Tijekom ove godine svijet jazza obilježava stotu obljetnicu rođenja Sama Riversa, jednog od najznačajnijih glazbenika suvremenog jazza. U pripremi su koncerti, performansi, glazbene radionice, paneli i druge manifestacije kojima će glazbenici i drugi eksperti za njegovu glazbu podsjetiti na ovog velikana jazza. Mnogobrojna će događanja biti upriličena upravo na Floridi gdje je živio. Uz to, njegova kći Monique Rivers izjavila je da će, poštujući odluku svoga oca, donirati svoje imanje Sveučilištu u Pittsburghu. Tamo će biti arhivirana Riversova glazbena ostavština, prikupit će se podaci koji podsjećaju na njegovu povijest, organizirati koncerti, održavati predavanja i radionice, njegovu će glazbu učiniti dostupnom svijetu te će reinkarnirati njegov Studio Rivbea i Rivbea glazbu.

Sam Rivers je bio multiinstrumentalist – flautist, sopran i tenor saksofonist, klavirist, bas klarinetist, violist i skladatelj. Bio je maštovit improvizator koji je često svirao u trio formaciji, samo uz kontrabasista i bubnjara. Inventivnost i tehnička preciznost njegova sviranja svrstavaju ga među neke od najboljih saksofonista u povijesti jazza.

Samuel Carthorne Rivers rođen je 1923. u El Renou, u američkoj saveznoj državi Oklahoma, a preminuo je 26. prosinca 2011. u dobi od 88 godina u Orlandu na Floridi. Odrastao je u glazbeničkoj obitelji. Njegov je otac, gospel pjevač, nastupao sa skupinama Fisk Jubilee Singers i Silverstone Quartet, a njegova je majka bila učiteljica glasovira koja ga je podučavala od njegove najranije mladosti. Još kao dijete svirao je Bachova djela. Bio je klasično obrazovan glazbenik na čijoj se kolekciji ploča klasične glazbe u Bostonu, gdje je studirao i diplomirao na Boston Conservatoryju Of Music, napajao i slavni Charlie Parker od kojeg je Rivers učio.

Rivers je 1940-ih, tijekom službe u mornarici, živio u Kaliforniji gdje je povremeno nastupao s blues pjevačem Jimmyjem Witherspoonom. Poslije je preselio u Boston, gdje je studirao na Bostonskom konzervatoriju. Širu pozornost glazbene javnosti privukao je sredinom 1960-ih, tijekom širenja free jazza. Nastupao je i kao solist sa simfonijskim orkestrima. Vodio je vlastite skupine i orkestre, među kojima je i RivBea Orchestra. U kasnijem razdoblju svoje sedamdesetogodišnje karijere često je djelovao upravo u kontekstu jazz orkestra. Napisao je više od četiristo orkestralnih djela.

Sama Riversa prisjetit ćemo se kroz odlomke preuzete iz razgovora koje smo vodili prigodom njegovih nastupa diljem Europe.

Slobodna glazba

Rivers je bio svestrani glazbenik. Svirao je s onima koji su djelovali na području swinga, bebopa i free jazza. »Područje moga glazbenog razvoja i djelovanja vrlo je široko«, objašnjava. »Nastojim svirati širok spektar stilova jer su svi oni dio mene. Osjećam sve te stilove. Umjesto da sviram samo avangardu, odlučio sam svirati sve vrste glazbe koje sam iskusio. Svirao sam i avangardu, i to intelektualnim pristupom. Uživao sam i u tome jer sam intelektualna osoba. Premda glazbi prilazim na intelektualan način, to ne znači da nemam osjećaje. Nažalost, to dvoje često ne ide zajedno. Uglavnom je intelektualno izvan osjećaja, a prema onome što se radi s osjećajem ne pristupa se s intelektualnog stajališta. Povezivanje ta dva elementa doista je rijetko.«

Iskustvo je stjecao svirajući s najpoznatijim blues glazbenicima, između ostalih s B. B. Kingom i T-Bone Walkerom. Bez obzira na to koliko su njegove glazbene inovacije bile radikalne, taj se utjecaj uvijek osjećao u njegovim izvedbama. »Naravno da se osjeća«, rekao je. »Dobro sam upoznat s bluesom. Uvijek smo svirali blues. Moji otac i majka bili su pjevači gospela. Odrastali su uz pjesme robova. Blues je snažno povezan s duhovnim pjesmama. Zato moja glazba dolazi iz bluesa i spirituala. Jazz je uglavnom utemeljen na bluesu. Svi mi sviramo blues, mada ne snimamo uvijek izvedbe prožete tom glazbom. Sviranje bluesa sastavni je dio sviranja jazza, ali znate li svirati blues, to još uvijek ne znači da ste džezist – ‘It Don’t Mean A Thing If It Ain’t Got That Swing’. Mnogo je glazbenika koji dobro sviraju blues, a ne znaju svirati jazz.«

