sustavno isticali i »gurati« u fokus jer smatra da im je time učinjena nepravda.

PRIRODA UMJETNOSTI

Posljednja velika cjelina izložbe, a i ona Smiljaniću možda najdraža, upoznaje publiku s plakatom kao medijem vizualne umjetnosti, kao umjetničkim iskazom ili artefaktom. U ovoj cjelini većinom je riječ o radovima nastalima 1960-ih i 1970-ih godina, gdje je upravo grafički dizajn poslužio brojnim umjetnicima da preispitaju samu prirodu umjetnosti, umjetničkog djela i vizualnih komunikacija, a ona uključuje radove grupe OHO, Gorana Trbuljaka, Tomislava Gotovca, Sanje Iveković, Dimitrija Bašičevića Mangelosa i brojnih drugih.

KRUNA IZLOŽBE

Možda najimpozantniji plakati i svojevrsna kruna cijele izložbe jesu oni Borisa Bućana za HNK u Splitu iz 1980-ih godina, među kojima je vjerojatno najslavniji plakat iz Hrvatske – »Žar ptica«. Bućan je ove velike kvadratne plakate dimenzija 2×2 metra počeo raditi krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina.