Sa slikarom nove generacije, docentom na Akademiji i već prepoznatim u svjetskim razmjerima, Zlatanom Vehabovićem, razgovarali smo u povodu njegovog novog ciklusa nazvanog »Atlas manjeg svijeta«.

Izložba koja je trebala biti postavljena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt zbog posljedica potresa koji je zadesio Zagreb premještena je u prostor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, a trenutačno je na »turneji« u Varaždinu, odakle se seli u Viroviticu pa u splitsku Galeriju umjetnina.

Izniman Zlatan Vehabović slikar je mlađe generacije koji je uslijed ratnih okolnosti u svojoj tinejdžerskoj dobi iz Banje Luke stigao u Zagreb, koji danas smatra svojim domom.

Nikad nije dvojio oko toga želi li postati slikar, jer već kao dječak prepoznao je svoje putove traganja. U svojim iznimnim ciklusima zaokupio je slikarsku javnost kako domaću tako i stranu. Iza njega su deseci grupnih te nekoliko samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a slike mu se prodaju i u New Yorku.

Posljednji ciklus »Atlas manjeg svijeta« priča je spojivo nespojivog karaktera, muzejskih artefakata ukomponiranih u kolaže slikarskog doživljaja.

Kronični nedostatak kulturnog kontinuiteta

Vaša izložba »Atlas manjeg svijeta« trenutačno je u Varaždinu, ali najavljena je turneja. U kojim gradovima će se sve moći pogledati?

– U svibnju putuje u Gradski muzej Virovitice, a u lipnju završavamo u splitskoj Galeriji umjetnina.

Možete li objasniti naziv samog ciklusa?

– Materijal iz kojeg su nastale slike baziran je na fundusu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Intenzivno kopajući po danom arhivu uočavaju se određene praznine.

Naše mogućnosti oduvijek su bile opterećene bremenom vremena u kojem smo živjeli i geopolitičkim događanjima, što zbirka jasno ocrtava.

Sve od navedenog razlog je što smo u kroničnom nedostatku kulturnog kontinuiteta. Usprkos tome, usudio bih se reći, imamo specifičnu povijest koja kroz umjetnost jako dobro prikazuje sve rane vremena.

Kao što fraza kaže »možda nisam najbolji, ali sam barem drukčiji«. Odatle i naziv ciklusa, za koji sam se odlučio parafrazirajući naslov zbirke američke pjesnikinje Adrienne Rich – »An Atlas of The Difficult World.«

Neobičan je put ove vaše izložbe, naime ciklus je trebao biti izložen u MUO-u, ali zbog obnove muzeja izložba je postavljena u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Kako vi osobno promatrate i doživljavate ovu iznenadnu peripetiju?

– Na samom početku rada na ovom ciklusu, početkom 2020., uslijedila je pandemija. Lockdown nije promijenio smjer i razvoj slika jer se slikarski proces ionako odvija u izolaciji ateljea.

Koliko je ta situacija ostavila traga na društvu, toliko je za slikanje bila produktivna. Bez distrakcija i ostalih dnevnih obaveza mogao sam se posvetiti radu u punoj mjeri.

No, potres koji je uslijedio, posljedično je doveo cijeli projekt u veliku neizvjesnost. Institucija muzeja, zatečena devastacijom zgrade, mora iseliti kako bi započela s temeljnom rekonstrukcijom pa za pitanje našeg projekta nije našla odgovor.

U limbu te neizvjesnosti paralelno sam radio na slikama i bezuspješno se pokušavao pomiriti sa sve manje izglednom izložbom, dok se na samom kraju rješenje nije ukazalo u solidarnosti i podršci NMMU-a koja je u konačnici udomila naš projekt.

Suradnja s MUO-om

Kako je došlo do suradnje s MUO-om?

– Na poziv Muzeja za umjetnost i obrt 2019. godine našao sam se pred pitanjem kakvu izložbu tamo napraviti. Odgovor mi se ukazao u zanimljivoj praksi MUO-a koji u jednom od izlagačkih segmenata poziva umjetnike da osmisle te interveniraju unutar postava kolekcije muzeja.

