Nemamo baš, nijedna od nas, toliko godina da se baš svega sjećamo – u startu će Petra Glad Mažar, dok joj kolegica Petra Valentić u znak odobravanja kima glavom.

– Sad mi je glupo reći da se čini kako zajedno nemate 55 godina, koliko ih ove godine obilježava Zagrebački plesni ansambl – velimo.

– E, skupa imamo, ha, ha, ha – na to će dvije Petre.

– A i što je tih 55 godina, ako ih je meni toliko. Ništa – sad se već gorko šali novinar na svoj račun.

– Ništa. Beba ansambl – smiju se voditeljice, odnosno ravnateljice ili suravnetljice Zagrebačkog plesnog ansambla.

Ovaj se razgovor povodom spomenutih 55 godina koliko je prošlo od osnutka Zagrebačkog plesnog ansambla zapravo počeo kovati dan ranije. Novinar je »morao« poći u Zagrebački plesni centar na premijeru predstave »Petricore« pa da izbliza vidi što se tu pleše. I spomenuta predstava i predstava »Bez niti« što je u četvrtak vidio Svetvinčenat dio su obilježavanja tog jubileja.

Foto Jelena Janković

– Zagrebački plesni ansambl najčešće radi jednu veliku ansambl predstavu godišnje, a ove godine smo se odlučili za predstavu »Petricore« koja se dogodila na nešto manjoj sceni nego što su nas ljudi navikli vidjeti, dakle u Zagrebačkom plesnom centru umjesto u Zagrebačkom kazalištu mladih. Uz to smo se ove godine odlučili raditi i jednu site-specific predstavu s našim bivšim članom i plesačem Ognjenom Vučinićem. Naravno da kroz produkciju dvije nove predstave simbolički obilježavamo obljetnicu, međutim bilo bi puno bolje kad bismo tu obljetnicu mogli konkretnije obilježiti. Nismo zasad dobili sredstva za takvu vrstu projekta, ali se nadamo da ministarstva i grad više vole okrugle obljetnice, pa čekamo 60. – ističe Glad Mažar.

I UGODE, I NEUGODE

Već je ovim Glad Mažar dotakla i načela podosta toga što ZPA jest i što ga muči. No, ajde da novinar najprije prijavi kako mu je bilo na predstavi.

– Sve što se naveli u programskom letku je istina. Bilo je tu i ugode i neugode, i složenosti suživota, i slavlja snage i zajedništva. Meni je jedino žao što je plesačice nakon toliko truda oprala na pozornici kiša, makar bila simbolička – priznajemo.

Foto Jelena Janković

– Meni je ta kiša bila više neka vrsta nagrade i osvježenja. Ljetni pljusak… Tko nije volio pljuskove ljeti, dok su još pljuskovi bili normalni – smije se Glad Mažar.

– Čekanje kiše je uvijek onaj gori dio. Kad padne onda je olakšanje. A nitko ne bi doživio kišu na taj način da nije do naših ne samo sjajnih koreografskih suradnika nego plesačica, članica ansambla. Drago mi je da ste osjetili njihov trud i zaista želim naglasiti da je upravo ova postava ansambla, a to su Linda Tarnovski, Silvija Musić, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić i Dora Brkarić, vrlo složna, povezana, scenski zanimljiva i nevjerojatno otvorena prema različitim temama i formatima suradnje. Mislim da se to jako vidi u ovogodišnjim projektima – ističe Valentić.

Mala dvorana Zagrebačkog plesnog centra bila je puna. Atmosfera prava premijerna. Vidi se da je to draga i dobra i stabilna zajednica, ali svejedno je tu pitanje imaju li plesači suvremenog plesa, pa i ZPA, problem s publikom!?

– Imate li problem s razumijevanjem toga što prezentirate, s dometom plesnih predstava? – pitamo.

