Ulica se zove Tratinska i kako je ima Zagreb, tako je imaju i drugi naši veliki gradovi, sve da je u drugim gradovima ime ulici i drugačije. To su ulice koje su gotovo pa u centru, u kvartovima gdje metar četvorni kojekakvih novogradnji košta preko pet tisuća eura, ulice prepune praznih malih poslovnih prostora, imovine što gradske što državne koja propada.

Tamo gdje bi sve trebalo prštati od života, u ulici koja je dušu dala da se prostori dijele budzašto pa da u njima djeluju postolari, urari, umjetnici svake vrste, caruje sivilo i poprilična pustoš.

Tim je čudo bilo veće kad je jedan od tih prostora preko noći oživio i to tako da su u njemu osvanuli grafiti i slike stilski posve nalik muralima.

– Što je ovo – banuli smo Ivanu Bartolecu na vrata gonjeni znatiželjom.

Nasmijao se Ivan, onaj koji je prostor oživio, da bi nas zatim pozvao na izložbu.

– Tad će vam sve biti jasno – reče nam vazda dobro raspoložen Ivan.

Sukob interesa

I bi tako. U galeriji WIDE bi izložba »Sukob interesa« našeg znanog uličnog umjetnika Borisa Bare. Na zidu ilustracije, a na njima motivi tvornica nestalih u bespućima privatizacije.

Na zidu priča o pljački, rasprodaji, propadanju nesumnjivih industrijskih i trgovačkih giganata, ali i priča mnogih života, mnogih djetinjstva i mladosti, priča o danima kada je sve bilo drugačije ili je sve moglo biti drugačije.

Bare je reinterpretirao identitete propalih nekih tvrtki kao što su TEŽ, Sljeme, TOZ, Penkala, Uljanik, Tomos, Zastava… A bome tu je na slici i starina što na klupi sjedi zaklonjen velikim stranicama Vjesnika. Da čudo bude veće, Bare je pogodio dan kada će zgrada Vjesnika nestati u plamenu.

Na dan otvorenja izložbe u galeriji, u Tratinskoj, živost i dobrohotan neki svijet, bilo da su dio scene ili da su putnici namjernici. Brzo će ilustracije sa zidova naći nove vlasnike.

Dogovaramo s autorom novo viđenje sad kad znamo tko stoji likom iza djela što smo ih po gradu znali vidjeti poput, recimo, zidova oslikanih motivima obrtnika. Boris Bare, ulični umjetnik.

– Ulični umjetnik. Što je, zapravo, ulični umjetnik, pa još u nas!? Koja je definicija? Nekad mi se čini da se to prišiva olako koje kome, i kad treba i kad ne treba – velimo.

Smješka se Bare, njemu je sve to ok.

– Najviše volim raditi na ulici jer tu ima najviše podražaja, komunikacije s ljudima, susjedima. Zna se dogoditi da ljudi koji nisu pričali jedni s drugima, koji se 20 godina ne pozdravljaju, a žive kuća do kuće, dok radim intervenciju krenu družiti. A započne sve sa sumnjom: »Tko je ovaj čupavi!?« – priča Bare.

Pa dok on radi, povjerenje se gradi, između njega i puka.

– Nose mi kolače, zovu na ručak. Ta konekcija među ljudima je meni ono najdivnije – priznaje Bare.

Ovo ‘ulični umjetnici’ samo je pitanje formata, kaže Bare. Može to biti i slika, i pod, i zid, i ulični žongleri recimo, i ilustracija. Njega, lako moguće, najviše znaju po muralima.

– Volim to raditi. Što veći format, meni draži – priznaje Bare.

– Ali ste u osnovi i slikar, ilustrator… – velimo.

– I organizator festivala, ugostitelj, svašta nešto. U ovom poslu, ako misliš od toga živjeti, moraš bit svestran – jednostavno će Bare.

Nije Bare na razgovor došao sam. Uz njega i preslatki mu sin Max za kojeg se već sada dade reći da je posve nalik tati makar ga više zanimaju autići nego boje i kistovi, a tu je i iznimno kulturan četveronožni ljubimac imena Višnja.

– To je moja ekipa – ponosno će Bare.

Muka živa birokracija

S druge pak strane i nije da je uličnim umjetnicima u nas lako. Muči ih, ako ništa, birokracija.

– Teško je dobiti dozvole za neke lokacije – kaže Bare.

