Lovac na antikvitete Jura Gašparac u neformalnom nam je razgovoru kazao kako od svih modnih detalja ponajviše voli dugmad za manžete.

A govoriti o modi s njim zanimljivo je kao i pričati o antikvitetima, jer pomno pazi kako se odijeva za koju prigodu, što je vidljivo i subotom ujutro kad ga gledamo u »Dobro jutro, Hrvatska«. No, i glazba i književnost sastavni su dio njegovog života. – Izuzetno volim slušati tišinu.

U njoj pjev ptica što u moj dom dopire s Rokovog perivoja, koji onda najčešće sljubljujem s klasičnom glazbom. U principu, volim samo najbolje, a svijet nam daje čudesne raznolikosti, kako u već dotaknutoj glazbi, tako i u ostalim vidovima umjetnosti, književnom, filmskom i kazališnom svijetu u kojem imam puno prijatelja, kaže Gašparac. Naglašava kako je kolekcionarstvo poziv.

– Pomalo se otvarao čudesan svijet kojem nema kraja, svijet začudnih isprepletanja, bezbroj kombinacija, suodnosa, mijena, svojevrstan kaleidoskop života, kazao je prisjećajući se svojih početaka u svijetu kolekcionarstva.

Kolegijalna sinergija

Odnedavno vas gledamo u subotnjem izdanju »Dobro jutro, Hrvatska«. Bilo bi lijepo kad biste mogli realizirati samostalnu emisiju koja bi možda mogla ići u nekom večernjem terminu. Postoji li šanse za takvo što?

– U ovoj situaciji koronavirusa, izuzetna mi je čast što me je prepoznala urednica Ane Milić u vremenu kad su ukinute mnoge emisije uživo. Ovom prilikom želim naglasiti kako imam izvrsnu kolegijalnu sinergiju i s Ivanom Vilović, i s Branimirom Farkašem, te se i privatno družimo. Nakon mog starta od jeseni u emisiji »Dobar dan, Hrvatska«, vjerovao sam da u ovome vremenu korone moje teme nisu od presudne važnosti. Bila mi je izuzetna čast kad me urednica nazvala i kao stalnom gostu rekla: »Gledaj, Jura, ‘Dobar dan’ je ukinut, ali tvoje teme šire optimizam, vedrinu i potrebniji si nam sad više nego ikad.

No, ako se želiš čuvati korone, razumijem te, ostani doma! No, ako želiš raditi, imaš rezerviran termin u ‘Dobro jutro, Hrvatska’ subotom«. Uz svo moje životno ziheraštvo, divim se kolegama koji trenutno rade. Od milja ih zovem »program za slobodu« poput onog ratnog, i kakav bih ja to čovjek bio da sam ostao doma. A, ima li šanse da emisija ide navečer? Pitanje je to na kojem sam vam izuzetno zahvalan, pitanje za koje se nadam da će prepoznati odgovorni na HRT-u. Uostalom, već su mi dali priliku. Moje prvotno pitanje proizašlo je iz činjenice da se posljednjih nekoliko godina hrvatska scena kolekcionara iznimno razvila.

Kako vi gledate na hrvatsku scenu kolekcionara?

– Kažete da se hrvatska kolekcionarska scena iznimno razvila. Pritom ću reći da sam iznimno zahvalan za to i HRT-u, mojoj matičnoj kući koja mi je prije 15 godina dala priliku da napravim serijal »Lov na antikvitete«. Bio sam među osnivačima sajma na Britanskom trgu, a mojim televizijskim angažmanom on je dobio iznimnu promociju, te je nadrastao svoju primarnu ulogu, postavši omiljeno mjesto zagrebačkih druženja na do tada nedjeljom pustom trgu koji nije ni okupljao ljude, a danas je jedno od omiljenih sastajališta.

Gledajte, uvijek je kod nas bilo kolekcionara, no danas nam je razvitkom interneta sve daleko jednostavnije, daleko smo si bliži.

Jura Gasparac, najpoznatiji domaci TV antikvar

Kućni odgoj

U prošlom sistemu voljeti antikvitete za mnoge je bio znak simpatiziranja omražene im buržoazije. Kao vrsni poznavatelj antikviteta opišite nam razdoblje od kraja Drugog svjetskog rata do devedesetih.