– Suvremeni ples ne spada među komercijalne stvari i samim tim ne privlači a priori sve. Nije tako ni oglašavan, financijska sredstva su takva kakva jesu, a nema ni kanala koji govore kako da ljudi dođu do suvremenog plesa. U školama se, primjerice, još uvijek ide u kazalište pogledati neke dramske predstave, neki balet, ali u kurikulumu i dalje nema suvremenog plesa. I ako se sve to stalno ignorira teško će ljudi sami od sebe naći plesnu predstavu. Svakodnevno se bavimo s tim da stvaramo novu publiku i da je privlačimo. To je mukotrpan posao, nekada je naporan jako, nekada malo manje, ali istina jest da ne možemo reći kako nam publika cvate – iskreno će Valentić.

Slično kazuje i Glad Mažar.

Foto Jelena Janković

– Često se nas pita: »A publika?« Ja iz tog pitanja odmah iščitavam kao da je to samo naša odgovornost. No, stvar je puno šira. Zagrebački plesni ansambl je tu 55 godina, a suvremeni ples postoji već više od stoljeća i itekako je prepoznat u smislu svoje vrijednosti. Tu postoje neka imena, tu postoji literatura, ali nitko se nije potrudio da suvremeni ples objasni u nekom školskom kurikulumu kao vrstu umjetnosti – ističe Glad Mažar.

KONSTANTNA ŽRTVA

Pa ga se, dodaje, tretira kao neki vid zabave, rekreacije ili sportske aktivnosti, a opća javnost ga još uvijek rijetko doživljava kao ravnopravnu formu izvedbene umjetnosti. Onaj tko je na koncu odgledao i »Petricore« teško može razumjeti zašto je odnos prema suvremenom plesu i dalje ovakav.

– Ja mislim da je pravo pitanje zašto bi se itko odlučio baviti ovim poslom kad vidi u kakvim uvjetima funkcionira kulturni sektor. Ali, kad se kreneš s tim baviti, ne pitaš se hoćeš li imati novca, jer znaš da nećeš. Ne pitaš se hoće li ti život biti jednostavan, jer znaš da neće. Ako kreneš razmišljati o tim stvarima, ne bi nikada ples izabrao. Ali da, sigurno mora biti ta neka crta u čovjeku, neka doza tvrdoglavosti i upornosti u radu s vlastitim tijelom jer to stvarno je konstantna žrtva – priznaje Valentić, i sama plesna umjetnica.

Eto trena za zapitat se što li je prije 55 godina ponukalo Lelu Gluhak Buneta da osnuje ZPA.

Foto Jelena Janković

– Nismo tu bile pa nemamo sjećanja, ali zna se da je postojao najprije Studio za suvremeni ples od kojeg se dio ansambla »odmetnuo« pod Lelinim vodstvom. U principu, htjeli su raditi nešto malo drugačije, avangardnije. Radila je ona puno svojih koreografija, surađivala s televizijom i tako je nastao ZPA koji zatim mijenjao voditelje – priča Glad Mažar.

Mare Sesardić, Mirna Žagar, Jasminka Neufeld, Snježana Abramović, a onda producentica Petra Glad Mažar kojoj se prije koju godinu pridružila i Petra Valentić. Bome i nisu to nepoznata imena, baš naprotiv, a to onda govori da i nije suvremeni ples nevidljiv.

– I nije, ali nema podršku koju zaslužuje. Mislim da je najveći problem što cijela grana plesne umjetnosti spada pod nezavisnu scenu. Svi se financiramo iz istog bazena i uz to patimo od pomanjkanja prostora. Umjesto da se suvremeni ples koncentrira u jedan prostor, i tek povremeno programira na manjim scenama, bilo bi važno da ga kazališta u Hrvatskoj češće prepoznaju i uvrste u svoje repertoare, po uzoru na velike europske kuće – naglašava Valentić.

