Ove godine tradicionalni slikarski simpozij u letonskom gradu Daugavpilsu posvećen je 120. godišnjici rođenja letonsko-američkog slikara Marka Rothka, a okupio je njegove sljedbenike i obožavatelje – slikare koji u svojoj umjetničkoj praksi nastavljaju njegove ideje razvijajući ih kroz vlastite pristupe i stilove.

U Daugavpilsu djeluje umjetnički centar »Mark Rothko«, multifunkcionalni prostor za suvremenu umjetnost, kulturu i edukaciju. To je i jedino mjesto u istočnoj Europi u kojem posjetitelji mogu proučavati djela Marka Rothka, koji je rođen 25. rujna 1903. u Daugavpilsu. Bio je to tada Dvinsk, Vitebska gubernija, Rusko Carstvo, a puno ime umjetnika je Markus Jakovljevič Rotkovič.

Bio je četvrto dijete u obitelji židovskih ljekarnika. Već 1913. obitelj se preselila u Sjedinjene Američke Države, u Portland u državi Oregon, kako bi izbjegli novačenje u carskoj Rusiji. U siječnju 1940. godine, zbog rastućeg antisemitizma u Americi i Europi, promijenio je prezime u Rothko.

Započeo je studirati slikarstvo na Sveučilištu Yale koje zbog strasti prema umjetnosti nakon dvije godine napušta (1921. – 1923.) te na Art Student Leagueu u New Yorku uz Maxa Webera, jednog od rijetkih profesora koji je iz prve ruke mogao prenijeti znanje i entuzijazam europske moderne, počinje slikati.

Njegovi rani radovi orijentirani su prema društvenim temama, sadrže prizvuk ekspresionizma i nadrealizma, a izražajnom primjenom boje predstavljaju ono po čemu će u svojoj umjetničkoj karijeri postati i ostati prepoznatljiv. Boja je isključivi predmet njegovih slika čija je kompozicija najčešće rješavana u horizontalnim zonama. Uvrštavaju ga u smjer lirske apstrakcije.

Sredinom 30-ih godina pridružuje se grupi njujorških ekspresionističkih umjetnika imena Desetorica, koji u struji modernizma i apstrakcije postaju izuzetno popularni u SAD-u. Tijekom 1940-ih i 1950-ih godina redovito izlaže sa željom da promijeni pristup onakvoj umjetnosti kakvu je američka javnost poznavala kao apstraktnu.

U potrazi je za novim vizualnim sredstvima u stvaranju kako bi pokazao različite stavove koji su se izražavali tijekom rata. Kako bi tematski simbolizirao tadašnju svakodnevicu, slika biomorfne oblike po uzoru na aktualnu nadrealističku likovnu struju i počinje se povezivati s apstraktnim ekspresionizmom umjetnika poput Jacksona Pollocka i Willema de Kooninga.

Samostalna izložba 1945. u Art of This Century Gallery u New Yorku oblikovala ga je kao jednu od vodećih figura u poslijeratnom američkom slikarstvu. Rothkove najpoznatije slike iz 1950-ih i 1960-ih godina se i dalje povezuju s ovim stilom.

Ipak, Rothkova umjetnost otkriva različitu i intimnu interpretaciju apstraktnog ekspresionističkog stila. Od svoje prve pojave kao zreo umjetnik, on izbjegava gestikulacijske poteze kistom i guste, slikarske površine koje su postale slavne u radovima De Kooninga, Franza Klinea i drugih.

Umjesto toga, Rothko se usredotočio na izražavanje kroz same boje, te do samog kraja znatno smanjuje svoju imaginaciju. U svojim najboljim radovima radi slike koje se sastoje od dva ili tri pravokutnika boja koji lebde u apstraktnom prostoru. Područja boja se stapaju tiho jedna u druga, negirajući sve tragove bilo tvrdih ili taktilnih rubova.

Mekoća umjetnikovog poteza je delikatna, kao da je pernata, što rezultira širenjem slikanog prostora koji izgleda kao da se sastoji od čiste boje, a ne od obojenih objekata. U mnogim Rothkovim slikama njegove boje izgledaju kao da generiraju svoju vlastitu čaroliju ili božansko svjetlo.

Istovremeno, dok se pripremala izložba Seagram murala u galeriji Tate u Londonu, Rothko je – nakon godina bolesti srca, bračnih nemira i otuđenja – u New Yorku 25. veljače 1970. godine oduzeo sebi život.

Isprva je bio apstraktni ekspresionist i neonadrealist, potom se 1947. odlučio za slobodan koloristički izraz u duhu slikarstva obojenoga polja. Njegova su djela prepoznatljiva po primjeni smirena ritma ploha i rafinirana kolorita (»Zeleno i kestenjasto«, 1953.).

