Da je »neoliberalizam uspješno sveo naše djelovanje na puko konzumiranje sadržaja, no mi moramo sanjariti puno više«, istaknula je u razgovoru za naš list svojedobno spisateljica Eleanor Shearer, govorivši o umjetnosti koja, kaže, »može obasjati put pred nama«. Nedvojbeno moć umjetnosti je, poslužit ću se autoričinim riječima kad govori o pripovijedanju, »da nas izmjesti u svijest drugih ljudi, da u nama probudi empatiju i proširi naše razumijevanje svijeta«, a možda je to i najbolji sažet opis onoga u čemu je ovogodišnji europski festival suvremenih kazališnih praksi TranziT, koji se ove godine održao u svom šestom izdanju, itekako uspio.

Osim radionica, razgovora s publikom, večeri plesnih filmova, ono najbitnije – festival je donio iznimna ostvarenja koja pokazuju tendencije u suvremenim kazališnim praksama, ujedno podsjećajući na moć kazališta i moć umjetnosti općenito, što je u ovim izazovnim vremenima iznimno bitno.

Više od 140 pristiglih prijava iz 36 zemalja za ovogodišnje izdanje festivala itekako dokazuje njegovu vidljivost, potvrđuje njegovu kvalitetu te istovremeno nameće pitanje njegove budućnosti – koliko je ovakav festival bitan za riječku kulturu i koliko se ističe među drugim festivalima?

EPK nasljeđe

Grad koji je nekad nosio titulu europske prijestolnice kulture mora se obvezati da EPK nasljeđe pronosi i dalje, godinama, pa i dekadama. Titula europske prijestolnice kulture trebala bi služiti kao kulturni generator, pokretač, kao kolo koje se jednom zavrti i ne staje, a upravo s tom mišlju valja (kulturno) voditi (i) ovaj grad, isti onaj čija je kulturna biljka u punom cvatu upravo – TranziT.

Važnost kulture i umjetnosti općenito za život pojedinca mora se stalno naglašavati iznova, kontinuirano i uporno, ne samo općeg srozavanja različitih vrijednosti danas i zbog toga što umjetnost pojedinca za život čeliči i uči ga kako koračati šumom vrijednosnih stranputica, već i zbog toga što živimo u vremenima kad se na globalnoj razini sredstva za kulturu neopravdano režu. Kako se i neće rezati kad u globalnoj atmosferi koju zvukovno podržava zveckanje oružja te leteći projektili koji padaju na nedužne, sredstva je potrebno preusmjeriti na druge neke druge» nužnosti«, o čemu nerijetko odlučuju oni koji umjetnost u svojoj srži definitivno ne osjećaju.

Te druge nužnosti i atmosfera koja je podržana zvukovima koje proizvodi oružje, signifikativno je, zapravo upućuju na ono o čemu u svojoj osnovici progovara predstava »Na oružje«/»Alle armi« izvedena u sklopu ovogodišnjeg TranziTa. Jedna je to od predstava koja se naprosto mora pogledati, koja ostavlja jednako snažan dojam i nakon višekratnog gledanja. Vizualni aspekt koji u višestruko nagrađenoj predstavi talijanskog Hombre kolektiva dominira, spaja talijansku industriju oružja s igračkama, tvoreći tako uputu i poruku, sliku smjera u kojem idemo i čemu težimo. Od svega beznačajne igračke do prizora gustog dima u obliku gljive koji mete sve pred sobom.

Sudbonosni oblak

A jedan takav veliki oblak dima koji je nepovratno promijenio lice zemlje – one zemlje koja je izvođača i autora, japanskog kazališnog umjetnika s berlinskom adresom, Tomoyu Kawamuru podsjećala na (japansku) Godzillu – ostao je zapečaćen u kolektivnoj japanskoj memoriji kao događaj o kojem se nerado priča, događaj koji pokazuje da zbog odluka nekoga s vrha i sulude igre političke moći uvijek na kraju teret svega podnose oni obični ljudi.

Kawakamurina predstava poratne i kolektivnotraumatske tematike, “Pisma iz Chirana”, koristi različite likove koji daju uvid u povijesne narative, one službene i one koji dolaze iz naroda, od običnih ljudi čijim sudbinama i u ovom slučaju upravlja netko iznad. To je, dakako, pokazala priča o pilotima kamikazama u koju gledatelje uvjerljivo uvlači pilotima gotovo majčinski lik vlasnice restorana Tome Torihama koja donosi crtice iz života onih koji su zbog nečijih ciljeva odlazili u smrt.

Baš zato Kawakamurina izvrsna, promišljena i kompleksna predstava, »kazališta maski i pripovijedanja kao svojevrsni dašak svježine na oduševljenje publike«, napisao sam u osvrtu »vještim je pripovijedanjem te glumačkom minucioznošću dala uvid u svijet običnih ljudi te pilota kamikaza u Drugome svjetskom ratu, pružajući blic pogled na japansku kulturu i stanje nacije glede bolnih povijesnih tema koje su ostale traumatski upisane u kolektivnu svijest«.

Na kolektivnu je gledateljsku svijest stoga jednakim intenzitetom, ispisavši poredbom igra-rat, odnosno igračke-oružje hodogram ljudske djelatnosti, djelovala i ranije spomenuta predstava »Na oružje«/»Alle armi«, koja djeluje kao signalizatoronih geopolitičkih i ekonomskih procesa koji oblikuju našu svakodnevicu. Polazeći od podataka prema kojima jednaku zaradu ostvaruju i talijanska industrije igračaka i ona oružja, granica između rata i igre je(st) vrlo labava, što vrlo upečatljivo pokazuje i ova genijalna predstava koja doslovno djeluje kao izvedbenojezični melting pot svega što je pomiješano – od performansa, mode, filma, mjuzikla, videospotova i virtualnog svijeta društvenih mreža – što se gledatelju režijskim postupkom pretapanja niže isto onako kako nam se i u svijetu simulakruma nižu slike.