S druge strane jedna od odrednica ZPA od samog početka je suradnja s doslovno cijelim svijetom. I predstavu »Petricore« su tako režirali, koreografiju joj osmislili, Igor i Moreno, jedan Španjolac drugi Talijan. Ta univerzalnost plesnog jezika ne poznaje granica i to je ono možda i ponajveće i najvrijednije.

– Mislim da sam se kao mlada producentica zato i zaljubila u suvremeni ples. Zato što nema jezičnih barijera, što je potpuno ogoljelo i jako iskreno, i u svemu što gledate imate priliku upisivati neka svoja značenja. Na jednoj skroz romantičnoj razini ja sam se u sve to zaljubila i ostala. Kroz sve te godine mislim da sam razvila još veću ljubav, ali zavidna sam plesačima. Imam, naime, osjećaj da ja samo gomilam probleme, a oni ipak imaju to neko umjetničko olakšanje. Ipak im na kraju padne kiša – duhovito će i iskreno Glad Mažar.

Zagrebački plesni ansambl njoj je jednostavno prirastao srcu.

Foto Jelena Janković

– Definitivno mi je čast da sam već dugo uz ZPA, jer mi se čini da je iz njega dosta toga krenulo. Krenulo zbog toga jer su u njemu bili neki super ljudi koji su to gurali i pokazalo se da su postali najznačajniji plesni festivali u zemlji – priča Glad Mažar.

FESTIVALIZACIJA KULTURE

Razgovor s bivšim članovima i voditeljima otkrit će da je pod vodstvom Mirne Žagar krenula smotra iz koje su se razvila prva gostovanja, a zatim i Tjedan suvremenog plesa. Snježana Abramović je krajem 90-ih na poziv Istarske županije došla u Istru, u Svetvinčenat pokrenula Festival plesa i neverbalnog kazališta. I to što se u Istri začelo početkom 90-ih traje još uvijek, premda od lani na malo drugačiji način.

– Kolegica Petra i ja donijele smo odluku da festivala više nema. Lani smo obilježili 25. izdanje, publika je bila brojna, festival je kotirao dobro, i upravo zato je odluka bila teža. To je bio rezultat dugih promišljanja i vaganja. Svjesno smo preuzele rizik i odabrale teži put – kazuje nam Glad Mažar.

Festival je, veli, bio respektabilna manifestacija, uspješna, koja se događala po određenoj recepturi. Paralelno s festivalom, na inicijativu tadašnje voditeljice, pokrenuta je priča o Mediteranskom plesnom centru. Svetvinčenat je to dobro prihvatio pa su već 2010. krenuli prvi dogovori za plesne rezidencije, a stari društveni dom postupno se preuređivao u prostor u kojem se može raditi cijele godine.

– Festivalizacija kulture je nešto drugo, velika tema i razumijem zašto je još uvijek važna. Ali, ako smo već u Istri razvili publiku i imamo prostor koji ima potencijala razvijati se, zašto bi sve to radili samo tri dana – kaže Glad Mažar.

– Čini nam se da ima više smisla. Jer, program se ionako odvijao kroz godinu, a sada smo samo stavili veću pozornost na to da predstave ne budu samo kroz jedan mjesec. Uz to je osim predstava i drugih sadržaja rezidencija, radionica. Želimo da taj prostor raste, a ako to želimo moramo se s njim i baviti – naglašava Valentić.

Foto Jelena Janković

– Mi to ne doživljavamo kao kraj, već kao novi početak – zaključuje Glad Mažar.

Pitamo Valentić zbog čega je zapravo važno plesaču da je član ovakvog jednog ansambla.

