Da pojam granice nije shvaćan isključivo kao linija razdvajanja, već kao složen prostor odnosa, prijelaza te mogućnosti, naznačili bi Simmel, koji je vidi kao mjesto povezivanja, Heidegger, za kojega je granica početak, ili pak Kant, koji je razmatra u kontekstu dosega ljudskog uma. Na takva promišljanja o granici, kao iskustvenom i perceptivnom srazu onog unutarnjeg i vanjskog svijeta možda ponajbolje upućuje velika i hvalevrijedna izložba »Confini. Da Gauguin a Hopper. Canto con variazioni« (»Granice. Od Gauguina do Hoppera. Pjesma s varijacijama«) postavljena u Villi Manin, u Passariano di Codroipo u Udinama, u sklopu EPK programa koji Novu Goricu i Goricu slavi kao Europsku prijestolnicu kulture. Izložba u kustoskom konceptu Marca Goldina, koju smo posjetili u sklopu organiziranog izleta s Klubom »Putovanja, izleti i šetnje«, propituje kako je tema granice (što je ujedno i tema samog EPK-a), ostvarena u otprilike stotinu i trideset umjetničkih djela, od čega pedesetak djela otpada na zaista eminentna umjetnička imena devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, poput onih Gauguina, Hoppera, Van Gogha, Maneta, Degasa, Renoira, Muncha, Kiefera, Courbeta, Rothka, Modiglianija, Bacona, Giacomettija te ostalih.

Foto LINE D’OMBRA

S obzirom na to da je kustos Goldini, koji se specijalizirao za francuski impresionizam, postimpresionizam te američko slikarstvo devetnaestoga i dvadesetog stoljeća, poznat po organizaciji uspješnih izložbi koje okupljaju svjetske autore i njihova remek-djela iz najvećih svjetskih muzeja, i nije iznenađujuća činjenica da je i ovom izložbom samo naizgled jednostavnom tematskom okosnicom uspio okupiti velik broj remek-djela i uspješno ih predstaviti u posve novom svjetlu.

Svjetska djela i autori

Baš zato i osiguranje ove svjetske izložbe koja definitivno ostavlja bez daha i one koji možda i nisu likovni znalci, kao i one koji nisu odveć naklonjeni likovnoj umjetnosti, a odluče je posjetiti, procijenjena je na 1,7 milijardi eura, i to zbog samih radova umjetnika koje izložba okuplja, kao i zbog činjenice da su djela posuđena iz više od četrdeset europskih i američkih muzeja, od Staatsgalerie Stuttgart, Van Abbemuseuma, Wadsworth Atheneum Museum of Art, kao i iz privatnih kolekcija. Tako visoka cijena osiguranja u slučaju krađe, oštećenja ili pak mogućeg gubitka umjetnine tijekom transporta zapravo i ne čudi, jer ono što se u Villi Manin može vidjeti do 12. travnja ove godine predstavlja ono najbolje od likovne umjetnosti u kulturnome smislu (s obzirom na matične zemlje autora/djela), a sama djela koja se mogu vidjeti predmet su izučavanja povjesničara umjetnosti.

Kad govorimo o temi granice koja se odnosi na samu izložbu, prije svega valja pojasniti i samu temu u kontekstu EPK-a GO! 2025, koja se odnosi, dakako, na Novu Goricu, koja se nalazi s jedne strane, grad koji je nastao nakon Drugoga svjetskog rata, u trenutku kada je uspostavljena nova granica između Italije i Slovenije, kao i na Goricu s druge strane, grad bogate povijesti koji je stoljećima bio važno kulturno, upravno te gospodarsko središte. EPK projekt pod sloganom »Bez granice«, odnosno »Borderless« usmjeren je na povezivanje njihova zajedničkog nasljeđa, spajajući suvremeni, planski građen grad s gradom tisućljetne tradicije, nastojeći prevladati sve one podjele (sada) procesom međusobnog razumijevanja.

