Diva, istaknuta filmska ili kazališna umjetnica, pjevačica ili glumica; zvijezda. Tako pojam »diva« definira Hrvatska enciklopedija, a tako operna publika ne samo u rodnom Osijeku, doživljava Sanju Toth. Operna pjevačica, miljenica domaće publike jednako danas kao i prije četrdeset godina, kada je, kao 20-godišnjakinja, kročila na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, isprva kao zboristica, potom je postala solistica, a već je dugo prvakinja.

– Do ovog intervjua nisam u medijima govorila o teškoj bolesti koja me zatekla u planovima da na najljepši način obilježim dvije svoje okrugle obljetnice – 60 godina života i 40 godina na pozornici HNK-a u Osijeku. Naime, u veljači sam, nakon što sam jednu večer napipala kvrgu u vratu, završila na pregledu u bolnici. Iako su mi rekli da u 99 posto slučajeva to završi nalazom ‘benigno’, nekako sam predosjećala dijagnozu zloćudne bolesti. Nažalost, crne su se slutnje obistinile, otkriva.

Kapitulacija pred boleštinom nije dolazila u obzir! Nebrojeno je puta nailazila na prepreke, a i u životnim odabirima nikada nije išla linijom manjeg otpora. Prvo, žena je, što je u nas i danas teže nego biti muškarac, odabrala je umjetničko zanimanje, što je egzistencijalno nesigurno i ovisi o mnogočemu na što umjetnica ne može utjecati, razvedena je i dugo živi u jednini, što u nas, recimo to tako, često iskrivljuje percepciju u okolini, nikada nije pristajala snižavati kriterije i nije koketirala s komercijalom, ostala je cijelog života vjerna jednom teatru iako su joj opcije bile otvorene…

Privatna arhiva

PODMUKLA BOLEST

Sopranske su uloge često tragične, nemali je broj puta na sceni umirala pjevajući, no ovaj će njezin libreto, čvrsto je odlučila već na početku liječenja, imati sretan kraj. Iako je bolničkim sobama, operacijskim dvoranama i ambulantama bilo činova, prizora i slika punih njezine i tuđe patnje, tuge i strepnje, snaga volje i istinski junaci kakvi su liječnici, sestre, tehničari i drugo osoblje ovu su heroinu doveli do završne arije u kojoj će opjevati život, a ne smrt.

– Sudbina se doista zna poigrati čovjekom. Operna sam pjevačica, a bolest mi se podmuklo uvukla baš u usnu šupljinu, karcinom je bio u krajniku. Prošla sam dvije operacije, posljedično sam, od prve, imala i parezu lica; a glas i izgled moja su sredstva za rad! Izbjegavala sam sva zrcala, zebnja me hvatala kad bih promuklo progovorila… Spasiti život jest najvažnije, no ipak sam se cijelo vrijeme pitala hoću li ikada više moći pjevati, jer pjevanje je moj život ne samo u profesionalnom smislu nego i kao jako važan dio mog identiteta. Nisam više u godinama za naslovne uloge, napjevala sam ih se, Bogu hvala, ali ne želim još s pozornice. Vjerujem da ću se vratiti u dobru pjevačku kondiciju, moji su brižni liječnici, dr. Zubčić i dr. Erić, zadovoljni tijekom oporavka nakon operacija i terapija, kao i dr. Ivančan koji je bio uz mene što god i kad god mi je trebalo. Moram reći da u bolnici svi svaki dan daju sve od sebe, što pacijentu ulijeva nadu i drži ga fokusiranim na krajnji cilj – da bude izliječen. Imala sam kroz liječenje uspona i padova, ponekad bi mi se preko misli razlila tinta, no nekako se digneš, držiš glavu na površini kako znaš i umiješ… Imala sam stalnu podršku kolega i prijatelja, ali ponekad mi je više odgovarala solodionica, biti sama sa svojim mislima i izazovima, jer nekako sam i kroz život i kroz rad naviknula oslanjati se ponajprije na sebe. Teško je objasniti krhku strukturu tih osjećaja ako nisi sam prošao iskušenja zloćudne bolesti, zato se nadam da će mi svi moji brižni i strpljivi oprostiti ako sam ponekad bila neobazriva s njihovim željama da mi ugode. No bolest je takva, moraš biti fokusiran samo na nju, jer ona vreba svaku tvoju nesmotrenost, iskrena je Sanja.

Honel Slatina

Dodaje, nikad se nije pitala »zašto baš ja?« jer to bi, kaže, značilo da bi netko drugi trebao biti bolestan.

– Dogodilo se, i to je – to. Odlučila sam slušati doktore i vjerovati im. Nisam guglala, nisam tražila drugo mišljenje. Nikad u životu do sada nisam bila teže bolesna, tek koji put prehlađena, ni na bolovanje nisam išla. Znala sam pjevati i kad mi nije bilo dobro, izdržala bih predstavu i potom pala u krevet. Pjevala sam i samo nekoliko dana nakon majčine smrti, imala sam osjećaj da će mi srce puknuti, priznaje.

