RIJEKA – Da su pjesnici čuđenje u svijetu, govorio je hrvatski pjesnik A. B. Šimić prije mnogo godina, a njegovi stihovi kao da su stvoreni za točan opis atmosfere koja je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca vladala tijekom i nakon koncerta Zvjezdana Ružića i gostiju. Radi se zapravo o promociji njegovog novog albuma pod nazivom »Inspiration« nastalog, prema riječima autora i izvođača, mahom u doba pandemije i lockdowna prethodnih godina.

Obično se stihovi spomenute Šimićeve pjesme tumače kao situacija u kojoj se okolina čudi pjesnicima zbog njihovih razmišljanja ili, vrlo često, načina života. Ako se pojam pjesnici zamijeni pojmom umjetnici, vjerojatno se mnogi mogu prisjetiti nekih osoba u svom životu koji takvom Šimićevom opisu odgovaraju. I doista, ako se Zvjezdan Ružić, Josipa Lisac ili Luko Paljetak i trebaju opisati jednim zajedničkim pojmom, možda bi začudnost bio dobar izbor. Bez obzira na vrstu svog umjetničkog izričaja, a koji im je doista različit, umjetnička djela koja stvaraju i energija kojom zrače na pozornici i izvan nje u najmanju su ruku posebni i jedinstveni, a to je ono što bi umjetnost i trebala biti: nešto što ne može svatko.

Književna kritika složna je u ocjeni da Šimićev stih više govori o upravo suprotnom stanju u kojem se pjesnici čude svijetu oko sebe i gledaju ga drukčijim očima. No, s obzirom da i svi mi drugi jednakim ili sličnim očima gledamo taj isti svijet, možda je bolje reći da pjesnici moraju više osjećati od svih ostalih ljudi, a onda sve to moći i prikazati u obliku umjetničkog izričaja. I doista, Ružić, Lisac i Paljetak na ovom su koncertu pokazali da osjećaju jer u protivnom nema nikakve šanse da bi nama u publici mogli pokazati ono što su pokazali.

Originalan glazbeni izričaj

Zvjezdan Ružić afirmirani je riječki glazbenik mlađe generacije dobro poznat na regionalnoj, ali i nacionalnoj razini, o čemu svjedoči činjenica da je dobitnik ukupno 5 nagrada Porin i 6 nagrada Status u 34. godini života, što zasigurno nije slučajno. Na spomen njegovog prezimena većina će pomisliti na jazz po kojem je Ružić i nadaleko poznat i koji jest njegov originalni glazbeni žanr, ali su promocija novog albuma i koncert ipak pokazali da je ozbiljno zagazio u jedan novi, originalni i vrlo intimni glazbeni izričaj. Koncert je započeo skladbom »It’s a Trap« koju Ružić opisuje kao drukčiju od ostalih, a koja i govori o nevoljkosti vlastitog odrastanja i ironije istog. Uslijedile su skladbe »Portrait of D.W.« i »Anamarija« posvećene osobama od kojih je potonja i prva žrtva nedavnog zagrebačkog potresa.

O jedinstvenosti življenja i pokušavanja oblikovanja vlastitog (umjetničkog) identiteta govorila je skladba »Invisible Flower«, a naslovna skladba cijelog albuma, »Inspiration«, potpuno u skladu s nazivom i opisuje umjetničko nadahnuće i sve što ono donosi jednom umjetniku kakav je Ružić. Za potrebe sljedeće skladbe pod nazivom »Da li sam ti ikad rekla da te volim« Ružiću se na pozornici pridružila poznata hrvatska pjevačica svjetskog glasa Josipa Lisac. Bez obzira što se radi o dugogodišnjoj suradnji, Lisac i Ružić javnosti su najpoznatiji po izvedbi državne himne na inauguraciji predsjednika Milanovića, a koja je predmet prijepora i rasprava od stručnih do najširih društvenih krugova. Tijekom duge i plodne karijere Josipa Lisac ostvarila je nebrojene nastupe i zapažene rezultate, a Ružiću doista može imponirati činjenica da je Lisac u njemu prepoznala nešto posebno. Umjesto uvježbane reprodukcije skladbe, Lisac i Ružić publici su ponudili »trenutak«, odnosno strukturiranu improvizaciju koja je pokazala ne samo da su izvrsni glazbenici, već i da se istinski poznaju, prepoznaju i nadopunjuju.