Upravo polazišna točka tog procesa bila je izgradnja prekogranične suradnje, jačanje osjećaja zajedništva. U kontekstu dviju država, dvaju gradova i brojnih zajednica, EPK nastoji ukloniti one fizičke i simboličke granice koje su desetljećima razdvajale dva društva, potvrđujući kako prekogranično upravljanje može potaknuti razvoj europskih rubnih područja, važnih i za cjelinu Europske unije. Osim ove izložbe koja pokazuje kako su različite vrste granica u djelima ostvarene, i opera »Putovanje u Reims« Riječanina Marina Blaževića i negdašnjeg intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca izvedena u sklopu EPK-a također je svojim značenjem i suvremenim referencama pokazala kakva je to opera bez granica.

Različita poimanja granice

Velika izložba pod nazivom »Granice. Od Gauguina do Hoppera. Pjesma s varijacijama« tematski okuplja radove s obzirom na granicu koja se može razmatrati u njima, no ne samo ona »tvrda« granica, geografska, to jest fizička, stoga i kakva linija, već i ona kulturološka, kao i najprije i(li) najposlije intimno autorska, duševna. Granica u svim djelima djeluje ponekad kao prava linija koja što odjeljuje, kao ograničenje od čega, ali i kao kakva polazna točka u bezgraničnost, odnosno beskonačnost.

Granica, kako je shvaćaju ranije spomenuti filozofi od Simmela pa sve do Heideggera, nikada nije samo mjesto razdvajanja, već i točka susreta, prijelaza, kao i točka kakvog novog početka, a upravo na tragu toga i izložba »Confini. Da Gauguin a Hopper. Canto con variazioni« ne govori samo o granicama kao liniji i geografskoj odrednici, već i o granicama koje možemo razmatrati u kontekstu gledateljeva pogleda, pa i identiteta, autorove intime, kao i samog umjetničkoga izraza. Propitivanje različitih vrsta granica – i ono tvrdo, fizičko, kao i ono duhovno, misaono – i u kontekstu EPK-a (time i dvaju graničnih prostora), i u vrijeme alarmantne globalne (geo)političke situacije i sukoba koji se odvijaju, kao i onih sukoba koji su zbog potenciranja (možda) na vidiku, od iznimne je važnosti. Uostalom, nije umjetnost tu uzalud, već da nam pruži slobodu u svakom obliku, pa i slobodu same misli, to jest uma koji nakon ovakve izložbe zasigurno ne prijeti zatvaranjem.

Izložbeni postav u Villi Manin nije linearno-kronološki, već se razvija na temelju niza tematskih cjelina koje omogućuju sagledavanje granice kao višeslojnog pojma. Kao što je ranije spomenuto, granica se u tom kontekstu ne promatra isključivo kao povijesno ili geografski zadana linija, nego kao misaoni, perceptivni i emocionalni prostor, koji se u slikarstvu devetnaestog i dvadesetoga stoljeća pojavljuje u različitim oblicima i intenzitetima. Upravo ta(kva) tematska organizacija omogućuje usporedbu umjetnika različitih poetika i razdoblja, ali povezanih zajedničkim interesom za pitanje prijelaza, razdvajanja, kao i dodira.

Na samom početku izložbe, u prvim izložbenim salama/cjelinama, kako ističe kustos Goldin, »pažnja je usmjerena na poglede i lica, u potrazi za onom granicom koja prebiva ‘u unutarnjim udubinama očiju’, kako je to rekao Edvard Munch«, a uz to, »granica se očituje i u prikazima figura na pragovima beskrajnog«. Početni dio okuplja autore kao što su Anselm Kiefer, Mark Rothko, Gustave Courbet i Claude Monet, od kojih prva dva autora svojim djelima možda najsnažnije doznačuju temu granice kao horizonta, prijelaza, stoga i prostora beskonačnosti.