Izbore se grafiteri i muralisti za svoje zidove, ali znatno teže nego li im kolege u bijelom svijetu. Kad ode naš čovjek u Berlin ili Lisabon kući se vraća s hrpom selfija podno murala, no kod kuće bitka je velika i kao da je sve još u začecima. Što s nama ne valja!?

– Mislim da su zastarjeli zakoni. To je sve još iz prošlih sistema i sporo funkcionira. Vani je lakše, Južna Amerika, Europa, Berlin, Barcelona… Makar, kod nas je scena dosta dobra. Od cijele regije Zagreb prednjači – ocjenjuje Bare.

Gradu treba boje, Zagrebu treba boje, kazao je onomad Bare komentirajući Lunarove mačke nacrtane u Bogovićevoj. Cijeloj ovoj zemlji ne bi škodilo malo boje, lako se složiti.

– Zapali smo u neko grdo sivilo – velimo.

– Sivilo. I nije to samo do zgrada, derutnih je zgrada i u Napulju, ali imaju šarma. Možda smo mi prekritični, možda je društvo prekritično i što god da se radi uvijek neka kritika.

Mi smo najmanji problem ovoga grada, niti rušimo, niti devastiramo zgrade, niti radimo neke velike intervencije. Možda bi mogli biti malo blaži oko izdavanja dozvola – na to će Bare.

Sve što govori ima itekakav legitimitet s obzirom na to da je već veteran na sceni. Onomad je ostavio posve solidan posao da bi radio ono što voli.

– Jednostavno mi je bila želja ovim se baviti. Nisam išao nekim normalnim putem za ono za što sam valjda predodređen, već malo težim. Nisam završio Akademiju, već sam morao raditi razne poslove da mogu reći: »OK, sada ću raditi ono što volim!« – objašnjava Bare.

A sve je počelo onako kako momci od boje, spreja počinju.

– Nismo spreja ni imali, nego valjak i četke, pa ispisivali nešto vezano uz hip hop, bendove – priča Bare.

On je vazda bio čovjek fokusiran na crtanje likova, a bome se pamti i projekt Pimp my Pump, onaj od prije desetak godina kada je četvero kreativaca oživjelo željezne gradske pumpe koje su nekada opskrbljivale Zagrepčane vodom, baš kao i Art Park koji i danas funkcionira u Puli.

Projekt za projektom taman da shvati čovjek da bi možda od toga mogao i živjeti, veli Bare. I nije jedini, barem sudeći po kolegama koji su pohodili otvaranje njegove izložbe.

– Meni se učinilo da ste svi dobro, štono bi se reklo, da ego nije velik u uličnih umjetnika – velimo.

– Nije baš to tako (smijeh). Sve su supkulture kod nas dosta komplicirane – priznaje Bare.

– Da vas mladost ne bi zgazila!? – šalimo se.

– Gazi već. Gaze godine. Sve teže nosim kante s bojom – prihvaća Bare.

Začaran krug

Ilustratori, grafiteri, muralisti… Svatko ima svoju priču, kaže Bare. On problema nema s tim da s mladošću koju radionicu odradi. Odradio je tako jednu nedavno i u Innsbrucku gdje su Austrijanci, i ne samo oni, posve lijepo shvatili o čemu to »Sukob interesa« govori.

– Kako ne bi shvatili. Da nije kod nas bilo tog što je bilo, te privatizacije, možda ne bi toliko Hrvata ni radilo vani. Sve je to neki začaran krug, i naši ljudi koji su išli tamo i ovi koji nama dolaze. Sve je to zbog nekih uništenih tvornica, firmi – smatra Bare.

Vidi se iz svake slike njegova angažiranost, potreba da kroz ono što radi progovori koju o trenutku u kojem živimo. Bit će da je nešto i u njegovu godištu, na to će Bare.

– Ratno dijete, došli iz Slavonije u Zagreb početkom rata, devedesetih. Možda je zato. A i vidio sam kako je sve to propalo, obiteljski smo uz to bili povezani – kazuje Bare.

Zna se i od čega je sve krenulo.

– Od Uljanika. Projekt mog dobrog prijatelja i kolege Vedrana Štimca, s kojim radim i Art Park u Puli, zvao se »Kistom kroz zid«. Uvijek me privlačio font kad sam prolazio pored Uljanika.

Krenulo je s Uljanikom da bih shvatio kako je more toga, cijelo more propalih firmi. Uglavnom, svidjela mi se tipografija, tako je krenulo – prisjeća se Bare.