RODITELJI I UZORI

Osječka publika i danas se sjeća njezine Cio-Cio-San. Ta joj je uloga iz »Madame Butterfly« obožavanog joj Puccinija donijela prvu nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta, koju je pak dočekala za jednu drugu ulogu, onu komičnog karaktera, Elisette u Cimarosinu »Tajnom braku«. Nagradu je posvetila pokojnoj mami Blaženki, koja ju je, kao i otac Mirko, podržavala u svim njezinim životnim odlukama. Uvijek besprijekorno dotjerana službenica tadašnjeg SDK-a i vrsni staklarski majstor obožavali su svoju jedinicu. Tajo, kako je uvijek tepala svom ocu, bio joj je najvjernija publika, štoviše, svaki bi se dan taj umirovljenik gospodskih manira prošetao do kazališnog bifea kako bi popio cappuccino sa svojom kćeri. Ako je nije bilo u teatru, podružio bi se s nekim od Sanjinih kolegica i kolega.

– Imala sam divne, podržavajuće roditelje, uvelike su pridonijeli mojoj karijeri. Maturirala sam u tadašnjem CUO-u »Braća Ribar« i u Glazbenoj školi »Franjo Kuhač«. Budući da sam se ubrzo zaposlila u HNK-u, a nekoliko je godina poslije počeo Domovinski rat, nikada nisam ostvarila želju da završim akademiju. No glas sam usavršavala kod velikana: Olgice Vulić-Šober, Ljiljane Molnar-Talajić, Vesne Jaić, Vlatke Oršanić i Stojana Stojanova Gančeva, na čemu sam im doživotno zahvalna. Nanizala sam uloge u operi, drami, čak i u baletu, dočekala sjajne kritike i uvrštavanje u Leksikon hrvatskih opernih pjevača, bila sam prva hrvatska operna pjevačica koja je nakon mirne reintegracije pjevala na srpskoj (novosadskoj) kazališnoj pozornici, pjevala sam puno i posvuda, uključujući i sve nacionalne pozornice, u čast i, nadam se, na čast, svojega rodnog grada… Moja mi je karijera gorivo koje će me, nadam se, pogoniti i u budućnosti, kaže.

U glazbu se zaljubila u roditeljskom domu, mama i tata imali su besprijekoran glazbeni ukus, pa je već kao djevojčica prošla kroz većinu glazbene lektire.

Privatna arhiva

– Odmalena sam znala da ću biti pjevačica, samo nisam odmah znala da ću biti operna solistica. Prvo sam pjevala držeći četku za feniranje ili kuhaču, kakav je i red (smijeh), a onda sam se kao tinejdžerica zaljubila u rock and roll i dobar pop, pjevala sam u raznim bendovima s vrsnim glazbenicima. Valjda nema benda s kojim nisam pjevala bar prateći vokal u 80-ima. Evo me i na glasovitoj ploči »Pogonsko gorivo«! Da su tada postojale društvene mreže ili bar talent showovi, vjerojatno bih, kao pjevačica iz Osijeka, koji tada nije mogao konkurirati velikim gradovima u bivšoj državi, napravila glazbenu karijeru s drukčijim predznakom. Operom sam se pak neizlječivo zarazila već prvim kontaktom, kada sam kod kuće čula ariju »Un bel di, Vedremo« iz Puccinijeve opere »Madama Butterfly«. Sve je u životu nekako povezano, zar ne?, prisjeća se, dodajući kako je kroz sve godine ostala vjerna ne samo operi i opereti nego i r’n’r, jazzu, gospelu, popu, ukratko – kvalitetnoj glazbi, iako su joj neki njezini učitelji na početku govorili da takva svestranost nije primjerena opernoj pjevačici. Poslije su, ‘90-ih, divovi operne glazbe poput Luciana Pavarottija i Montserrat Caballé pjevali druge žanrove, dakle, Sanja je po tome bila ispred svojih svjetski poznatih suvremenika.

VELIKE ULOGE

Ipak, opera je njezina najveća ljubav, ostala joj je vjerna čak i kada ju je povremeno varala s drugim glazbenim žanrovima. U četrdeset je godina karijere nanizala toliko uloga da ih se svih može prisjetiti tek zahvaljujući zapisima neumornih kazališnih kroničara poput Marije Barbieri i Ljubomira Stanojevića te arhivskim primjercima Glasa Slavonije, koji ju je pratio od samih početaka.