– Meni je to bilo važno jer volim imati neki red, volim imati sistem. Ali, mislim da nije svima to važno, plesači su različiti i nekom to više paše nekom manje. Sad ću ukrasti jednu od Petrinih rečenica, pa reći da je ansambl samo etapa u životu plesača. Ansambli u Hrvatskoj pružaju sigurnost u smislu novca kojeg plesač mjesečno dobiva, premda to nije ništa previše da se može živjeti samo od toga. Ansambl pruža i određen broj izvedbi, daje plesaču mogućnost da se kao član ansambla bavi plesom, samo tim zvanjem. Nije tu još uvijek institucija, nisu to još uvijek idealni neki uvjeti, ali možeš plesati. Imaš radno vrijeme, tvoje je da dođeš na trening, da imaš probu, imaš izvedbe. Imaš i slobodan dan nakon izvedbe, a netko ti organizira kada ideš na put, gdje gostuješ, gdje spavaš. U tom smislu je to važno i korisno – objašnjava Valentić.

NIJE SVE U GLAVI

U ansamblu je jamačno i lakše zapamtiti i uvježbati sve što su plesačice otplesale u predstavi »Petricore«. Priznati valja, fascinantno je kako plesači usvoje svo to gradivo. Običnom smrtniku čini se nevjerojatnim. Smije se na ovo Glad Mažar, kaže možda upravo to čuđenje i nju drži u ZPA-u.

– Imam neku vrstu velikog poštovanja prema tim glavama, toj matematici i brojevima. Možda je neobično da to govorim nakon 11 godina koliko vodim ansambl, ali mislim da je upravo to moje čuđenje ono što me drži motiviranom – smije se Glad Mažar. Valentić će sve to pojednostaviti, reći da se predstave rade u suradnji s koreografima, kroz razmjenu ideja, improvizaciju, različitim koreografskim alatima.

Foto Jelena Janković

– Većinu materijala što ga gledamo na sceni su plesači vjerojatno i kreirali. A onda drugačije radi i mozak i tijelo. U principu tijelo jako pamti. Nije sve u glavi – ističe Valentić.

No, tu je, dakako i prije svega, reda, rada i discipline.

– S jedne strane ništa bez discipline, a s druge um vam mora biti jako slobodan. Predstave u pravilu otvaraju velika i važna pitanja. Dođe mi da pitam, kakvi su to plesači ljudi – velimo.

Smiju se na ovo dvije Petre, kažu: »Ne biste vjerovali, samo su ljudi.«

– Svaki koreograf ima svoj princip rada, ali do svega se dolazi i pričanjem, razgovorom, pitanjima, ulaženjem u prostore u koje možda netko nekada i ne bi htio ući. Kad sam ja bila u ansamblu, kad je u ansamblu bila malo starija ekipa, nama je sve to bila i jedna svojevrsna psihoterapija, ajmo to tako reći. I terapija, i trening, i sve zajedno. Jer, toliko smo dijelili sve i toliko prijeđeš te neke barijera da tu povratka više nema – jednostavno će Valentić.

Ansambl plesačima dobro dođe da od svog tijela naprave dobar instrument, dodaje Glad Mažar.

– Da ga ugode i pripreme za sve što dolazi poslije. Neki ostanu duže, a neki se posvete nekoj drugoj vrsti rada, bilo autorski, bilo pedagoški. Svi smo dosta povezani, i oni koji su u ansamblu i oni koji su otišli pa se vrate kroz različite projekte. Ognjen Vučinić je bio 15 godina u ansamblu, plesač iz Pule, živio je i radio u Zagrebu, da bi u jednom trenutku bio pozvan u Beograd gdje je stalni suradnik na Institutu za umjetničku igru. Tamo radi pedagoški svaki dan, a nama je bilo zanimljivo da se kroz tu udaljenost ponovno spojimo i da zajedno prođemo kroz neke predstave i da s našim ansamblom radimo neku vrstu tjelesnog osvrta na neke stare teme, stare predstave – ističe Glad Mažar.

Nego, kako je samo ZPA dobio dvije voditeljice!? Je li plesačica »silom« u to ušla, ili je producentica zvala plesačicu da joj ruku da!?

