Božićni koncert u organizaciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci tradicionalni je događaj koji je uvijek plijenio pozornost publike. Bez obzira na mjesto održavanja, koje se mijenjalo između crkve i pozornice, kao nositelj izvedbe kroz godine u pravilu je određen operni zbor sa svojim dirigentom. Različiti koncepti programa također su se mijenjali i odražavali afinitete izvođača. Osnovna ideja koncerta u crkvi, ako se govori o odnosu prema publici, bila bi omogućiti svima da u blagdansko vrijeme osjete čar i skromnost najradosnijih dana u godini i to s obziromna to da se tada ulaznice ne naplaćuju. S druge strane, koncert u kazalištu cijenom nekima ograničava pristup pa se od takve izvedbe i očekuje mnogo više. Ako se govori o božićnim koncertima općenito, kod nas i u svijetu, sve ih nekako ujedinjuje ideja raskoši i ukrašavanja, lijepih i prigodnih skladbi, živosti boja i posebne atmosfere, a sve s naglaskom na poruke koje se najčešće prenose glasom. S druge strane, koncept novogodišnjih koncerata nekako se više vezuje uz onaj poznati iz Beča pa je taj program drukčiji, često instrumentalan i oblikovan kao event za »više« klase. Iz toga proizlazi da je i publika obaju koncerata zapravo u suštini različita, a ako i nije različita onda svakako ima različita očekivanja.

Pomanjkanje hrvatskih popijevki

Ove godine Kazalište je odlučilo organizirati dva božićna koncerta: Božićni koncert zbora koji je održan 23. prosinca te Blagdanski koncert zbora na dan 29. prosinca. Iako u nazivu postoji ta mala razlika u riječima »božićni« i »blagdanski«, riječ »zbor« povezala ih je toliko da mnogi nisu ni vidjeli razliku. Komentari da su to dva ista koncerta, samo jedan s ulaznicama, a drugi bez njih, provukao se u javnost, iako je, ruku na srce, Kazalište na mrežnim stranicama objavilo i program koji je doista različit. Drugi komentar koji se mogao primijetiti, a posebno u redu za kapute nakon održanog prvog koncerta bilo je pomanjkanje hrvatskih božićnih popijevki kojih uopće nije bilo, a nije ugodan bio ni komentar iz publike koji je dobačen dirigentu Matteu Salveminiju prigodom njegovog obraćanja publici na kraju koncerta, a sadržavao je poziv da se obrati na hrvatskom umjesto na talijanskom jeziku. Iako će možda neki ovo čitati kao pomanjkanje uljudbe u kazalištu, činjenica je da nije nužno da svi prisutni znaju talijanski, ali i da bi barem u kazalištu trebalo biti lako pronaći osobu da nešto publici i prevede. Dobacivati izvođačima iz publike nije, doduše, uljuđeno, ali nije ni nepoznato posebno u svijetu ili u – Italiji.

Foto Dean Miculinić

Zbog čega je priča o hrvatskim tradicijskim božićnim popijevkama važna govore i brojna umjetnička i znanstvena istraživanja, ali i subjektivni izbori koji upravo ovu našu tradiciju ubrajaju u svjetski vrh proglašavajući je najljepšom i najraznovrsnijom. Vrijednost ovih skladbi je u njihovim pamtljivim melodijama, ali i u dubini teksta, često liturgijskog karaktera, koji je bio izraz vjere našega naroda kroz stoljeća. Ti tekstovi, od »Bog se rodi v Vitliomi« nadalje, prikazuju razumijevanje vjere u narodu, s obzirom da je službeni jezik crkve bio latinski. Popijevke prate liturgiju, a ujedinjuju kršćansku tradiciju i sve druge (danas poganske) elemente koje Hrvati baštine od davnina. Stoga, nije ni čudo da su brojni suvremeni skladatelji i veliki umjetnici poput Papandopula ili Kuljerića bili i obrađivači tih skladbi podižući ih na visoku umjetničku razinu. Drugi razlog vrijednosti ove baštine je i u činjenici da je ona jako bogata, a da je Hrvatska malena zemlja te da se ove skladbe izvode u pravilu unutar vrlo kratkog razdoblja, najčešće u prosincu. Očekivati da će je izvoditi svjetski ansambli iluzorna je pa je jedino moguće da ih izvode domaći ansambli, kako se to uostalom radi i s operama i drugim većim djelima. Zapravo, zadaća je naših profesionalnih ansambala, pa i kazališta, da tu tradiciju baštine i izvode.