Važnu suradnju Rivers je ostvario s Tonyjem Williamsom, jednim od najutjecajnijih bubnjara u povijesti jazza. »Williams je još kao trinaestogodišnjak svirao u mojoj skupini«, prisjetio se. »Jednom mi se pridružio i bio je sjajan. Bilo je neuobičajeno da tako mlad glazbenik svira tako dobro. Zaslužio je moje poštovanje jer je uspijevao pratiti izvedbe koje sam svirao u vrlo brzom tempu, što mnogi drugi bubnjari nisu mogli. Uz nas dvojicu svirali su klaviristi Hal Galper ili Jaki Byard. Bio je to zanimljiv sastav.«

Rivers je veću popularnost stekao početkom 1960-ih svirajući s Milesom Davisom, upravo na Williamsovu preporuku. Naime, on je bio Davisov izbor za bubnjara u njegovom kvintetu iz sredine i druge polovice 1960-ih. No, između ostalog, zbog razilaženja u glazbenim smjernicama, koje su Riversa vodile u istraživanje novih glazbenih područja, njihova je suradnja trajala samo šest mjeseci. S Davisom je snimio album »Miles in Tokyo« koji donosi snimku s koncerta održanog 14. srpnja 1964. u Kohseinenkin Hallu. Bio je to prvi album na snimanju kojeg je sudjelovao. »U to sam doba bio na turneji s T-Bone Walkerom, iz čijeg sam sastava prešao u Davisov«, prisjetio se. »Nije li to zanimljivo? No, kratko je trajalo. Naime, neki glazbenici jednostavno nisu voljeli slobodnu formu glazbe. Ipak, bio je predivan. Vau! I on je svirao neku svoju vrstu slobodne glazbe. Primjerice, glazba na njegovu albumu ‘Bitches Brew’ iznimno je slobodna, posebice onaj segment koji svira ritam sekcija. To je slobodna glazba! Zapravo ne postoji poseban razlog zašto sam s njim tako kratko svirao. Prije nego sam se pridružio njegovu bendu, već je bio dogovorio angažman s Wayneom Shorterom, ali on je tada svirao s Jazz Messengersima Arta Blakeyja pa mu se nije mogao odmah pridružiti. Kad je Shorter iz Blakyjeve skupine prešao u Davisovu, ja sam se trebao pridružiti Blakeyjevom sastavu, ali umjesto toga prešao sam u sastav Andrewa Hilla.«

Ekstravagantna glazba

Sam Rivers je svirao s najznačajnijim džezistima, primjerice s Billie Holiday, Quincyjem Jonesom, Taddom Dameronom, Sarom Vaughan, Dinah Washington, Herbom Pomeroyom, Charlesom Mingusom, Bobbyjem Hutchersonom, Anthonyjem Braxtonom, Daveom Hollandom, Billom Evansom, Chickom Coreaom, braćom Marsalis i mnogima drugima. Za njegovo stvaralaštvo posebice su važne bile suradnje sa Cecilom Taylorom, jedinstvenim klaviristom s kojim su tek rijetki glazbenici uspijevali ostvariti suradnje, kao i s legendarnim Dizzyjem Gillespijem s kojim je svirao u malom sastavu i orkestru. »Svirao sam sa svima i zbog toga sam jako sretan«, govori. »Imao sam sreću svirati s glazbenicima koji su dali neizmjeran doprinos jazzu. Sa Cecilom Taylorom svirao sam šest godina. Suprotno mišljenju mnogih, većina glazbe koju je svirao napisana je, a ne improvizirana. Izgradio je vlastiti stil. Njegov je iskaz rijedak u svijetu glazbe. Uživao sam svirati s njim. Tri sam godine bio stalni član sastava Dizzyja Gillespieja. Svirao sam s njegovim Big Bandom, kvintetom i United Nation Orchestrom. Godinama sam veliki štovatelj njegove glazbe. Znam ga još iz mladih dana. Slušao sam ga još u 1940-ima, ali s njim sam svirao tek pred kraj njegove karijere. Bio je to jako uzbudljiv odnos. Tijekom cijele karijere podržavao je mlade glazbenike. Naša se suradnja razvijala u prijateljskom okružju. Mnogo sam naučio od njega. Bilo je to korisno iskustvo. Glazba koju smo izvodili ocijenjena je kao neka vrsta ekstravagantne glazbe.«

Rivers je 1964. potpisao ugovor s Blue Note Recordsom, što je iznimno pozitivno utjecalo na početak njegove karijere. Za Blue Note je do 1967. kao vođa sastava objavio četiri zapažena albuma: »Fuchsia Swing Song«, »Contours«, »A New Conception« i »Dimensions & Extensions«. Na snimanjima tih izdanja pridružili su mu se neki od vodećih glazbenika toga doba, među ostalima Jaki Byard, Herbie Hancock, Freddie Hubbard, Donald Byrd i Ron Carter. Kao sideman sudjelovao je i na snimanjima Blue Note albuma drugih uglednih džezista kao što su Tony Williams, Andrew Hill, Bobby Hutcherson, Jason Moran i Larry Young. U to je doba tvrtka Blue Note bila naklonjena mladim glazbenicima koji su stvarali novu glazbu. »To je bilo jako važno«, tvrdi. »Blue Note je najozbiljnija izdavačka kuća na polju jazza, premda danas rade drukčije nego prije jer se promijenio menadžment. Kad sam snimao za Blue Note, za tvrtku je kao producent radio Alfred Lion koji je bio jako dobar, no njegovim odlaskom sve se promijenilo.«