– Ja sam vodila ansambl, a Petra je bila plesačica koja je imala puno pitanja i sva su počinjala sa »zašto«, ha, ha, ha. Mi smo više bili neprijatelji nego prijatelji. Stalno smo jedna drugu gurale preko ruba. Ali kroz to se rodilo i povjerenje i suradnja. Mi jedna drugu zovemo s »moja bolja polovica«, kao da smo u nekoj vezi, jer to je stvarno uska suradnja. Radimo skupa, susjede smo, prijateljice i ansambl je tu kroz 24 sata prisutan – kazuje Glad Mažar.

I RAZLIČITE, I SLIČNE

Valentić će reći da su njih dvije koliko različite toliko i slične. Jednako, uostalom, vole ples. I pri tom dodaje kako mi je jednostvano lakše kad su dvije. Godine 2022. su krenule dijeliti odgovornost i poslove. Ili, kako kaže Glad Mažar, shvatile su kako žele biti u konstantnom sugovorništvu. A kako su dvije Petre zamislile budućnost ZPA, što bi voljele da se sa suvremenim plesom u nas dogodi!?

– Ja bih voljela, u nekoj bližoj budućnosti, da se aktivno ponovno pokrene razgovor i rješavanje pitanja ansambla na nezavisnoj sceni, u smislu da se priključe nekoj instituciji. Mislim da je krajnje vrijeme da se to dogodi. Studio za suvremeni ples broji preko 60 godina, mi 55 i još uvijek smo na istom. Mislim da je to jedini logičan korak i da će, ako se to ne dogodi, vrijeme i način funkcioniranja pojesti ansamble – kaže Valentić.

Onom koji pohodio »Petricore«, onako kako će to učiniti mnogi za slijedeće dvije izvedbe 3. i 4. listopada u ZPC-u, ostaje pitati ulovili muka producenticu kad mu redatelji požele kišu u sred dvorane.

– Ha, ha, ha! Čim nama dođu umjetnici s takvim idejama, nas dvije kolutamo očima – šali se Glad Mažar.

Ali….

– Igor i Moreno su umjetnici koji uvijek idu do kraja. Kada su nam rekli da žele kišu u predstavi, odmah su to potkrijepili jasnim konceptom i modelom kojeg su razvili tako da ih je bilo teško odbiti. Morali smo pokušati i nije nam žao – veli Valentić.

BROJNA PRIZNANJA

Zagrebački plesni ansambl (ZPA) utemeljila je plesna umjetnica Lela Gluhak Buneta 1970. godine. Kroz godine postojanja i smjene više umjetničkih voditelja, ZPA kontinuirano inzistira na originalnim autorskim projektima, visokoj umjetničko-izvođačkoj razini i performativnoj snazi izvođača. Suradnje s koreografima i pedagozima iz zemlje i inozemstva te raznim umjetnicima iz domene kazališne, glazbene i likovne umjetnosti, doprinijele su jedinstvenoj spremnosti ansambla da odgovori na izazove najrazličitijih autorskih poetika i podiže razinu svojih produkcija. Kao takav, ZPA je obilježio karijere velikog broja hrvatskih plesača i plesnih autora koji danas uspješno djeluju u zemlji i inozemstvu. Za doprinos razvoju hrvatskog kazališta Zagrebački plesni ansambl nagrađen je Nagradama hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje koreografije (2004., 2012., 2018.), najbolje plesačice (2004., 2016., 2022.), najboljeg plesača (2004., 2006., 2012.), najbolje scenografije (2006.), te najbolje plesne predstave u cjelini (2008., 2012.). Zagrebački plesni ansambl svoje radove kontinuirano predstavlja u kazalištima i na festivalima u Hrvatskoj, a kao hrvatski predstavnik gostovao je diljem svijeta; u gotovo svim europskim zeljama te u Rusiji, Izraelu, Južnoj Koreji, Egiptu, Dominikanskoj Republici i Meksiku. Godine 2000. ZPA je pokrenuo Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat. Godine 2011. ZPA je ustanovio Mediteranski plesni centar.