Autora ovog teksta takla je, dakako, najviše ilustracija vezana za »Jugoplastiku«. Bare veli kako na slikama i nisu samo firme koje su propale skroz, ali jesu redom sve koje su onomad hranile 20.000 ljudi i njihovih obitelji da bi sad spale na malo i ništa.

– Zadnji rad koji sam radio je ovaj na kojem je Inina benzinska. Na tom radu su zapravo tri rada, i Ina i Yugo Zastavin i Tomos – priča Bare dok gledamo kako baka s maramom na glavi pohodi crpku tako što u jednoj ruci nosi kanister, u drugoj pentu, a u ustima cigaru.

– Ja samo čekam kad će onako tarantinovski s opuškom sve dignuti u zrak – priznajemo.

– A ne, to je malo jača žena, prava kršna – smije se Bare.

Kazuje Bare da su ilustracije stilski posve retro, crtane na tragu reklama iz 60-ih i 70-ih. To mu je bila inspiracija. Krenuo bi od tipografije do onog na što njega ime tvornice, firme asocira.

Pomalo filmski sve. Ma, nije bilo lako ilustrirati ono što je realno bio kraj za mnoge. Kamensko i njegove radnice koje su ostale bez posla, TEŽ koji je dana prostor rezerviran za ‘muzejski’ postav…

– Ljudi dođu i uzmu plakat jer ih za to veže neke osobna priča. Kažu: »E, tamo mi je tata radio.« I svaki grad ima neku svoju priču. Pula, Split, Sarajevo, Ljubljana… Toliko je tvornica koje su sudbinom sličnom povezani. Nije to stalo, još se događa – ističe.

A vratio je Bare slikom dug i tvornici odjeće Vesna, odnosno svome kvartu Trešnjevci gdje je tvornica bila. Bila dok je nisu srušili i na njenom mjestu izgradili ekskluzivni stanovi.

Pa je na slici nacrtao sebe samog kako sjedi na zidiću ispred onog što je ostalo od Vesne, dok se metar četvorni novih stanova već prodaje za 4.600 eura po kvadratu.

– Mrvu je kriva, ‘mala’ cijena – velimo.

– Otkada sam je nacrtao, cijena kvadrata je narasla. Stalno raste. Trebalo bi je stalno križati i pisati nove – na to će Bare.

Strastven putnik

Ma, ako je budućnost radništva posve upitna, ona grafitera i muralista ne čini se loša, svemu usprkos. Ne čini se novinaru loša, ako je već boja uvijek jača od sivila.

Bare pak kaže da dosta tu ovisi od velikih kompanija, o tome hoće li koga angažirati za neke veće projekte onako kako je njega, primjerice, angažirala Podravka da joj muralima uljepša silose.

– A možete li zamislit da vas nazove ako ne ministrica kulture ono neki ozbiljni kreatori naše kulturne politike i naruče velik mural – pitamo.

– Bio sam ja na jednim pregovorima tog tipa – iznenadi nas Bare.

Bio je u pregovorima s galerijom »Antun Augustinčić« vezano za obljetnicu 30 godina hrvatskog članstva u UN-u.

– Nisam imao pojma s kim pričam, iz koje su stranke, o kom se radi. Dogovorili smo sve, motiv smo dogovorili. Trebalo je to biti na Savskoj, zid zgrade u kojoj se kovanice kuju, no onda sam dobio gradsku odbijenicu uz obrazloženje da to kvari hrvatsku modernu.

A ja se okrenem i na toj lokaciji prebrojim 40 jumbo plakata. Tu pucam! Bočna fasada, uvučena, pa ako mogu jumbo plakati, zašto ne može i autorsko djelo – pita se Bare.

Inače, mural »Jahačice mira« na kraju je, na sreću, realiziran u suradnji s galerijom Antuna Augustinčića i to u Klanjcu gdje je veliki kipar rođen i gdje se galerija i nalazi. Nego, zidovi, veliki zidovi, to je Borisu njegovo najdraže slikarsko platno. Ma, traži to fizičke spreme.

– Sve je teže. Treba održavati formu – smije se Bare.

Na sreću, on je uvijek bio taj koji s fizičkom spremom nije imao probleme. Ako ništa pomogla mu je druga njegova strast, a to su putovanja. Zamisli čovjek destinaciju, sjedne u automobil, ili već neko prometalo, i ode.