Takav pristup izlaganju, posebice u muzeju ovog tipa, neko mi je vrijeme bio vrlo zanimljiv. Uzevši u obzir specifičnosti slikarstva kao medija, pokušao sam koncipirati na način koji bi mi omogućio takvo izlaganje.

Potom sam ljubaznošću muzeja tražio i dobio pristup arhivskoj digitalnoj zbirci muzeja. Nakon značajnog vremena koje je bilo potrebno za pregled materijala, od fotografija, likovnih umjetnosti, mode, grafičkog te produkt dizajna i drugog, napravio sam osobnu selekciju artefakata koji su služili kao osnova na kojoj sam bazirao svoje slike.

Navedene materijale sam transformirao putem kolaža, suprotstavljajući različite segmente artefakata zbirke, stvarajući pritom nove odnose elemenata koji bi u klasičnom muzeološkom smislu rijetko i teško funkcionirali zajedno.

Vodio sam se misijom stvaranja radova koji bi svježim pogledom pristupili, kako znanim artefaktima kolekcije, tako i onima koji do sada nisu često bivali predmetom strukovne analize, te dodatno naglašavali suptilne specifičnosti lokalne kulture i njezinog nasljeđa utkanog u velik dio ove zbirke.

Koliko ste inače spremni prepustiti se životnim promjenama, imate li u tome neku granicu koju niste spremni prijeći?

– Kada bi čovjek sam birao kada i u kolikoj mjeri će mu promjena doći u život, ne bi se to zvalo život. Moj odgovor ovdje je isti kao i u većine ljudi. Kad bih mogao birati, volio bih sagledive i nježne promjene. Što drugo.

Umjetnost nastaje iz ljudskog iskustva

Mnogi su se umjetnici spremno izlagali iskustvima kako bi izazvali intimnu reakciju. Kako gledate na to?

– Jedan od slikara kojeg jako volim, Frank Auerbach, govori o paradoksu slikara. Kako bi se išta vrijedno napravilo u ovom mediju, potrebni su sati i sati svakodnevne izolacije u ateljeu, jer je ovaj umjetnički izraz takav da se u njemu sporo i teško pojedinac razvija. No, isto tako, nema umjetnosti bez života.

Slikarstvo, kao i sva umjetnost, nastaje iz ljudskog iskustva. Kako naći taj balans? Koliko življenja, a koliko studijske izolacije? Osobno ne znam, bit će da svatko mora naći svoj model.

Prije nekoliko godina izložili ste se jednom eksperimentu i mjesec dana plutali Arktikom nakon čega je uslijedio i vaš ciklus slika. Sjećate li se nekog trenutka koji bi najbliže mogao opisati vaš doživljaj, što ste naučili tamo? Ima li još nešto čemu biste se voljeli izložiti?

– Putovanja bilo kojeg tipa su esencijalna. Ne samo za umjetnike, već za sve ljude ukoliko im je ta mogućnost na raspolaganju. Putovanja ne moraju biti nužno egzotična, dapače, mislim kako su naspram pošasti turizma puno korisnija putovanja u neposrednu okolicu i lokalnu blizinu.

Važnije je upoznati blisku i lokalnu kulturu nego iz tipične zapadne vizure parazitirati i devastirati često siromašne turističke destinacije.

Moj put na Arktik bio je krajnje slučajan i posljedica prijave na umjetničku rezidenciju koja me je tamo dovela. To je bilo 2016. i već tada se uvelike osjećala sva sila klimatskih promjena koja se na tim krajnjim polovima osjeća bitno jače nego ovdje.

Generalni dojam svih nas uključenih mogao bi se opisati kao svjedočanstvo labuđeg pjeva veličanstvenog sjevera. Blatnjavi pejzaž ledom izrovane zemlje, ledenjaka koji se tope, zelena mahovina umjesto snijega.

No, usprkos melankoliji nestajućeg svijeta, bilo je to najvažnije putovanje koje sam prošao u životu.

Elementi kolaža kao kontrapunkt narativu

Svaki vaš ciklus cjelina je za sebe i u njemu se potpuno ispraznite. Svaki novi dolazi iz novih temelja i kreće novim putevima. Ipak, nije li vas kolaž zaintrigirao i u prethodnom ciklusu?

