Jazz pijanist i pjevač Les McCann preminuo je 29. prosinca prošle godine u bolnici u Los Angelesu. Imao je 88 godina. Uzrok smrti bila je upala pluća zbog koje se McCann javio u bolnicu tjedan dana prije smrti.

Smisao za humor

McCannov osobni pristup bio je prožet gotovo svakom notom koju je pjevao i svirao na klaviru i orguljama. Njegova dubina izražavanja ukorijenjena je u gospel glazbi koju je slušao odrastajući u baptističkim crkvama. Blagoslovljen duboko rezonantnim pjevačkim glasom i snažnom, uvjerljivom tehnikom sviranja klavijatura, sa zvonkim, udaraljkaškim stilom i uzbudljivim osjećajem za ritam, McCann je pomogao popularizirati električni klavir kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih. Također, pomogao je u osnivanju žanra nazvanog soul-jazz. Naime bio je jedan od prvih umjetnika koji su u 1950-ima uspješno spajali jazz, gospel, blues i funk. Također je zaslužan za postavljanje temelja za većinu pop i soul glazbe koja je uslijedila u 1960-ima i 1970-ima. Njegova izvođačka karijera, koja se protezala od 1950-ih do njegovog posljednjeg koncerta na Long Beach Jazz Festivalu 2017., nadahnula je nekoliko naraštaja glazbenika, od Bonnie Raitt i Billa Withersa do hip-hop i ostalih zvijezda kao što su Common, Massive Attack, The Notorious B.I.G., A Tribe Called Quest, Logic, Cypress Hill, De La Soul, Sean Combs, Nas, Mary J. Blige, the Pharcyde, Eric B. & Rakim, Mobb Deep, Gang Starr, Raekwon, Dr. Dre i Snoop Dogg. Od početka 1990-ih McCannove izvedbe semplirane su više od tristo puta. Kao osoba koja je imala nos za nadarene glazbenike, McCann je pomogao da dvoje mladih umjetnika, Lou Rawls i Roberta Flack, potpišu ugovore s velikim izdavačkim kućama.

Osim što je bio glazbenik, bio je i slikar, kao i daroviti fotograf koji je izlagao svoje radove. Neki od njih objavljeni su u hvaljenoj knjizi »Invitation To Openness: The Jazz & Soul Photography Of Les McCann 1960. – 1980.« iz 2015. Radi se o zbirci fotografija na kojima je kroz nekoliko desetljeća dokumentirao jazz scenu i njezine izvođače: Ninu Simone, Johna Coltranea, Counta Basieja i mnoge druge. Njegov sam entuzijazam za fotografiranjem iskusio prigodom našeg prvog susreta kad sam ga upitao za dozvolu da ga fotografiram, a on je za uzvrat tražio dozvolu da fotografira mene. U tim susretima uvjerio sam se i u njegovu vedru narav, otvorenost i smisao za humor.

Vratar u jazz klubu

Leslie Coleman McCann rođen je 23. rujna 1935. u Lexingtonu u Kentuckyju. Odrastao je u glazbenoj obitelji. Njegova je majka svome sinu, kao i njegovih sedmero braće i sestara, usadila ljubav prema glazbi pjevajući operne arije dok je radila po kući, a njegov otac bio je strastveni obožavatelj jazza. Kao šestogodišnjak kratko je pohađao satove klavira, no kao pijanist, uglavnom je bio samouk. U dječačkoj dobi pjevao je u crkvenom zboru i svirao suzafon i bubnjeve u srednjoškolskom orkestru. Ubrzo je razvio ljubav prema simfonijama, ali i popularnim glazbenicima toga doba kao što su Bullmoose Jackson, Billy Eckstine i Louis Jordan. Ipak, najdublje ga se dojmila uzavrela gospel glazba koju je slušao u svojoj lokalnoj baptističkoj crkvi.

Njegovo zanimanje za glazbu postalo je ozbiljnije 1954. kada se pridružio mornarici i vojni rok služio u San Franciscu. Dok je kao sedamnaestogodišnjak služio u mornarici, tijekom mimohoda je iz daljine čuo glazbu s ploče pijanista Errolla Garnera kako svira skladbu »Lullaby of Birdland« u daljini. Bilo je to prvi put da je čuo taj stil glazbe koji do tada nije poznavao. Tada je iznenada shvatio da će sviranje klavira biti njegov poziv. Osim što je naučio svirati klavir proučavajući ploče glazbenika poput Errolla Garnera, postao je uspješan pjevač koji je u to vrijeme pobijedio na natjecanju talenata i za nagradu je 1956. nastupio u televizijskoj emisiji Eda Sullivana što mu je donijelo neočekivanu popularnost.