Pitanje promatračkog dosega

Prva izložbena sala/cjelina s temom granice koja se širi zapravo produbljuje promišljanje granica u suvremenom kontekstu, pa više granica nije nešto tvrdo što odjeljuje, već linija promatračkog dosega. Autori čija su djela izložena u prvoj cjelini promišljaju o samome prostoru, napose prirodi, kao i svjetlu, to jest svjetlosti, pa cjelina djeluje gotovo meditativno, navodeći na razmišljanje o onoj kozmičkoj granici. Upravo je ta i takva impresija bila kustoska intencija, ne bi li recipijent odmah osjetio onaj pravi ton izložbe.

Autor Anselm Kiefer prikazuje stalnu igru suprotnosti – prvenstveno između svjetla i tame, neba i zemlje – stvarajući liniju horizonta koja vodi prema nepoznatoj granici, gotovo pozivajući promatrača da zakorači izvan onog vidljivog prostora. Njegovo djelo »Märkische Heide« prikazuje pustopoljinu u blizni Berlina ne bi li se dotaknuo onoga upisanog u kolektivnu svijest glede Drugoga svjetskog rata, signalizirajući tako ono povijesno nasljeđe (pre)teškoga značenja/značaja. Granica tako postaje mjesto kulturnoga pamćenja, na što upućuje autorovo dimenzijom veliko djelo koje i svojom veličinom, tehnikom i temom (postapokaliptični pejzaž) rastvara tako fizički i metaforički prostor granice, kao i onaj misaoni prostor za nadopisivanje značenja glede rata koje, još uvijek dohvatili, izgleda, nismo.

S druge strane, autor Mark Rothko pred nas stavlja jedan drukčiji horizont; gotovo neprimjetnu noć koja presijeca i uranja u neuhvatljivu granicu onog unutarnjeg, introspektivnog svijeta, granicu koja se više osjeća nego što se vidi. Njegova slika bez okvira, s pravokutnicima i podlogom koja se rastapa preko rubova simbolično pokazuje kako se granica može širiti. Značenjsko sugeriranje oko same teme, granice, kao i dubine samog djela, ostavljeno je gledatelju čiji će emocionalni pokos odrediti gdje je njegovoj slici točno kraj – onkraj zamišljenoga.

Autori Gustave Courbet i Claude Monet svojim radovima bilježe prostranstvo između mora i neba, onu granicu koja je ponekad gusta i opipljiva, a ponekad se gotovo raspršuje, svjedočeći pogledu usmjerenom prema beskonačnosti i novom shvaćanju vremena, što Monet pak dovodi do savršenstva. U njihovim radovima granica između mora i neba varira između opipljivoga materijalnog i potpune (de)materijalizacije. Umjetnik Paul Cézanne uvodi prostor »negdje drugdje« (u ovom slučaju Provansu), granicu udaljenu od urbanih središta, prostor za duhovni i prostorni odmak, dok Gauguin kasnije pomiče tu granicu znatno dalje, proširujući i redefinirajući samu ideju prijelaza, onog egzistencijalnog i kulturnog.

Unutarnja granica

U drugoj izložbenoj sali/cjelini koja okuplja djela na temu unutarnje granice, naglasak je stavljen na poglede i lica, odnosno na granicu koja se očituje u ljudskom pogledu i izrazu lica. Izloženi autoportreti i prikazi lica rastvaraju prostor intime, unutarnjeg svijeta i (samo)propitivanja, pa se granica više ne nalazi u vanjskom prostoru, nego u nutrini samog subjekta. Autoportreti od Van Gogha do Gauguina, kao i prikazi lica kod Courbeta ili Maneta, u tom smislu svjedoče o svakodnevnoj, gotovo neprimjetnoj granici između vanjskog svijeta ili mumfordovskog unutarnjeg filtrata onog vanjskog svijeta (doživljaja). U tom slučaju umjetnik ili model, razaznaje se iz djela, često pogledom ili pak izrazom lica propituje onu vlastitu, unutarnju granicu, što ga distancira od vanjskog prostora; u konačnici i sam model djeluje izgubljeno u prostoru koji nije omeđen kakvim granicama.