Poslije je snimio još desetke albuma, između ostalih i za diskografsku tvrtku Impulse! Taj je izdavač također poticao kreativne glazbenike poput Johna Coltranea, Maxa Roacha, Yusefa Lateefa, Sonnyja Rollinsa, Alberta Aylera, Sun Ra, Pharoaha Sandersa, Archieja Sheppa, Keitha Jarretta, ali i Sama Riversa. Za Impulse! je objavio albume »Streams«, »Hues«, »The Live Trio Sessions«, »Crystals« i »Sizzle«, od reda važna izdanja u povijesti suvremenog jazza. »I oni su podržavali novu glazbu«, objašnjava. »Mnogi važni glazbenici objavljivali su za Impulse! Bio sam u odličnim odnosima s producentima koji su radili za tu tvrtku. I to je bilo dobro okružje.«

Kreativna situacija

Mnogi glazbenici s oduševljenjem govore o Riversovom klubu Studio Rivbea kao o kultnom okupljalištu, gdje su slušali iznimne nastupe i stjecali iskustvo. Naime, u 1970-ima bio je prvi umjetnik koji je otvorio jazz kulturni umjetnički centar u Greenwichu u New Yorku. Centar je korišten kao mjesto za pomoć umjetnicima u izlaganju njihovih talenata i stjecanju priznanja. Budući da su tada avangardni džezisti teško dolazili do prostora u kojem bi predstavljali vlastitu glazbu, otvarali su vlastite klubove, pa je i Rivers sa svojom suprugom Beom pokrenuo jedan od najznačajnijih – Studio Rivbea – edukativni i koncertni centar u kojem su utočište pronalazili najznačajniji avangardisti. Neki od njih poslije su svirali u njegovim ansamblima i orkestrima. »Klub je nastao zahvaljujući određenim uvjetima u određenom razdoblju«, prisjetio se. »Više ga ne vodim jer sam prezauzet turnejama, a također, u New Yorku se promijenila scena. Više nije kao nekad. Teška su vremena za glazbenike. Tada je svake večeri netko svirao. Organizirali smo i festivale, te smo producirali nastupe avangardnih glazbenika. Mnogi od njih javnosti su se predstavili nastupajući u mom klubu. Kroz te su nastupe ušli na scenu. Budući da je naš rad bio prepoznat i cijenjen u vrlo širokim okvirima, od američke vlade dobivali smo financijsku potporu. Bio je to presedan u američkoj povijesti. Zahvaljujući toj potpori bio sam u mogućnosti predstaviti mnoge glazbenike koji su u New York dolazili iz svih dijelova SAD-a. Najviše ih je stizalo iz St. Louisa i Chicaga, ali dolazili su i iz Philadelphije i Los Angelesa. Među njima su bili danas afirmirani glazbenici poput Muhala Richarda Adamsa, Anthonyja Braxtona, Georgea Lewisa, Hamieta Bluietta, Davida Murrayja, Olivera Lakea, World Saxophone Quarteta, Art Ensemblea of Chicago… Klub im je poslužio kao prostor za probe i nastupe. Sretan sam što sam i sam bio dio tog okružja i na taj način stjecao iskustvo.«

Mnogi od glazbenika koji su se okupljali oko Studija Rivbea svirali su u Riversovom RivBea Orchestru. Bila je to najvažnija platforma za ostvarivanje njegovih glazbenih zamisli. Kao i za djela što ih je ostvario s malim sastavima, i za ona ostvarena s tim orkestrom više je puta bio nominiran za nagradu Grammy. »RivBea Orchestra vodio sam u Orlandu, na Floridi, gdje smo imali iznimno kreativnu situaciju u kojoj smo razvijali svoju glazbu«, rekao je. »Orkestar sam utemeljio 1977., a skladam od 1957. Dakle trebalo je proći dvadeset godina da s big bandom snimim vlastite skladbe.«

U tom razdoblju Rivers se profilirao i kao plodan autor. Svoje glazbene zamisli prenosio je na papir na isti način na koji je improvizirao. Zapisivao je improvizacije kao da izvodi spontanu kreativnu zamisao. U kasnijem razdoblju izvodio je i snimao uglavnom vlastite skladbe, od kojih su neke postale jazz standardi. Njegova su djela danas predmet proučavanja, a budući da ih je napisao jako puno, za to će biti potrebne godine i godine. »Mnogo glazbe koju izvodimo skladao sam tijekom svih tih godina«, rekao je. »Napisao sam puno skladbi koje još nismo svirali, a pripremam i novu glazbu.«