– Gledajte, reći: »U prošlom sistemu voljeti antikvitete bio je znak simpatiziranja omražene buržoazije« svojevrsna je generalizacija, a one ne postoje. Prošli sistem bio je izuzetno dvojak, već i od samog govora za »po vani« i za »po kući«. Vjerujem da smo svi toga svjesni. U vrijeme kad se moglo nastradati zbog verbalnog delikta – političkog vica, bilo je najviše političkih viceva.

Time želim povući paralelu i s ljubavlju prema antikvitetima u tom vremenu. I nakon ratnih razaranja, istina je, mnogi su vrijedni antikviteti »spaljeni«. Krenut ću od ostavštine kod nas izuzetno imućne židovske zajednice kojoj su dobrim dijelom oduzeti sami životi, a što onda reći o grabeži u njihovim domovima – kolekcijama. Totalitarističke »osloboditelje« njihovih života i imovine smijenio je drugi totalitarizam koji im, u pravilu, nije oduzimao živote, štoviše, bezbroj ih je spasio, no ono što je preostalo od imovine nakon »osloboditelja« od 1941. do 1945., novi totalitarizam opet im je dobrim dijelom uzeo. U njihovu imovinu, uz sve moje razumijevanje za socijalu, ulazi veoma ruralno stanovnišvo, gradski proletarijat koji nije imao kulturu kućnog odgoja, života koji bi cijenio prostore izuzetnog umjetničkog dojma. Na primjer, jedna od najvrednijih vila Europe iz razdoblja kasne secesije, ranog art decoa, vila je obitelji Feller na jednoj od najprestižnijih zagrebačkih adresa – u Jurjevskoj ulici. O njenoj sudbini u tom vremenu ponajbolje svjedoči pismo jednog od članova obitelji koji moli gradsku vlast da pod hitno nešto učini kako bi sačuvala vrijednu vilu od novouseljenih stanara. Kaže da bi preživjeli članovi obitelji Feller pristali na zamjenske stanove, ali bi željeli da vilu preuzme neka ustanova od značaja jer, s novim sustanarima, ona iz dana u dan biva devastirana.

JURA GASPARAC, LOVAC NA ANTIKVITETE

Pismo završava rečenicom: »Dok ja ovo vama pišem, majorova koza u parku vile brsti cedar libanonski!«. No i u tom vremenu »cedara libanonskih«, na čelu te i takve države bilo je osoba koje nisu bježale od štovanja komoditeta »omražene buržoazije«. Ako krenemo od samog Tita, rezidencija u koje je ušao, stila života koji je itekako nastavio. Izvrsna je anegdota iz tog vremena o »drugu Krleži« koji se preselio u udobnost vile Rein na Gvozdu. Uz baštinjeni barokni namještaj njegove tete Pepe, Bela i on kolekcionarskom strašću skupljali su rijetke stvari. Dovoljno je danas pogledati, na svu sreću, njihov sačuvan interijer da vam je potpuno jasna anegdota. Jednog dana drug iz provincije odlučio je pokucati na vrata svog književnog idola koji je u njemu u velikoj mjeri izgradio ljevičara. Pozvonivši, vrata mu je otvorila Ivka, po agramerski »bedinerica« – služavka Krležinih. Drug se predstavio, Ivka ga je uvela u predsoblje, a ona je krenula preko salona do Krležine radne sobe najaviti gosta. Drug se ogledao raskošnim predsobljem. Kroz odškrinuta vrata zapanjio ga je sjaj salona i nadošla mu je misao »Nisam li ja zalutao? Tražio sam druga Krležu, a izgleda da sam u kući Glembay!«. Drug Krleža ubrzo nije bio nikakva iznimka među drugovima, pa i onima koji su u samom startu bili krivci za brštenje cedara libanonskih i loženje kamina parketima.

Moja Zbirčica

Kakvu kolekciju vi osobno njegujete ?

– Dano mi je da je moja osobna kolekcija, ili kako joj ja od milja tepam »ZbirČice«, nije tek neki suženi kolekcionarski odabir, jer mene stvari doslovno pronalaze. I tako od nekog početnog kolekcionarstva, tek da sebi uredim dom, naravno, stalnim produbljivanjem mog znanja čemu nema kraja, počele su mi se ukazivati stvari izuzetne kvalitete koje većinom njihovi vlasnici nisu bili svjesni. Sve to je kroz mojih gotovo četiri desetljeća sakupljanja rezultiralo desecima tisuća predmeta koji su danas ili pod, ili pred zaštitom Ministarstva kulture. Recimo, profesor Tihomil Stahuljak cijelog svog iznimnog života skupljao je našu baštinu, no ona nikada nije bila službeno popisana, valorizirana, zaštićena. Doslovno mogu reći da sam nakon njegove smrti, otkupivši njegove stvari od nasljednice, spasio domovini od rasapa, rasprodaje, izuzetnu ostavštinu, jer sam postavši vlasnikom pod odmah alarmirao Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture, kao i Ministarstvo kulture.