To se ističe i u opusu Edvarda Muncha, čiji brojni autoportreti mapiraju unutarnji prostor misli i osjećaja, u kojemu i sama svijest postaje svojevrsna granica. S druge strane, Van Gogh i Rembrandt u vlastitom licu traže krajnju točku iskustva, granicu iza koje se nazire beskonačnost onog unutarnjeg intenziteta.

U trećem dijelu izložbenog narativa, koji se vremenski i značenjski smješta u samo srce dvadesetoga stoljeća, susrećemo one autore čija su imena gotovo postala sinonimom za radikalno promišljanje unutarnje granice modernoga subjekta. Autori Alberto Giacometti i Francis Bacon, koji su nerijetko (i) povezivani kustoskim konceptima, ovdje se pojavljuju kao ključne figure koje lice i ljudsku figuru dovode do krajnjih granica izdržljivosti te (ne)prepoznatljivosti. Njihova su lica izranjavana, izobličena, doimaju se kao da su izložena onim unutarnjim silama – psihičkim, egzistencijalnim te podsvjesnim impulsima – stoga postaju najjasniji vizualni znak granice koja se ne nalazi u prostoru, nego u samome čovjeku. U Bacona je to lice gotovo spaljeno napetošću i strahom, dok Giacomettijeve figure djeluju iscrpljeno i do kostura postojanja ogoljeno, kao da stoje na rubu vlastitog nestajanja. Granica se ovdje ne očituje kao linija razdvajanja, nego kao stanje trajne identitetske krize i(li) prisutnosti.

Gotovo kao prijelazna točka između devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, ovoj snažnoj dijaloškoj osi pridružuje se i opus Amedea Modiglianija, čije žensko lice, nastalo u završnoj i nemirnoj fazi njegova života, unosi drukčiji, ali jednako intenzivan pogled na unutarnju granicu. Prazne ili izdvojene, zatvorene u vlastiti, udaljeni svijet, Modiglianijeve upečatljive oči ne komuniciraju izravno s promatračem, već upućuju na unutrašnjost. U ovome dijelu postav tematizira granicu između vanjskoga i unutarnjega, između viđenog i doživljenog, pa se razotkriva ona granica koja ne dijeli prostor, nego svijest, i koja nije kraj, već početak dubljeg razumijevanja ljudske egzistencije.

Rajski krajolik

U četvrtoj izložbenoj cjelini granica se razmatra kao ideja potpunoga stapanja čovjeka s prirodom, što je obilježilo američke slikare devetnaestoga stoljeća, kao i pojedine autore dvadesetoga stoljeća, koji su prirodu shvaćali kao prostor koji istodobno obuhvaća čovjekovo tijelo i duh. Krajolik pritom prestaje biti pozadina te postaje iskustvo uranjanja, gotovo duhovnog sjedinjenja.

U Europi još uvijek relativno slabo poznata, ova poetika donosi slikarsku viziju primordijalne, gotovo rajske prirode, u kojoj se osjeća prisutnost onoga božanskog. Upravo u tom kontekstu razvija se Hudson River School, američki realizam sredine devetnaestoga stoljeća, čiji umjetnici različitih senzibiliteta, okupljeni u ovoj cjelini, krajolik oblikuju kao mjesto transcendencije i brisanja granica između čovjeka i svijeta.

Odnos između ljudske figure i nepreglednih prirodnih prostora u američkom slikarstvu u petoj izložbenoj cjelini doseže svoj vrhunac. Figure tako postaju svojevrsni označitelji granice, točke na kojima se prag nazire prije no što se rastvori u beskraju prostora. Posebno mjesto u tom smislu zauzima autor Winslow Homer, čije djelo spaja osjećaj vječnosti s prolaznim trenutkom pred oceanom, uspostavljajući dijalog između intime ljudske prisutnosti i beskonačnosti prirode, a taj odnos anticipira poetiku Edwarda Hoppera, koji će nekoliko desetljeća kasnije sličnu napetost prenijeti u područje onoga unutarnjeg, psihološkog prostora.