– Istina je. Glavne formalne postavke ovog ciklusa svoju genezu imaju u prošlom ciklusu »Tamno bijela zemlja«. Tamo se kolaž prvi put pojavio, no tek u »Atlasu« je razvijen do svoje pune potencije.

Važno je reći kako kraj određenog ciklusa ne donosi kraj određene forme ili metodičkog pristupa u slikarstvu koji u danom trenutku istražujem.

To je organski razvoj koji je davno započet i u idealnom scenariju se kontinuirano razvija i mijenja. Teme i ciklusi se prilagođavaju formi, a ne obrnuto.

Kolaž koji postavljate pred gledatelja složena je, ali i oslobađajuća forma. Gotovo suvremena, kao da preslikava novi ritam svijeta koji se upravo sastoji od brojnih kratkih isječaka i premetanja po prošlosti i sadašnjosti. Što je vama intrigantno u kolažu?

– U jednom trenutku osjećao sam se na kraju puta klasičnog figurativnog prizora koji je do tada bio osnova mojih dotadašnjih slika. Statika kadra i dominantni naglasak za implicitni narativ koje takva kompozicija diktira postala mi je svojevrsni balast.

Htio sam se baviti osnovnim formalnim postavkama slikarskog medija, poput kompozicije i boje i likovnih odnosa, čemu je klasična figurativna scena stajala na putu.

Elementi kolaža pojavili su se kao svojevrsni kontrapunkt narativu, vizualno rasterećenje i osobni podsjetnik kako sve što zaista postoji na slici samo su platno i rukom nanesena boja.

Dotadašnje opterećenje temom pojedine slike, svo breme ikonografije koje me je kočilo u vizualnom segmentu slike, nestalo je u anarhiji kolaža.

Rasterećenje koje je uslijedilo dovelo me do esencije slikarskih problema koje sam htio istraživati: materičnost boje, kompozicijski elementi, oblici i drugo…

Ipak, ne uvodite li time pomalo i svojevrsnu demistifikaciju slikarstva, umjetnosti uopće?

– Nije mi ništa slično tome bila namjera.

Je li vam palo na pamet kolažirati radove velikih umjetnika?

– Postoje segmenti Picassa koje sam koristio na svojim kompozicijama, no nikada nije kompletna kompozicija bazirana na isključivo radovima nekog umjetnika.

Velasquez je neprikosnoven

Pročitala sam kako biste se rado zatvorili u muzej Prado u Madridu i »družili« se s Velasquezom. Što vam se kod njega toliko sviđa ili što želite saznati?

– U svibnju prošle godine ostvario sam si tu želju. Četiri sam uzastopna dana proveo u muzeju Prado gdje sam najveći dio vremena proveo s Velasquezom.

Sukladno mojim fazama i trenutačnim afinitetima, mnogi se umjetnici penju i spuštaju s osobnog trona, no Velasquez je neprikosnoven.

Nemamo dovoljno prostora ovdje analizirati njegov značaj za slikarstvo. Najšturije sumirano: djeluje u vremenu gdje takvo slikarstvo ne samo da ne postoji, već će proći još dva stoljeća prije negoli se pojavi išta slično.

Tehnika koju je razvio spada u krajnji domet naturalizma naspram često dosadnog realizma, gledano u kontekstu baroka u kojem je djelovao.

Rubens i Tizian, tehnički giganti na kojima je razvijao svoju metodu, u organizaciji i koncipiranju svojih prizora ne izlaze iz scenskih kanona zadanih visokom renesansom.

Iako je kasni Tizian nedvosmisleno briljantan. No, Velasquez u najvažnijim slikama poput »Predaje Brede«, »Las Meninas« i »Las hilanderas« nadilazi tipizaciju prikaza naturalizmom, svježinom i karakterizacijom likova koje postiže naizgled neizrecivom lakoćom, tehnikom koja do danas nije nadvladana te koncipira scenu na način koji je za kasnu renesansu i barok nepoznat.