10.02.2011., Muzej za umjetnost i obrt, Trg marsala Tita 10, Zagreb – Izlozba Art deco i umjetnost u Hrvatskoj izmedju dva rata. Kolekcionar Jura Gasparac izlozio je nekoliko predmeta. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Danas, od Ministarstva kulture zaštićena zbirka Tihomila Stahuljka nosi opis struke »zbirka od neizmjerne važnosti po kulturu Republike Hrvatske«. Ovim putem koristim priliku da izreknem zahvalu što je Ministarstvo kulture pomoglo privremeno zbrinuti bar dio bogate zbirke, ali trajno rješenje njihove sudbine koja svojom iznimnom vrijednošću nadilazi život kolekcionara, jer vrijednost je to iznimne baštine Lijepe Naše, tek trebamo naći. Struka je rekla: u »ZbirČicama« su neke od ponajjačih veza naše domovine s najjačim kulturnim središtima svijeta, njihovim protagonistima. Zadnjih nekoliko godina Ministarstvo kulture pokazalo je razumijevanje i bar su započeli razgovori o rješavanju sudbine tog izuzetnog značaja kojeg mi je dano da skupim, jer su prepoznali da ja to nisam činio iz nekog sebičnog interesa da zadovoljimsebe tim vrijednostima u nekom samo svom trezoru, no da sam nailazio na birokraciju koja se je, bit ću blag, preplašila obima posla na »ZbirČicama« pa im je tako godinama bilo lakše da mi pišu raznorazne dopise »kao sve oni nešto rade«, no od tog »silnog rada«, papirologije dobrim dijelom puste, do dolaska ministrice »ZbirČice« konkretne pomoći po njihovu opstojnost nisu imale. Štoviše, propadale su u nepovoljnim uvjetima smještaja na što se godinama upozoravalo. Prošle godine Ministarstvo kulture pomoglo je privremeno smjestiti dio »ZbirČice« u depoe Muzeja Hrvatskog zagorja gdje se, uz izuzetno marne djelatnike, rade popisi, a zauzvrat jedan dio stvari nalazi se u stalnom postavu Dvorca Oršić u Gornjoj Stubici, Gradu Veliki Tabor. Naravno, tek trebamo riješiti pitanje kako osigurati prelazak »ZbirČica« u vlasništvo Republike Hrvatske, dijelom mojom donacijom, dijelom otkupom.

Jura Gasparac, najpoznatiji domaci TV antikvar

Crno tržište

Za kojim je predmetima velika potražnja na tržištu antikviteta ?

– Na tržištu antikviteta u Hrvatskoj trenutno su, s obzirom na novu arhitekturu koja se naslanja na funkcionalistički stil na zasadama Bauhausa od 30-ih do 60-ih godina 20. stoljeća, najviše traže predmeti iz toga vremena, naprimjer slike Julija Knifera, namještaj Bernarda Bernardija, imena vrha njihovih suvremenika. Na svjetskom tržištu, uz tradicionalno Amerikance, Arape, od tranzicije Ruse, izuzetno je postalo tržište Japana, već u 80-ima ogromno tržište Kine kojoj je privlačno gotovo sve zapadnjačko, neovisno o stoljeću nastanka. Doduše, rekao bih da preferiraju francuske dvorske stilove uz razdoblja art decoa.

Kakva je situacija na crnom tržištu i što se tamo najviše traži?

JURA GASPARAC, LOVAC NA ANTIKVITETE

– Crno tržište su i otvorene granice Europske unije unutar kojih daleko lakše nego ranije sa strogim carinskim kontrolama, kolaju baštinske stvari koje u principu zakonski ne bi smjele napustiti zemlju svog porijekla, odnosno zemlju u kojima su neovisno o inozemnom porijeklu izrade svjedočile o kulturnim dosezima zemlje u kojoj su boravile stoljećima. Recimo, takav slučaj je počesto vrijedna arheologija koju je netko slučajno otkopao na svojoj njivi, no nisu nepoznati i nesavjesni kriminalni amateri koji se služe detektorima metala. Ni naše narodne nošnje nisu toga pošteđene.