Iz različitih perspektiva granicu promatraju autori Richard Diebenkorn i Andrew Wyeth. Pod utjecajem Matissea i Bonnarda, Diebenkorn motiv prozora koristi kao simbol mjesta promatranja i prijelaza, dok Wyeth granicu traži između zaštićenog, poznatog prostora vrta i otvorene, neizmjerne širine krajolika. U njihovim se radovima granica ne pojavljuje kao razdjelnica, već kao prostor sudržane napetosti i trajnog istraživanja, što je u skladu s tematskim okvirom izložbe.

U europskom slikarstvu granica je nerijetko doznačena motivom prozora, osobito kod Henrija Matissea, koji u interijer, u sklopu šeste cjeline, uvodi mediteranski horizont Nice. Autor Arnold Böcklin granicu pak promišlja unutar idealističke tradicije kasnoga devetnaestog stoljeća, povezujući je s prolaznošću ljudske sudbine, dok Giovanni Segantini pod visokim alpskim pejzažima stvara istodobno intimnu i nemjerljivu granicu, obilježenu toplinom onoga ljudskog odnosa, što je u današanja vremena svojevrstan trag odsutnoga.

Drugo mjesto

Središnji dio ove cjeline posvećen je Paulu Gauguinu, umjetniku koji je granicu shvatio kao trajnu potragu za »drugim mjestom« i možda najizravnije artikulira značenje granice. Tražeći vlastite krajnje dosege u prostorima koji mu više nisu bili reprezentativni, u potrazi za drukčijim svijetom u kojem bi mogao izraziti snove i boju, sam Gauguin poznat je kao umjetnik koji je granicu neprestano pomicao.

Sedma izložbena sala bavi se granicom shvaćenom ne kao udaljeni, egzotični prostor koji zahtijeva doslovno bijeg na kraj svijeta, nego kao bliskim, gotovo opipljivim mjestom iskustva. Nakon Gauguinove potrage za granicom u dalekim krajevima, fokus se sada prebacuje na Provansu i mediteransku obalu, gdje su umjetnici poput Moneta, Cézannea, Van Gogha i Bonnarda pronašli vlastiti prostor slobode u svjetlu, boji i krajoliku, nedaleko od pariške užurbanosti.

Sala stoga naglašava kako se upravo na tom relativno uskom geografskom području krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća oblikovalo novo shvaćanje krajolika. Djelovanje umjetnika poput Moneta, Cézannea i Van Gogha, a kasnije i Bonnarda, pokazuje kako granica može biti prostor koncentrirane kreativne energije, u kojem se priroda, svjetlo i boja stapaju u snažan slikarski izraz. Cjelina pokazuje kako granica može biti opipljiva i svakodnevna: mjesto snažne slikarske energije i novog shvaćanja krajolika. Posebno se ističe i utjecaj japanskih ukiyo-e grafika, koje su potaknule pojednostavljenje forme i jasnoću linije, spajajući udaljene kulture u jedinstvenom slikarskom jeziku.

S naglaskom na devetnaesto stoljeće kao razdoblje u kojem priroda postaje ključno mjesto umjetničkog interesa, osma izložbena sala tematizira prirodne granice. Krajolik se sada shvaća kao prostor susreta čovjeka i beskonačnog, u kojem se kroz planine, mora, šume i nebo uspostavlja novi odnos prema svijetu. Romantičarska vizija Caspara Davida Friedricha otvara osjećaj uzvišenog i beskraja, dok slikari američke Hudson River School nastavljaju taj impuls spajajući romantizam i realizam u monumentalnim prizorima prirode. U tom kontekstu autor Paul Cézanne s njegovom planinom Sainte-Victoire, ponavljanjem motiva postaje temeljno slikarsko i misaono polje, granica između viđenog i promišljenog, prirode i moderne umjetnosti.