– To me drži. To me inspirira. Evo se Meksiko planira opet. Kad se vratiš, promijene se crteži. Promijeni se boja. Sve je šarenije – ističe Bare.

Širok pogled

Ne sumnja Bare uopće kako bi svatko tko se bavi kreativnim radom trebao tu i tamo promijeniti sredinu i upoznati nove ljude.

– Definitivno bi političare slao svako malo vani, ali u neke favele da vide kako smo svi isti samo su različite granice – poručuje sa smiješkom Bare.

Reći će on kako mu je puno toga ostalo za obići, nije tih 67, 68 zemalja koliko ih je posjetio previše. Malo je, kaže, usporio.- Isplaniram si dio puta, a onda upoznam lika u malom mjestu u Meksiku koji mi da motor i konja. Pa gdje onda da idem dalje!? – smije se Bare.

Ulični umjetnik, očito je to, ne može gledati drugačije nego široko. A ulični umjetnik u galeriji poput ove u Tratinskoj ima sada prigodu doprijeti do čim više svijeta. Nije pri tom ni bitno tko je otkud krenuo, ma dobro je znati da je Bare kombinacija dobrodušne Slavonije i nesmiljene šibenske Zagore.

– Svi Baretovi žive poprilično dugo i ne štede se u životu – veli Bare.

I svi Baretovi su isto pleme.

– Baš pleme. Mislio sam da nam potječe prezime od Napoleona, kad ono bara, močvara, negdje kod Oklaja. A opet, Napoleon je i tamo gradio cestu – smije se Bare.

S druge strane, lako je moguće da »Sukob interesa« ide dalje, da se crta još, jer ostalo je propalih firmi koliko vam drago. Priznaje Bare da bi volio čim više raditi vani, zaslužiti vani neki projekt.

– Dosta je teško probiti se, konkurencija je velika. Vidjet ćemo – kaže Bare.

A nije da nije već vani crtao, u Kolumbiji recimo. I reakcije su svuda iste.

– Lako za te države Južne Amerike u kojima se prati nogomet, lako je objasniti odakle si. Ali Nepal, Indija, zemlje gdje se samo kriket prati. Zato me i čudi da su ovdje završili. U Južnoj Americi znaju cijelu momčad Hrvatske iz ‘98. nabrojiti – veli Bare.

– E da sam ja šef HNS-a, odmah bih vas angažirao – priznajemo.

– Neka mi plate putovanja i crtat ćemo tamo naše nogometaše – prihvaća Bare, ulični umjetnik.

I shop i galerija

Da je život film k’o što nije, Ivan Bartolec bi garant bio neki zagonetni lik o kojem gledatelj nikada ne dozna sve, jer može bit’ on svašta. Galerist i trgovac bojama i sprejevima, štovatelj ulične umjetnosti, a prije svega dobročinitelj za svakog tko ima želju uhvatiti se spreja i onog kvalitetnog crtanja po zidovima. Pitamo ga, što je to zapravo on otvorio u Tratinskoj?

– Ovo je novi koncept gdje su i shop i galerija spojeni u jedno. To je bila neka moja zamisao nakon dugogodišnjeg rada s grafitima – sažima Ivan.

Na grafite se, veli, navukao kroz posao, ako ne i prije. On je onaj u kojeg se sve što grafiteru treba dade nabaviti. I on je, kako kaže Bare, upućen u sve. Prostor je otvorio, pojednostavljeno rečeno, da se grafiteri, u najširem smislu riječi, imaju gdje okupiti.

– Da mogu napraviti izložbu, da mogu napraviti radionicu – kaže Ivan.

A što scena još treba, pitamo ga.

– Scena ima sve. Scena u Hrvatskoj je jako jaka. Naši dečki crtaju svuda po Europi i svijetu. Izvrsna je scena, ali puno njih je imalo problem s galerijama. Doduše, puno njih i ne želi raditi nego ulicu, ali puno njih ima doma hrpe radova koje ljudi nisu mogli vidjeti – ističe Ivan.

I da, ako se njega pita i koliko on zna, pravom grafiteru jednako šaranje obično ide na živce kao i običnom svijetu. No, jednako tako veli da, baš kao u svakom poslu, ima dobrih i loših uradaka, a i one stepenice u sazrijevanju treba preći. Dobro bi bilo to imati na umu kad nam kakva zidna umjetnost za oko zapne.