Prostor (ne)sigurnosti

U takvom će se hiperrealističnom svijetu koji potiskuje one istinske vrijednosti svojom simbolikom nametnuti i predstava »Nigdje kao ovdje«/»Nowhere Like Here« Francesca Scavette, koja u vremenima u kojemu su mnogi raseljeni i daleko od svojih domova upravo zbog ratnih zbivanja propituje pojam i značenje doma – što je dom za koga, je li i zašto je dom sigurno mjesto i utočište te načine na koje dom zamišljamo. Vrlo upečatljivom pokretnom scenografijom koja se sastoji od panela i šarenih kašeta (ponešto podsjeća i na onu scenografiju iz predstave »Na oružje«), repliciranjem različitih verzija doma podcrtana je njegova nestabilnost; iako ga shvaćamo kao prostor sigurnosti i topline, dom je i prostor nesigurnosti, nerijetko i obiteljskih sukoba koji uvelike određuju i identitet pojedinca.

U jednom dijelu sugestivnim pokretom, potom i dramski, glasom kojim upućuju na različite prakse gostoljubivosti, muško-ženski performeri napravili su izvedbeni nacrt kuće kao mjesta doma, a nama gledateljima – od kojih je dio bio na pozornici i promatrao dio izvedbe, dok je ostatak promatrao videozapisom projicirani posve poetičan mikrokozmos emocionalnog vihora – ostavili su da dopisujemo značenje, da reinterpretiramo dom o kojem oni govore, dom kojeg neki sanjaju i idealan dom kakvoga priželjkujemo. Dom kao nužnost, dom kao projekcija i dom kao zamišljaj.

Kolektivna svijest došla je do izražaja i u predstavi »Žgaravica«/»Heartburn« poljskog Cosmino Theatrea koja problematizira pitanje prava na pobačaj. Onom javnom, političkopravnom poljskom narativu koji je 2020. godine donio odluku o zabrani pobačaja predstava suprotstavlja polifoniju različitih ženskih glasova koja donose svoje iskrena svjedočanstva, a ulančavanjem njihovih priča osobno postaje kolektivno te zadire u pitanje demokracije, patrijarhata, ljudskih prava, kao i pitanje gmižuće korupcije. Polifoniju glasova dodatno je zaokružila i višejezičnost narativa – engleski, španjolski, poljski uz titlove na engleskom – koji, s ciljem poziva na osvješćivanje situacije, vrluda između onog emocionalno ispovjednog i odlučnokritičkog. Predstava u konačnici postaje i kritika i ispovijed, no i – s ciljem osnaživanja – ujedno i slavlje ženske snage i borbenosti. Što žena značit biti danas, pitanje je sad.

Mogućnost supostojanja

Ono pitanje o poziciji pojedinca, točnije umjetnika u društvu i doslovno je i simbolično svojim nazivom postavila dominantno plesna predstava »Želiš li me producirati?!«/»Do You Want To Produce Me?!« riječkog plesača Tonija Flega. Sama predstava, zapisao sam u osvrtu, koja istražuje granice između konceptualnog suvremenog plesa i fizičkog kazališta, propituje ulogu tijela i plesača u trenutku suvremenosti te postavlja pitanje njegove provodnosti – filozofske/poetske, na što prije svega predstava ukazuje kostimografski, potom i samim pokretom.

Predstava ne prikazuje samo »produkcijske« probleme, već ih performativno utjelovljuje, što postaje (i) metafora za traženje na većoj, općenitijoj razini – ona za svoje mjesto (u industriji), priznanje, vidljivost, mogućnost postojanja. U tom smislu i njezin spomenuti naslov funkcionira kao svojevrsni umjetnički credo; i poziv, i optužba, i krik onih koji stvaraju u uvjetima stalne nesigurnosti.

Vremena, dakako, jesu nesigurna, a bar malu pomoć u snalaženju u kaosu (viška) (dez)informacija svakako su pružile sve ovogodišnje predstave koje smo imali prilike vidjeti na festivalu TranziT, onom koji već šest godina djeluje kao smjerokaz, onom koji produhovljuje, inspirira, potiče na razmišljanje, istom onom festivalu koji ne samo deklarativno, nego i kontinuiranom pomno odabranom selekcijom (koja je ove godine dosegnula svoj vrhunac) dokazuje da mu mjesto na riječkoj kulturnoj sceni zasluženo pripada. Tužna bi bila riječka kultura bez europskog festivala suvremenih kazališnih praksi – TranziTa.

Reprezentacija apsurda

Na nama je da riječ i misao o njemu pronosimo, kao što je i na nama da razmislimo što s ovakvim festivalskim potencijalom, festivalom koje može i mora bolje, festivalom koji pokazuje moć kazališta. Onaj tko je ove godine pohodio festival, u to se mogao (i) uvjeriti. Naime, Rijetka su ona umjetnička ostvarenja koja s vama ostaju još dugo nakon gledanja, a takva su nedvojbeno bila ona koja nam je TranziT i ove godine dao – predstave koje osvajaju poetikom, snagom, tematskom aktualnošću, kao i izvedbenom izvrsnošću. Jednostavno, bio je to pravi izvedbeni melting pot te reprezentacija apsurda svakodnevice ovog sveprožimajućeg kapitalizma i postmodernističkih postulata koji dokidaju sami istinu, subjekt, značenje, društvo, moć, a time i realnost – umjetnost koja je ispunila onu Weiweijevu reakcijsku nužnost. U svojoj biti.