Honorirati znanje

Kako se kreću cijene pojedinih antikviteta i na koje sve elemente treba obratiti pažnju kad se nešto kupuje?

– Cijene pojedinih antikviteta danas je u vremenu interneta izuzetno lako odrediti kompariranjem cijena na svjetskom tržištu. Ako ste laik, pa ako cijena baš nije nešto veća od, naprimjer, ručka u pristupačnom lokalnom restoranu, tko bi odolio privlačnosti?! Čemu se boriti sa zadovoljenjem vlastitog »istančanog ukusa«! Pri iole većim cijenama, svakako valja kontaktirati znalce, honorirati njihovo znanje jer »već« ni automobil, ako baš niste lumen, ne održavate bez stručnog servisa. A da ne kažem da vas liječenje u svom aranžmanu može najviše koštati.

Kao vrsnog znalca, kontaktiraju li vas često radi procijene nekog antikviteta i kako se odvija taj proces procjene?

– Mudri ljudi – da! Diljem svijeta antikviteti su odlično ulaganje. U principu cijena im sve više raste, pa tako ulagači imaju osobne savjetnike pri ulaganju u umjetnost.

Tržište vrvi i od raznih falsifikata.

– O falsifikatima sam sve već rekao i kad sam preporučio da bez znalca ne treba kupiti ništa skuplje od ručka u osrednjem lokalnom restoranu.

Koji je najskuplji antikvitet koji ste imali prilike vidjeti uživo i o kojem se predmetu radi?

– Kolekcionar vrhunskom predmetu nikad ne vidi krajnju cijenu. Vrhunski artefakti svjetske baštine kulturno i povijesno su neprocjenjivi pa tako – kako reći kolika je cijena ako se pred vama ukaže brat Belog anđela, jednog od ponajboljih slikarskih ostvarenja Bizanta 13. stoljeća, a koji se u vidu freske nalazi na zidu manastira Mileševa u Srbiji? Da, ukazala mi se freskoikona dimenzija cca. 25 x 35 cm kako ju ja zovem »brata Belog anđela« koja je nesumnjivo rad majstora Belog anđela iz Mileševe, rad malih dimenzija, no koji je slikarski daleko minucionizniji od svog velikog brata s freske. Ta je freskoikona na drvetu vjerojatno izrađena kao uzornik kojim se željelo pokazati svo slikarsko znanje, predočiti ga naručiteljima velebnih crkava. Beli anđeo toliko je značajan u svjetskoj umjetnosti da je 1962. satelitski prijenos videosignala između Europe i Sjeverne Amerike među prvim kadrovima sadržavao sliku Belog anđela iz Mileševe koji su predstavljali pozdrav Europljana.

Jura Gasparac, najpoznatiji domaci TV antikvar

Ciklus Mileševe izuzetno je važan u svjetskoj umjetnosti jer je rijedak rani otklon od klasičnog ikonopisa »ukočenih likova«, odnosno povratak prema umjetnosti klasične grčke antike. Koliko na tržištu vrijedi ikona koju ja zovem »Brat Belog anđela«, ako ju usporedimo s ikonom »Ruganje Kristu« čuvenog majstora Cennija di Pepe poznatog i kao Cimabue, koja je relativno nedavno pronađena, nakon što je godinama visjela iznad štednjaka jedne starice u Parizu? Možete li zamisliti njezino iznenađenje kad su joj stručnjaci otkrili da se radi o remek-djelu iz kasnog 13. stoljeća, dakle iz stoljeća naših anđela iz priče, koje bi na dražbi moglo postići cijenu od čak 6 milijuna eura. »Čak«, što je to doživjeli smo na bezbroj aukcija kad je cijena samo rasla i rasla! Bizante, Srbijo, znam gdje je vaša Mona Lisa. Javljam vama prije i od iznimno drage mi Rusije, njenih kolekcionara.

Za kraj recite nam kakva je situacija s antikvarijatima u Zagrebu?

– Antikvarijati se u najmu prostora ne mogu boriti s trgovačkim lancima kakve nalazimo svugdje u svijetu i koji nigdje nisu nikakva atrakcija, pa tako ni kod nas. A Zagreb promičemo kao turistički grad! Gradonačelniče Milane Bandiću, volite li Zagreb? Čitate li Novi list? Kad se vidimo na sastanku?