Pišući o krimiću, bilo bi nepravedno ne dotaknuti se i hrvatske produkcije, koja naravno nije zaobišla taj popularan (usudimo li se reći najpopularniji?) književni žanr. Najpoznatiji predstavnik hrvatskog kriminalističkog romana vjerojatno je Pavao Pavličić i njegovi romani o uredniku crne kronike Ivi Remetinu, čije su se istražiteljske pustolovine pojavile u 1980-ima.

Igor Gajin ističe da je Pavličić, uz Gorana Tribusona i njegova policijskog inspektora Nikolu Banića, kasnije privatnog istražitelja, najzaslužniji za udomaćivanje i estetsku afirmaciju kriminalističkoga žanra u prostoru hrvatske književnosti.Pavličićev prvi krimić naslovljen je »Press« i napisan 1975. godine, ali objavljen tek pet godina kasnije.

Međutim, kako autor nije bio zadovoljan tehničkom izvedbom te roman nije ponovo tiskan, danas ga je teško pronaći. S druge strane, »Plava ruža« objavljena 1977. ponovo je tiskana, početkom novog tisućljeća, tako da čitatelji mogu steći uvid u Pavličićeve rane krimi-radove. U tom romanu protagonist nije danas vrlo popularni Ivo Remetin, već odvjetnik Filip Gašparac, čiji se telefonski broj nađe u torbici ubijene djevojke. Istragu službeno provodi policijski inspektor Vlado Štrekar, Gašparčev prijatelj iz studentskih dana, no nemali doprinos dat će i odvjetnik, razgovarajući sa svjedocima i osumnjičenima.

Identifikacija s likom i pričom

Sličan obrazac slijedit će i većina romana s Ivom Remetinom. Urednik crne kronike na neki će način biti povezan sa slučajem ili će ga, zbog dugogodišnje suradnje i prijateljstva, policijski inspektor iz Odjela za krvne delikte Vlado Šoštar pozvati da malo pronjuška po slučaju. Remetin odudara od većine istražitelja koje smo obradili u ranijim tekstovima te njegova karakterizacija na drugačiji način pospješuje identifikaciju čitatelja. Urednik crne kronike nije ekstravagantan osobenjak poput Sherlocka Holmesa ili povučeni istražitelj poput Herculea Poirota, već »prosječan« čovjek koji je oženjen, ima jednog sina (kasnije dobiva i unuka) te uglavnom voli da ga se ostavi na miru.

Odudara jedino po tome što se nerijetko nađe povezan sa zločinom ili što prijateljuje s policijskim inspektorom koji ga pozove da sudjeluje u istrazi. Možda je baš u tome draž i privlačnost Pavličićevih krimića. Možda u podsvijesti maštamo da budemo uvučeni u taj svijet i sami se okušamo u istraživanju zločina, a Remetinova osobnost i lokalno mjesto radnje, Zagreb, pridonose olakšanoj identifikaciji i osjećaju da bi se to možda moglo dogoditi i nama. Iako smo rekli da Remetin nije ekscentričan, Pavličić kroz romane znalački ponavlja određene karakteristike likova, koji ih čine zanimljivima i uvjerljivima. Tako Vlado Šoštar iza sebe ima nekoliko brakova i neće propustiti priliku da udvara ljepšem spolu, vozi kao manijak te uvijek izgleda besprijekorno, bez obzira na posao i možebitnu neprospavanu noć. Remetin se kroz romane sve više počinje žaliti na godine i razmišljati o smislu novinarskog posla, a neizostavno »žiganje u potiljku« govori mu da će se nešto loše dogoditi ili se već dogodilo. Humoristični odušak u romanima pruža Remetinov pomoćnik u crnoj kronici, Lujo Katić, zvani Luka, koji zviždi koračnice i podbada urednika zbog njegove neupućenosti ili staromodnosti. Važan lik je i gospođa Remetin, Remetinova supruga, s kojom Ivo na početku ili kraju dana raspravlja o slučaju i bistri ideje.

Odnos teksta i zbilje

Zanimljivo je spomenuti da je gospođa Remetin, za razliku od svoga supruga, velika ljubiteljica krimića. Pavličić tu činjenicu koristi kako bi se poigrao odnosom teksta (umjetnosti) i zbilje, što je čest motiv u njegovim djelima. To vidimo i u najnovijem romanu »Štićena osoba«. Gospođa Remetin polazi od ideje da u krimiću ne smije biti slučaja, nego da sve mora izgledati tako kao da proizlazi iz nečijega svjesnog nauma i planskog djelovanja. Remetin se s time ne slaže i tvrdi da je baš ta odsutnost slučajnosti ključni dokaz kako krimić nema nikakve veze sa stvarnim životom, jer se u životu štošta događa slučajno. Njegova supruga tada odgovara da za književni tekst i nije važna sličnost sa životom, nego je važno da je sam po sebi dobro učinjen i unutar sebe uvjerljiv. I eto nam male književne rasprave u nekoliko redaka.

Razmatrajući spisateljsku tehniku, već u »Plavoj ruži« Pavličić provodi postupak karakterističan za romane objavljivane u nastavcima, a koji je vrlo učinkovit i u integralnim romanima. Na kraju svakog poglavlja otkriva se novi detalj ili dokaz koji pridonose raspletu priče i istrage, no iduće poglavlje najčešće ne započinje razmatranjem novootkrivenog detalja, već nekim ranijim ili pak novim motivom. Takav postupak intrigira čitatelja i potiče ga da »lista dalje« kako bi otkrio što za radnju znači spomenuta informacija ili novi dio slagalice. Treba reći i da je Pavličić vrstan postmodernistički pisac, čiji romani i proza spadaju u sam vrh hrvatske književnosti i šire. Njegova pripovijetka »Dobri duh Zagreba« iz istoimene zbirke, antologijska je priča u kojoj se spajaju fantastika i kriminalistika, a zanimljivo je i da jedan od njegovih najpoznatijih romana »Koraljna vrata« u središtu također ima svojevrsnu istragu. Filolog Krsto Brodnjak odlazi na Lastovo gdje je otkrivena škrinja sa starim rukopisima, a Brodnjak u njoj pronalazi cjelovitog »Osmana«, nakon čega se otokom kreće širiti epidemija zdravlja (pročitajte, ako već niste, tematika je aktualna). Sve u svemu, zahvaljujući Pavlu Pavličiću, hrvatska književnost ima krimić koji svi ljubitelji žanra, ali i oni koji će to tek postati, ne bi smjeli propustiti.

Zagorka prije Christie

Prvi hrvatski kriminalistički roman »Kneginja iz Petrinjske ulice« Marije Jurić Zagorke, objavljen je 1910. godine. Podsjetimo se, prvi roman Agathe Christie o Herculeu Poirotu izašao je deset godina potom.

Zagorkina »Kneginja« objavljivana je kao feljton svakodnevno u zagrebačkim Hrvatskim novostima u ukupno 147 nastavaka, a kasnije i u Zagorkinom Ženskom listu. Sve je započelo tajanstvenim ubojstvom još tajanstvenije starice u Vlaškoj ulici. Zatim slijedi istraga koju vodi mladi Šimek, iznenadna uhićenja, mnoštvo novih spoznaja, razotkrivanje obiteljskih tajni…