Tek u povijesnom slikarstvu 19. stoljeća, puna dva stoljeća kasnije će se pojaviti slični obrasci u strategijama prikazanog. Možemo se s punim pravom pitati ne bi li taj vremenski odmak bio i veći da nisu imali njegove primjere na kojima su itekako učili.

Boje i okviri

Sami miješate svoje boje? Postanete li zaokupljeni nekom bojom u određenom ciklusu?

– Prije nekoliko godina počeo sam sam miješati boje. To je jednostavan proces, iako nije nužno koristan za svaku vrstu slikara.

Ne mogavši dobiti određenu kvalitetu kobalt plave u prošlom ciklusu »Tamno bijele zemlje«, u smislu saturacije pigmenta i kontrole površinskog sjaja, počeo sam raditi svoje boje.

Problemi boje su vječni u slikanju. Kako tu pastu dobiti da se ponaša u skladu s mojim željama, ostaje trajno otvoreno pitanje.

Vaše slike idu do ruba, nemaju okvira i, čini se, niti ga ne podržavaju. Je li i to dio vaše minimalističke naravi, čišćenje suvišnoga ili jednostavno nema mjesta za okvir jer je prevelika gužva u osjećajima i trebate svaki cent prostora?

– Okvir i rub formata slike je zanimljivo pitanje koje za svaku sliku treba gledati pojedinačno. Nisam protivnik okvira, no okvir koji naglašava dobre elemente slike je rjeđi slučaj od tipskog koji će se na slici naći čisto po sili običaja.

Ako nije savršeno izveden, mislim da ga je bolje potpuno izostaviti i treba spomenuti da sam vidio puno dobrih slika koje su došle na dodatnu razinu dobrim okvirom, a da nikada nisam vidio lošu sliku kojoj je vrhunski okvir iole pomogao.

Veliki klasici slikarstva na koje smo navikli nezamislivi su nam bez okvira te se često pitam koliko strahopoštovanja prema nekim slikama bi nestalo da smo u prilici vidjeti ih takoreći »gole«.

U posljednjim slikama kolaža, princip plutajućih prizora sugerira puno širu kompoziciju od one koju je sama slika prikazala, stoga je možda i bolje ostaviti ih bez okvira. Mada mogu zamisliti nekoliko varijanti uramljivanja u kojima bi izgledale odlično.

Uronjen u glazbu

Zanimljivo je i to što dok slikate, uvijek slušate glazbu. Što ste danas slušali? Kako odaberete glazbu, imate li favorite?

– Danas Mercury Rev i Marka Lanegana. Ne znam niti opisati kako biram muziku. Od najranije dobi sam potpuno uronjen u bendove, muziku i slušanje.

Slušanje mi nije određeno isključivo za slikanje. Slušam glazbu u pokretu, na biciklu, dok trčim, u autu… U glavnini vremena koje provodim sam.

Iako sam posljednjih godina većinu vremena iskoristio i na slušanje audioknjiga. Kvalitetno čitana knjiga u smislu dikcije, ritma i glasa je umjetnička forma za sebe pa iskustvo teksta može podići na novu razinu. Primjerice The Peregrine J.A. Bakera pročitan od Davida Attenborougha…

Imate li neka djela od kojih se ne možete odvojiti, ili smatrate kako slike traže svoj odvojeni život? Kako gledate na to odvajanje?

– Ne čuvam svoje slike i sretan sam kada nađu svoje mjesto izvan mog ateljea. Što je svakako dobro, s obzirom na to kako često dolazim u napast revidirati i preslikavati odavno završene radove.

Posebno ako ih nakon duge pauze ponovo ugledam, sve što vidim je ono što je moglo ili trebalo biti naslikano bolje. Tada se moram podsjećati da su završene slike dokumenti svoga vremena i da ih je zdravije pustiti na miru.

Ranije ste uz objavljene radove na svojoj stranici dodavali i kratki opis djela. Zašto to više ne činite?

– Prvi radovi nakon diplome nastali su na samom pragu sazrijevanja u mojim ranim dvadesetima. Slike s kojima sam počeo nosile su veliki teret mojih adolescentskih ideala koji su redom dolazili iz svijeta kulture i društva koje sam tada uvelike konzumirao.