Nakon odsluženja vojnog roka McCann je ostao u San Franciscu gdje je radio kao vratar u poznatom jazz klubu Blackhawk, a potom je svirao po klubovima, organizirao jam sessione i snimao. Utemeljio je trio pod nazivom Les McCann Ltd., odbivši ponudu da se pridruži kvintetu Cannonballa Adderleyja jer je želio razviti vlastitu karijeru. S tim je triom 1959. debitirao u jazz klubu Purple Onion i poslije snimio niz albuma. Sljedeće godine preselio se u Los Angeles, gdje je izgradio uspješnu karijeru kao jazz pijanist. Odlučio je s basistom Leroyem Vinnegarom i bubnjarom Ronom Jeffersonom krenuti u realizaciju svoje glazbene vizije. Potpisao je ugovor za diskografsku kuću Pacific Jazz Records i snimio svoj prvi album »Les McCann Ltd. Plays The Truth«. Poslije je, tijekom 1960-ih, izgradio uspješnu karijeru, najprije na Zapadnoj obali, a zatim u nacionalnim i međunarodnim jazz krugovima. Napustio je Pacific Jazz Records i pridružio se Limelightu, podružnici diskografske kuće Mercury koja je bila pod nadzorom Quincyja Jonesa.

Zamah u karijeri

Prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se 1969. kad je pozvan nastupiti na Montreux Jazz Festivalu u Švicarskoj. Bio je to izniman, jedinstven glazbeni događaj. Naime, u toj prigodi McCannovom triju, u kojem su svirali kontrabasist Leroy Vinnegar i bubnjar Donald Dean, pridružili su se tenor saksofonist Eddie Harris i trubač Benny Bailey. Ova postava nikad prije nije svirala zajedno, a barem polovica grupe nije imala pojma kakav će materijal izvoditi dok su izlazili na pozornicu. Iako je to bio ad hoc nastup, petorica su glazbenika svirala kao jedan, kao da su uvježbali program. No, što je važnije, sve se izvedbe odlikuju divnom muzikalnošću i feelingom. To mogu zahvaliti i sjajnim skladbama. Tri je napisao McCann, jednu Harris, a jednu Leroy Vinnegar. Ipak, najviše pažnje privukla je izvedba protestne skladbe »Compared to What« Genea McDanielsa čiji stihovi kritiziraju pohlepu, vjersko licemjerje i rat u Vijetnamu. Prije njih, početkom iste godine, tu je pjesmu za svoj prvi album, »First Take«, snimila pjevačica i pijanistica Roberta Flack, ali zapravo gospelom nabijena izvedba ovog kvinteta na jazz festivalu u Montreuxu postala je hit i odmah zauzela visoke pozicije na pop i R&B ljestvicama.

Koncert je snimljen, a diskografska kuća Atlantic Records je pod nazivom »Swiss Movement« objavila album koji je pomogao uvesti mnoge mlade rock slušatelje u svijet jazza. Osim što je donio velik komercijalni uspjeh, ovaj je album bio nominiran za nagradu Grammy u kategoriji najbolje izvedbe malog jazz sastava. Milijunska prodaja dala je McCannu novi zamah u karijeri i ohrabrila ga na nastavak korištenja elektroničkih klavijatura u svojoj glazbi, dok je također odlučio učestalije pjevati. Izvedba skladbe »Compared to What« objavljena je i na pratećoj singlici koja je, poput ovog albuma, prodana u milijunima primjeraka. Ta pjesma, koja je postala McCannov zaštitni znak do kraja njegove glazbene karijere, kasnije je korištena u soundtracku za film »Casino« Martina Scorsesea iz 1995.

Sto tisuća slušatelja

Osjetivši na tom koncertu da imaju zajednički pogled na glazbu i da su kompatibilni suradnici, McCann i Harris su poslije uspješno nastavili suradnju. Godine 1971. bili su dio grupe soul, R&B i rock izvođača, uključujući Wilsona Picketta, Staple Singerse, Santanu, Ikea & Tinu Turner i druge, koji su u Accri održali četrnaestosatni gala koncert u povodu Dana neovisnosti Gane. Među njima je bila i Roberta Flack koju je McCann krajem 1960-ih vidio kako nastupa u Washingtonu i preporučio je Atlanticu, što je rezultiralo jednom od najprodavanijih izvođačica toga doba. U publici je bilo više od sto tisuća slušatelja iz Gane. Koncert je snimljen za dokumentarni film »Soul to Soul«. Godine 2004. film je objavljen na DVD-u s pratećim albumom.

Les McCann je nastavio s nastupima do trenutka kad je u siječnju 1995., usred koncerta u Njemačkoj, pretrpio teški moždani udar koji mu je djelomično paralizirao desnu stranu tijela. Nakon toga većina njegovih prihoda dolazila je od honorara za hip-hop obrade njegove glazbe. Samo pet mjeseci kasnije, nakon opsežne fizikalne terapije, vratio se na pozornicu za nastup u Hollywood Bowlu na Playboy Jazz Festivalu. Na njegovom sljedećem albumu, »Pump It Up« iz 2002., sudjelovali su obožavatelji visokog profila kao što su Bonnie Raitt, Billy Preston, Dianne Reeves, Herbie Lewis, saksofonist Bill Evans, bivši basist Milesa Davisa – Marcus Miller i bivši saksofonist Jamesa Browna – Maceo Parker. Moždani udar oštetio je njegovu spretnost, prisiljavajući ga da se sve više oslanja na vokal, a manje na klavir. Međutim, zdravlje mu se popravilo tijekom sljedećih nekoliko godina i mogao se vratiti nastupu kako bi promovirao svoj album »Pump It Up« iz 2002. Kasnije su se pojavljivale povremene snimke, a posljednji novi materijal objavljen je 2018. Bio je to album »Never A Dull Moment«, kompilacija live snimaka koje je McCann napravio u razdoblju od 1966. do 1967. godine.