Ujednačene skladbe

Istina je da je ovogodišnji program Božićnog koncerta, dakle, bio bez i jedne hrvatske skladbe, ali je i istina da je unutar sebe bio koherentan i zaokružen. Tako je koncert započeo talijanskom skladbom »Tu scendi dalle stelle« skladatelja Sant’Alfonsa de’ Liguorija u obradi Mattea Salveminija, a nastavljen skladbama G. Rossinija »La notte del Santo Natale«, Johna Ruttera »Christmas Lullaby«, tradicijskom iz Kanade »The Huron Carol«, francuskom »Il est ne le divin enfant«, engleskom »Ding Dong Marrily on High«, »Alelujom« L. Cohena, »Feliz Navidad« J. Feliciana, »That’s Christmas to Me« S. Hoyinga i K. Olusola, »Happy Xmas« J. Lennona, »White Christmas« I. Berlina, »Have Yourself a Merry Little Christmas« H. Martina i R. Blanea, tradicijskom »Deck the Hall«, »Hark! The Herald Angels Sing« Ch. Wesleya i F. Mendelssohna, »God Rest Ye Merry, Gentelmen« te završnom »Christmas on Broadway« J. Higginsa.

Foto Dean Miculinić

Razlog zbog kojeg su skladbe ovako taksativno navedene leži u činjenici da gotovo da i ne postoji nekakav poseban trenutak »uzbuđenja« na koncertu oko kojega bi mogli oblikovati neku priču. Dapače, prilično ujednačene skladbe prelijevale su se jedna u drugu sve prema kraju jednosatne izvedbe. Solist Luka Ortar, koji je ovoga puta predstavljen kao bariton, nastupio je u skladbi Rossinija vrlo uspješno, dok je druga izvedba u Lennonovoj skladbi bila prilično kruta, manje prateći karakter glazbenog žanra. Tijekom koncerta Riječki operni zbor od 35 pjevačica i pjevača stajao je na pozornici, svaki sa svojim notnim stalkom što je dalo naslutiti da će možda postojati i neki scenski pokret ili neki sličan efekt, ali je to izostalo. Fokus je stavljen na pjevanje koje je zapravo bilo lijepo, ujednačeno i decentno angažirano. Poznavanje teksta bilo je na dobroj razini, a ujednačenost dionica postojana s tek nešto nižom ukupnom intonacijom unutar razine tolerancije, vjerojatno zbog akustičkih problema pozornice. Umjesto izvedbi a cappella, glasovir za kojim je vrlo suvereno muzicirao Juraj Marko Žerovnik pratio je sve izvedbe što je dodatno ujednačilo cijeli dojam. Za dodatak, a nakon publici slabije razumljivog objašnjenja dirigenta, ponuđen je »Sretan Božić svakome« grupe Fantomi, ali u nama nepoznatoj obradi s koralnim sporim uvodom.

Proslava zajedništva

Kako je već prethodno rečeno, sam program bio je zaokružen, ne odveć uzbudljiv i povezan, a u tim okolnostima čestitati treba i Davidu Čarapini na tekstu pod nazivom »Proslava zajedništva« u programskoj knjižici za publiku. Zajednički nazivnik mogle bi biti i božićne skladbe iz Europe i svijeta, ali i tada nedostaju neke egzotičnije zemlje ili – Hrvatska. Nije ovdje čak ni pitanje lokalpatriotizma ili nečeg sličnog, već jednostavno očekivanja i želja publike. Možda ne ove godine, ali slična priča ponavlja se već više godina pa se postavlja pitanje postoji li neki razlog zbog kojeg i ovaj aspekt potreba i afiniteta publike nije zadovoljen, posebno ako imamo čak dva različita koncerta. Ukoliko pak ostane usmjerenje prema nečemu što možemo nazvati amerikanizacija, onda ne treba smetnuti s uma da takvi projekti publici pružaju i mnogo više od samog pjevanja – poznate soliste, scenske efekte, pokret i, općenito, spektakl. Navedeno bi predstavljalo razliku između profesionalnog i amaterskih božićnih koncerata kojima smo svjedoci ovih dana u izvedbi drugih zborova iz Rijeke i okolice. Ovako je vidljiv samo veliki trud koji je neosporan, ali je dojam nekako blag i skroman, što je možda i poveznica sa skromnošću Božića čije poruke u životu sve više trebamo.