Naslikao je veći broj zidnih slika (tzv. Rothkova kapela u Houstonu, Texas, 1964.- 1967). Najprije su na njega utjecali nadrealisti, ali je u njegovom djelu vidljiv i utjecaj Matissea. Rothko je osobito poznat po svojim velikim slikama uljenim bojama s monokromatskim površinama koje se pretapaju.

Neke od ovih slika su više od 3 metra. Mark Rothko je rijetko davao komentare o svojim djelima, osobito poslije 1950. godine. Govorio je: »Slike moraju biti tajanstvene.« Ovaj umjetnik bio je protivnik objašnjavanja slike i teoretiziranja o njezinom značenju.

U svibnju 2012. Rothkova slika »Narančasto, crveno, žuto« je prodana u aukcijskoj kući Christie’s u New Yorku za 86,9 milijuna dolara, postignuvši rekord za sliku poslijeratnog umjetnika. No ovaj rekord je srušila prodaja Rothkove slike »Broj 6 (Ljubičasto, zeleno i crveno)« koju je Christian Moueix u kolovozu 2014. godine posredovanjem Yvesa Bouviera prodao Dmitriju Rubolovljevu za 186 milijuna dolara. U novije vrijeme njegova slika »Žuto i plavo (Bez naziva)« postala je umjetnički simbol otpora u Ukrajini.

Sam Rothko sliku koja je nastala 1954. godine nije tumačio kao ukrajinsku zastavu. To je tumačenje došlo naknadno, tako ju je iščitao jedan novinar, likovni kritičar. I sada se naveliko dijeli po društvenim mrežama, kao jedna od mnogobrojnih podrška narodu Ukrajine. Žuta i plava boja na zastavi datiraju još od 19. stoljeća, no nije bila u upotrebi od 1946. do 1991. godine. Neko su se vrijeme vodile polemike oko nijanse plave na zastavi, ustanovljeno je da bi trebala biti nebeski plava boja.

Zagrebački Teatar Exit postavio je 2015. u režiji Matka Raguža predstavu »Crveno« prema tekstu američkog dramatičara, scenarista i filmskog producenta Johna Davida Logana. Njegova drama »Crveno« o slikaru Marku Rothku prvi put je izvedena u Londonu u prosincu 2009. godine, a zatim i na Broadwayu 2010. godine kada je osvojila šest prestižnih kazališnih nagrada Tony.

Priča je to o znamenitoj narudžbi serije murala za restoran na »krovu svijeta« Four Seasons u zgradi Seagram u New Yorku koja je još bila u izgradnji kada je Rothko prihvatio posao. Kroz interakciju između Marka Rothka, diva apstraktnog ekspresionizma, i njegovog mladog asistenta Kena, ova priča o stvaranju proteže se na period od dvije godine u kojem Rothko grozničavo radi na Velikom Opusu.

Kako je navedeno u opisu predstave, u mističnom prostoru slikarevog ateljea, »Crveno« postaje izuzetna intelektualna diskusija između briljantnog ekspresionista i njegovog znatiželjnog asistenta. »Dok Rothko uči Kena kako da promatra umjetnost, Rothko u stvarnosti uči nas kako drukčije, promišljeno, promatrati svijet oko sebe. ‘Crveno’ pokazuje dinamičan odnos između umjetnika i njegove kreacije.

Promišljanja o biti umjetničkog stvaranja prikazana su u majstorskom svjetlu Johna Logana, njegovog intelekta i šarma kojim oživljava lik Rothka; direktnog, opsesivnog, kritičnog, taštog, arogantnog i brilijantnog umjetnika. ‘Rothko je lav koji će nastaviti režati sve do posljednjeg daha’«, navodi Teatar Exit.

Slikarstvo obojenih polja jedna je od ideja apstraktnog ekspresionizma. Izraz je prvi put upotrijebljen oko 1950. da opiše rad nekoliko slikara, naročito Marka Rothka. Slikarstvo obojenih polja u osnovi je prekrivanje velikih platna jednom bojom ili ograničenim izborom boja, čime se u promatraču izazivaju emotivne ili kontemplativne reakcije.

Ne mnogo udaljeno od Maljevičevih ideja suprematizma, u početku se slikarstvo obojenih polja svodilo na površine jednolike boje kojima će se u onome koji ih promatra razviti emocije ili duhovno buđenje. Te slike su stvarane da bi razbudile takve osjećaje, a Rothkov postupak rada bio je često skoro religiozan.

On sam ostat će tajnovit kad je riječ o njegovim ritualističkim metodama. Umjetnikove su riječi: »Ja sam za jednostavno izražavanje složenih misli« i »Ja nisam apstraktni slikar, mene zanima samo izražavanje ljudskih emocija. «