Osjećaj zadivljenosti

Deveta i deseta izložbena sala posvećene su moru kao jednome od najsnažnijih prirodnih granica u slikarstvu, prostoru koji istodobno razdvaja i povezuje, i koji prethodi nebu kao elementu što sve obuhvaća. U ozračju toploga svjetla, zalazaka sunca, pred gledateljem se otvara niz različitih interpretacija mora koje izazivaju osjećaj čuđenja i zadivljenosti – od upečatljivih, gotovo iradirajućih romantičarskih vizija J. M. W. Turnera, preko realizma Gustavea Courbeta, do Monetovih normandijskih mora iz 1880-ih godina, koja već nagovješćuju odmak od klasičnog impresionizma.

Slikari dvadesetoga stoljeća poput Bonnarda, Noldea i De Staëla pretvaraju prizor mora iz optičkog iskustva u izraz onih unutarnjih stanja, pri čemu boja postaje nositelj duhovnog značenja. More se tako u ovoj cjelini ne pojavljuje samo kao prirodni element, nego i kao simbol granice između vanjskog svijeta i unutarnje percepcije.

Na nebo kao krajnju, onu najširu granicu koja obuhvaća i nadilazi sve ostale prirodne i egzistencijalne granice upućuje jedanaesta sala, koja tematski objedinjuje slikarstvo koje nebo ne promatra samo kao pejzažni element, nego kao prostor duhovnosti, svjetla, kozmosa te čovjekova odnosa s beskonačnim.

U ovoj prostoriji dominiraju romantičarski pristupi, koji se očituju u djelima Turnera, Friedricha i Constablea; Turnerova djela naglašavaju moć svjetla i elementarnu borbu s prirodom, pri čemu nebo i atmosfera postaju nositelji povijesnog i emotivnog naboja, Friedrich nebo shvaća kao mjesto svetoga i božanskoga, prostor tišine i kontemplacije, dok Constable razvija intimniji, gotovo poetski odnos prema nebu, bilježeći promjene svjetla i atmosferskih uvjeta u svakodnevnim prizorima.

Za razliku od romantičarskog shvaćanja neba kao uzvišenog i gotovo nadljudskog prostora, sala dvanaest okuplja djela u kojima se nebo pojavljuje kao promjenjiva, bliska i svakodnevna granica, ona oblikovana svjetlom, oblacima i atmosferom. Granica više nije mjesto sukoba čovjeka i elemenata, nego prostor pažnje, strpljenja i osjeta, pa su u središtu radovi Eugènea Boudina, slikara koji nebo izdvaja kao samostalan motiv koji apsolutno nosi sliku. Nebo se ovdje shvaća kao vizualna i emocionalna granica koja se neprestano mijenja, ali ostaje trajna u ljudskom iskustvu – čime se ova cjelina logično nadovezuje na prethodne sale posvećene moru i prirodnim elementima.

Prirodni elementi kao granica

U fokusu trinaeste sale su radovi koji prikazuju prostor zapadno od Pariza, gdje se razvija novo slikarsko viđenje krajolika, koje je lišeno romantičarskog patosa i usmjereno na neposredno iskustvo prirode, odnosno shvaćanje neba i vode kao svakodnevne granice. Tematski sala objedinjuje ideju bliske, poznate prirode: sela, rijeku i široko nebo, ispunjeno promjenama svjetla i oblaka. Granica se ovdje ne pojavljuje kao dramatičan prijelaz, nego kao tihi odnos između neba i vode, trenutka i trajanja, što je u impresionizmu posebno snažno izraženo, ponajprije u Monetovu slikarstvu. Autorova slika izložena u ovoj sali predstavlja savršenu impresionističku studiju onoga što znači slikati nebo ispunjeno oblacima koji se zrcale i odražavaju na površini vode – kao svakodnevnu granicu.