Dodatno je važna i svojevrsna kriza slikarstva i njegova etiketa retrogradnog u svijetu novomedijske prakse i neokonceptualnih tendencija na samom kraju 90-ih, nastalih neposredno prije no što ću se ja odlučiti za taj put.

Tekstovi koji su pratili radove imali su ulogu medijacije. Jasno su opisivali kulturne temelje i utjecaje mojih motiva. Smatrao sam važnim publici jasno naznačiti smjernice »čitanja« tih slika kako bih izbjegao ustaljene interpretacije kritičkog diskursa koje je slikarstvo u tom vremenu potpuno zanemarivalo i potisnuo s primarnog radara.

Danas ih gledam kao dio umjetničkog sazrijevanja i kao takvi su mi sentimentalno dragi. Njihov prirodni kraj došao je u trenutku shvaćanja kako je nemoguće kontrolirati sve mehanizme slike.

Autor se u osnovi treba baviti svojim poslom, a to je stvaranje. Kontekstualizacija rada i njegov društveni život dolazi tek kasnije i zdravije je za sve uključene u taj proces pustiti da se ti mehanizmi odvijaju spontano i prirodno, ako će se uopće i dogoditi.

Dosljedan svojim idealima

Već zarana ste znali kako se želite posvetiti slikarstvu, pretpostavljam da ste se zbog toga osjećali sigurnije i mirnije, mogli ste se posvetiti slušanju sebe? Volite osamljivanje?

– Tko je ono rekao kako svi problemi čovječanstva proizlaze iz nemogućnosti pojedinca da sjedi u sobi na miru? Izguglao sam – Blaise Pascal.

Vrlo ste dosljedni, nikada ne radite po narudžbi i izjavili ste kako se put nikada ne smije kompromitirati. Možete li to šire pojasniti?

– To treba gledati u jasnom kontekstu. U vlastitoj umjetničkoj viziji esencijalno je ostati dosljedan svojim idealima. No, nisam siguran da postoji situacija bez kompromisa i ako bi i postojala, ne bi nužno dovela do najboljih rezultata.

Kao i sam život, umjetnost je proces prilagodbe i traženja rješenja i to je definicija kompromisa. Moj stav o narudžbama je vrlo afirmativan dok god imam pravo na svoju definiciju rješenja, ili jednostavnije rečeno: ukoliko sam angažiran zbog vlastitog rada, a ne zbog tuđe vizije.

Umjetnost je tek sredinom 19. stoljeća odbacila breme svoje usko zadane funkcije te osigurala današnjim umjetnicima pravo da se nesputano bave osobnim težnjama.

No, rad, kao odgovor na određenu potrebu, odnosno utilitarnost, što je osnovni uvjet drugim kreativnim disciplinama poput dizajna ili arhitekture, u samoj je srži slikarskog posla i kao takav mi nikad neće biti problematičan.

Profesor ste na Akademiji. Što vam je najvažnije razviti kod vaših studenata, koje im puteve želite otkriti?

– Bitno je jasno dati do znanja da je ovo poziv, a ne zanimanje. Kada mladom čovjeku na taj način postavite stvari, pripremit ćete ga i na nedaće koje s tim poslom dolaze.

Što se prenošenja znanja tiče, smatram da kao nastavnici imamo dva zadatka. U prvom dijelu studija ih voditi intenzivno kroz sve aspekte crtačkog i slikarskog programa na kojem je naš studij i baziran.

Potom, kako sazrijevaju, njihove osobnosti prirodno teže vlastitim afinitetima, uloga mentora je pomoći studentu razviti kritički pristup u promišljanju umjetnosti.

To je osjetljiviji dio od prvog dijela studija, gdje je glavna misija mentora osigurati studentima siguran prostor za osobni razvoj.

Ono što nazivamo klasa na akademiji je mjesto gdje slobodno isprobavaju, testiraju ideje, čak i one najgore, kako bi u konačnici mentorskim vodstvom i sami razvili sposobnost kritičke misli. To je osnovna uloga umjetničkog obrazovanja.