Jedan od programskih vrhunaca ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, koji je poput svih sličnih manifestacija na ovim prostorima zbog COVID-19 prebačen u novi termin, konkretnije od 13. do 20. lipnja, ostaje izniman komad Iranke Firuzeh Kosrovani »Radiografija obitelji«, laureat lanjskog online izdanja prestižnog amsterdamskog festivala dokumentarnog filma, poznatijeg kao IDFA.

U tom intimističkom eseju Kosrovani ne prodire samo u epidermu vlastite obitelji, već i u epidermu modernog Irana. Iako su u fokusu njeni roditelji čiji se odnos referira na seizmičke promjene u povijesti njihove nacije. Film započinje neobičnom autoričinom izjavom – »Majka se udala za očevu fotografiju«. Ta izjava nije simbolična, već doslovna. Njen budući otac Hosein studirao je medicinu u Švicarskoj, kad se morao oženiti voljenom zaručnicom Tayi. Vjenčanje se dogodilo bez mladoženje, u očekivanju njegova povratka.

Jer, poput Ivana Ramljaka (»O jednoj mladosti«) i Juraja Lerotića (»Onda vidim Tanju«), tako i Kosrovani promatra povijest vlastitih roditelja putem fotografija i Super 8 footagea, od iranskih šezdesetih do danas. No za razliku od sličnih iranskih narativa u kojima je žena žrtva fundamentalističkog muža, prisiljena na brak iz interesa, Kosrovani igra na atipični antipod. Hossein je sofisticirani student radiologije u Ženevi. A Tayi je njegova neiskusna zaručnica, koja otkriva tekstove sociologa religije Alija Sharatija, koji će je distancirati od sekularnog Hosseina. Zvala ga je »Mousieu«, pogrešno izgovarajući »Monsieur«, da bi naglasila njegov europski životni stil. Jer, dok se ona moli prizivajući Meku, on jede svinjetinu, konzumira alkohol, odlazi u barove i sluša klasičnu glazbu. No nakon što Tayi zatrudni, ona natjera Hosseina da se vrate u Iran. Zato je »Radiografija obitelji« neka vrsta vježbe iz simetrije, vizualne i narativne.

Mozaik fotografija

Njihovim povratkom u Iran, kad »revolucija ulazi u naš dom«, Tayi se pridružuje iranskoj stvari. Iako je njenoj kćeri Firuzeh bilo teško složiti mozaik od majčinih starih fotografija, jer je većinu njih uništila kako bi izbrisala uspomene na vlastitu predrevolucionarnu prošlost. Zato možda najelokventnija scena autoričina doksa ostaje ona u kojoj ona pokušva rekonstruirati uništenu majčinu fotografiju. Tada postaje evidentno da se radiografija iz naziva filma ne odnosi samo na očev studij, već i na X-zrake koje igraju dominantnu ulogu u autoričinu životu, ali i na radiografiju iranske povijesti, pri čemu ona preispituje povijest vlastite obitelji gotovo forenzičkom preciznošću, prizivajući Sarah Polley (šifra: »Stories We Tell«). Zato autoričini dirljivi filmski memoari koketiraju s univerzalnom temom vječne ljubavi koja je u stanju preživjeti sve pukotine vjere.

Te iste teme praktički se provlače kroz čitav autoričin opus, od njena prvog bunuelovski intoniranog dokumentarnog kratkiša »Rough Cut« u kojem Kosrovani promatra lutke u izlogu prodavaonice odjeće, s muškarcem koji pilom amputira njihove grudi jer one nisu u skladu s Homeinijevim idejama islamskog radikalizma. A u komadu »Fest of Duty« koji se tematski nadovezuje na njen najnoviji doks, autorica sondira odrastanje dviju sedmogodišnjih cura, rođakinja i najboljih prijateljica. Jedna od njih će osam godina kasnije prigrliti sekularne ideje, dok će druga postati duboko religiozna poput Tayi.

Očeve vrijednosti

Doduše, autorica priznaje da se neki dijelovi filma odnose na njena stvarna sjećanja, dok su neke situacije izmaštane. Zato kamera preuzima ulogu rendgenskog uređaja, koji snima njenu intimu. Prije revolucije objektiv njene kamere fokusiran je na autoričina oca. No, iako postaje evidentno da Kosrovani baštini očeve vrijednosti, majka je nikad nije tjerala da nosi hidžab i nije joj pokušavala nametnuti vlastite religijske i revolucionarne stavove i ideje. Pritom autorica igra na naglašeni stilizirani prosede, s glumcima koji čitaju pisma njenih roditelja, dok lajtmotiv doksa postaju bijela soba i njene transformacije, od autoričina rođenja do njena djetinjstva. A ulogu naratorice preuzima njena montažerka Farahnaz Šarifi. Iako je odjavna špica rezervirana za Kosrovani koja prekopava po hrpi fotografija.

Ostaju tek prašnjava pisma, fotografije i oronuli filmski materijal kao simbolična potraga za izgubljenim vremenom, transformirana u barometar autorične tuge. Ali Kosrovani priziva i neke druge polarizacije koje nisu ekskluzivna domena Irana. Dovoljno je promatrati onu na relaciji Možemo! i konzervi iz Domovinskog pokreta. Koliko god autoričina majka preuzima ulogu borkinje koja pokušava zaštititi perspektivu vlastitog svijeta. Ostaju tek tuga i žalost slomljenih snova koji će nadjačati gorčinu i gnjev, kad ljeta na Kaspijskom jezeru i zime na skijaškim padinama zamjenjuje revolucija. S Tayi koja preispituje muževu odbojnost prema molitvama, dok njegov omiljeni akt koji je krasio spavaću sobu zamjenjuje Kuran. Iako autorica ne osuđuje majku. Jer, prihvaćanje postaje oblik unutarnjeg ispunjenja.