Posvećenost onoj unutarnjoj granici u njezinome najradikalnijem, duhovnom i psihičkom obliku razaznaje se u četrnaestoj sali, koja u središte stavlja djela slikara Marka Rothka, u kojima granica više nije pejzažna, geografska ni figurativna, već postaje iskustvo unutarnjeg prostora, tišine, pa i transcendencije. Ova izložbena sala tematizira prijelaz s onog vidljivog prema nevidljivom; polazeći od tradicije europskog slikarstva (Monet, Bonnard, Matisse), Rothko potpuno ogoljuje sliku od prepoznatljivih motiva i pretvara je u polje boje, svjetla i tame. Granica se ovdje ne promatra, nego osjeća – kao prag svijesti, meditativno stanje, pa i svojevrsni egzistencijalni rub. U onim tamnijim slikarevim radovima ta se granica produbljuje u noć, sugerirajući krajnju točku introspekcije i suočavanje s apsolutom.

O vrtu kao posebnoj vrsti granice, ali ne kao konačnome zaključku, već kao privremenom smiraju nakon ranijih prirodnih prostranstava progovara petnaesta izložbena cjelina. U središtu su Monetovi »Lopoči« i radovi povezani s Givernyjem, u kojima se granica više ne očituje u beskraju mora, planina ili neba, nego svjesno omeđenim, kultiviranim prostorom koji umjetnik oblikuje.

Sala tematizira povlačenje iz beskonačnosti u koncentraciju, iz vanjskog svijeta u prostor refleksije, pa je vrt ovdje shvaćen kao mjesto gdje se iskustva onih prethodnih granica – putovanja, krajolika i horizonta – skupljaju i prelamaju, no ne završavaju, stoga se radi o prostoru kontemplacije, pamćenja i te prostoru koji signalizira suživot s prirodom i njezinim ritmom.

Posljednja, šesnaesta sala, prikazuje djela dvadesetostoljetnih slikara posvećena motivu neba kao posljednjoj i onoj najširoj granici, a riječ je o slikama koje ne prikazuju nebo samo kao prirodni fenomen, nego kao prostor duboke emocionalne, duhovne te egzistencijalne refleksije.

Mjesto kontemplacije

U toj su cjelini zastupljeni radovi Edvarda Muncha, Pieta Mondriana, Nicolasa de Staëla, Emila Noldea i Edwarda Hoppera – koja obuhvaćaju različite krajolike i(li) ugođaje, od sjevernih noći i nizozemskih ravnica do pariškog neba i američkih prostora – koje povezuje ista tematska okosnica, nebo kao sveobuhvatna granica, mjesto tišine, kontemplacije, no i beskonačnosti. Djela su tako lišena ljudske prisutnosti ili je ona zaista svedena na minimum, čime se podcrtava osjećaj samoće i susreta s prostranstvom. Cjelina je tako i kulminacija izložbenog putovanja, u kojoj se sve prethodno razmatrane granice, od prirodnih, emocionalnih i duhovnih, stapaju u motiv neba kao konačnog horizonta.

Završna cjelina izložbe, ističe u svome tekstu kustos Marco Goldin, posvećena je suvremenim talijanskim umjetnicima koji nastavljaju istraživati temu granica u slikarstvu. Iako su djela smještena na kraju izložbe, ona simbolično označavaju i novi početak, povezujući posjetitelja s unutarnjim i vanjskim dimenzijama prostora i boje. Kako tumači Goldin, prisutan je dijalog ovih umjetnika s velikim majstorima poput Turnera, Rothka, Van Gogha i Hoppera, pokazujući kako su granice i dalje izvor inspiracije.

U ovoj sali granice se prikazuju različitim izrazima, od nebeskih i atmosferskih motiva, preko autoportreta i figura, do intenzivnog kolorita i svjetlosnih rješenja. Posjetitelj se susreće s djelima koja spajaju intimnost i prostranstvo, blizinu i udaljenost, osobno i univerzalno, (simbolično) zaključujući putovanje posve različitim vrstama granica u slikarstvu, baš onakvim na kakve je ova konceptualnokustoski slojevita, zanimljiva, upečatljiva, višeznačna te nadasve oplemenjujuća izložba koja spaja ono najbolje od umjetnosti, i uputila, i to u vrlo važnome civilizacijskom trenutku općeg rasapa. Umjetnost bez granica koja govori o onim ljudski postavljenim granicama – kao i ljudskim mogućnostima.