Godine 1990. pjevala je Đulu u »Eri s onoga svijeta« Jakova Gotovca, dvije godine poslije Maru u »Zlatki« Ivana pl. Zajca i Martu u »Povratku« Josipa Hatzea. Slijedile su 1994. Ruža u »Dužijanci« Josipa Andrića, Rusana u Zajčevu »Mislavu« i Nasta u njegovoj »Lizinki«. Slijedile su Leonora u Verdijevu »Trubaduru« 1996., Mimi u Puccinijevoj »La Bohème«, Marica u Smetaninoj »Prodanoj nevjesti« i Danica u »Stancu« Jakova Gotovca. Godine 1998. dotaknula je zvijezde ulogom Cio-Cio-San u Puccinijevoj »Madama Butterfly« te, godinu poslije, na krilima uspjeha, pjeva sestru Angeliku u istoimenoj Puccinijevoj opernoj jednočinki, a poslije i Santuzzu u Mascagnijevoj operi »Cavalleria rusticana«. U 2001. ulazi s Verdijevom Amelijom, a potom joj je Elisetta u Cimarosinu »Tajnom braku« donijela Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju žensku ulogu u operi. Pjevala je početkom novog tisućljeća i Micaelu u Bizetovoj »Carmen« te Groficu u Mozartovu »Figarovu piru«, da bi u proljeće 2003. pjevala Puccinijevu Toscu. U njezinu repertoaru važno mjesto zauzima Gotovčeva Đula, i to ne samo u matičnom teatru, poslije i Eva iz Zajčeve opere »Nikola Šubić Zrinjski«, a bila je i Irmengarda u »Porinu« Lisinskog. Okušala se i u naslovnoj ulozi Male Floramye u Tijardovićevoj opereti, spremno je odgovorila i na mocartovske izazove kao Dorabella u operi »Così fan tutte«, Prva dama u »Čarobnoj fruli« te Donna Elvira u »Don Giovanniju«….

Privatna arhiva

SLABOST I SNAGA

Sanja Toth lijep je primjer optimalnog korištenja vokalnih mogućnosti i pravilnog razvoja od lirskog prema dramskom repertoaru. U našim današnjim opernim (ne)prilikama uspjela je postići maksimum, zapisala je Marija Barbieri.

– Glas je krhki instrument koji posvuda nosiš sa sobom, dio je tebe, tvoja slabost i snaga istodobno, u slučaju nas pjevača, neodvojivi je dio naše osobnosti. Nije to instrument na kojem, recimo, možeš zamijeniti žicu kada pukne. Pjevač mora biti u formi općenito i mora biti psihički zreo za neku ulogu, da ga ne pojede trema. Mislim da su mi velike uloge dolazile u pravi trenutak. Možda će to nekomu neskromno zvučati, ali reakcije publike i kritike daju mi za pravo da to kažem. Tu ljubav svoje publike osjećam i svih ovih mjeseci dok sam odvojena od pozornice, i ona mi podgrijava nadu da ću se na nju uskoro vratiti, kaže s vjerom Naša Sanja, kako ju nazivaju Osječanke i Osječani kojima je sinonim za operu. I nije samo to, vjerna je prijateljica, sa smislom za šalu i autoironiju, zaštitnica prava životinja i mačkoljupka, kolekcionarka majica s duhovitim natpisima, vješta kuharica, velika spavalica i obožavateljica »Gospodara prstenova«. Nikad u životu nije zakasnila na predstavu, no »u civilu« računajte na akademsku četvrt. Drži se osječke filozofije života – laganini, kad nije na pozornici, nitko joj ne dirigira. Brava!

NAJDRAŽI PARTNERI I PARTNERICE

Moj je najdraži partner, definitivno, tenor Damir Fatović, s kojim sam imala i najviše ljubavnih prizora, pa bih mogla reći da je to bila moja najstalnija, najduža i najvatrenija veza. Šalu nastranu, Damir je predivan, fantastičan pjevač, nježan i obziran partner na pozornici, s kojim nikad nisam imala tremu. Bilo je divno surađivati i s baritonom Vlahom Ljutićem, pravim gospodinom na sceni i izvan nje.

Sa svim sam kolegicama izvrsno surađivala, bile smo dobre i privatno i u kazalištu, uvijek smo podržavale jedna drugu. Tako je i danas, primjerice s mladom kolegicom, darovitom Ivanom Medić kliknula sam još od »Don Giovannija« i s vremenom smo postale i dobre prijateljice. Nikada nisam bila ljubomorna na mlade pjevačice i pjevače, dapače, ako bi netko zatražio moj savjet, rado bih ga podijelila.

Među dirigentima najzahvalnija sam maestru Zoranu Juraniću, koji je uvijek pozorno pratio mlade pjevače. Bio je divan dirigent golemog znanja, pristojan i odmjeren čovjek, nepogrješivo je znao ocijeniti trenutak kada je netko spreman za zahtjevnu ulogu, kaže Sanja Toth.