Jedinstveni koncept

Nastavak koncerta činile su skladbe »Dandelion«, »Sakarun«, »Who Taught You That« i »Nodilova 16«, a za sam kraj ostale su skladbe »Mama« koju je Ružić, logično, posvetio majci i »Tvoj život« u kojoj je stihove fra Ive Kramara recitirao akademik Luko Paljetak, inače Ružićev veliki prijatelj. Poruke posljednje skladbe usmjerene su k pogledu u budućnost u pozitivnom kontekstu te je, slijedom navedenog, koncert završen bez dodataka.

Na pitanje kakvu to glazbu stvara Zvjezdan Ružić, može se reći da se radi o jedinstvenom konceptu koji sam umjetnik naziva Pianotron, što je i naziv cijelog projekta u kojem se osim klasičnog glasovira, koristi i elektroničko glazbalo s tipkama pod nazivom melotron. Za ovu prigodu Ružić izvedbu upotpunjuje korištenjem ukupno 6 pedala koje sintetiziraju zvuk (mahom udaraljki). Glasovir je na pozornici postavljen suprotno od uobičajene prakse pa su publici najbliže žice dubokog registra, a sve zbog činjenice da se lijevom rukom povremeno svira melotron. Osim ruku, u »pogonu« su i noge – lijeva za elektroničke pedale, a desna za pedale glasovira. Cijeli performans, jer je to ovaj koncert doista i bio, upotpunjen je svjetlosnim elementima koji uključuju reflektore iznad pozornice i na njoj uz osam svjetlosnih stupova postavljenih u polukrug.

Harlem Gospel Choir

Glazbeni izričaj ambijentalnog je karaktera, bogat melodikom i improvizacijom, a skladbe su obično trodijelnog oblika s repeticijom u kojem je srednji dio rezerviran za solo glasovir, dok su prvi i posljednji dio uobičajeno snažnije ritmizirani i upotpunjeni elektroničkim zvukovima. Završeci često izdvajaju određenu harmonijsku mikroprogresiju koja u ponavljanju otvara mogućnost improvizaciji i iščezavanju zvuka. Osim klasičnog glasovira i elektroničkih zvukova, Ružić često koristi i neke dodatne elemente poput zviždanja, ritmizirajućih slogova glasa, zvuka metle kojom majka čisti po dvorištu i slično. Posebno dojmljiva skladba bila je »Who Taught You That« inspirirana rasizmom, a u čijoj izvedbi sudjeluje i poznati Harlem Gospel Choir iz SAD-a koji je na koncertu u Rijeci bio prisutan virtualno, zvukom i slikom, u odličnoj sinkronizaciji s Ružićem na pozornici.

Ružić je doista pokazao da je pjesnik u pravom smislu te riječi i da vrlo tankoćutno proživljava okolinu koja ga okružuje opažajući ono što mnogima može proći nezapaženo. Skladbe su u skladateljskom i izvedbenom smislu domišljene i promišljene, konceptualno zaokružene, a glazbeni izričaj nije slučajan već vrlo osoban, jedinstven i, što je najvažnije, prepoznatljiv. Upravo ta činjenica, ne ulazeći u osobni ukus slušatelja, ovu glazbu čini kvalitetnom i izvrsnom. No, s obzirom da je na koncertu Ružić uz svaku skladbu ispričao i priču koja je prati, ali i da je cijeli koncert bio upotpunjen scenskim elementima, postavlja se pitanje kako će ova glazba funkcionirati samo kao nosač zvuka? Ipak, nakon pažljivog slušanja može se zaključiti da će Ružićeve skladbe pronaći zasluženo mjesto na play-listama njegovih obožavatelja, a zainteresirana publika može se uputiti i na još pokoji Ružićev koncert kako bi doživjela svu kompleksnost glazbe koju stvara u tehničkom i umjetničkom smislu. Ukoliko bi se takvim koncertima, osim kvalitete, dodala i dodatna »protočnost«, moglo bi se reći da bi to bili pravi koncertni biseri ne samo za poklonike jazza, već i za najširu publiku.