Jafar Panahi i neimenovani japanski casting agent zauvijek će pamtiti ovogodišnji 78. Filmski festival u Cannesu. Slavni iranski filmaš po Zlatnoj palmi za film »Sasvim obična nesreća«, a nesretni Japanac po pravoj palmi koja mu je pala na glavu dok je šetao kanskim korzom Croisette nakon čega je završio u bolnici s ozljedama kralježnice i nosa. A s kakvim će »ozljedama« završiti Panahi kad se vrati u Iran, to ćemo tek saznati.

Naime najpoznatiji iranski filmaš dugi je niz godina u nemilosti iranskih vlasti i nejasno je kako svoje filmove uspijeva snimati ilegalno bez državne pomoći. Još manje je jasno kako nakon javnih kritika diktatorskog iranskog režima, o čemu naglasnije govori u svom novom filmu, gostuje na svjetskim filmskim festivalima na kojima poziva na demokratske promjene u Iranu i rušenje režimskih vlasti. Baš kako je to učinio i u Cannesu kada je nakon primanja Zlatne palme pozvao na uvođenje demokracije, ljudskih prava i osobnih sloboda u Iranu. Zbog »širenja propagande protiv režima« iranske su ga vlasti još 2010. godine osudile na 6-godišnji zatvor (kasnije je kazna ublažena) i 20-godišnju zabranu rada na filmu, no sve ove godine Panahi snima gerilski i prikazuje svoje filmove širom svijeta.

Panahijev trijumf
Legendarna je priča kako je 2011. mikrodramu »Ovo nije film«, snimljenu gotovo u potpunosti u njegovom teheranskom stanu, prošvercao u Cannes iz Irana na USB-u skrivenom u kolaču. Panahi je 2022. ponovo završio u zatvoru jer se javno pobunio protiv uhićenja nekolicine iranskih filmaša, no zbog međunarodnog je pritiska već sljedeće godine pušten nakon čega je u tajnosti snimio film kojim je trijumfirao u Cannesu. Nagrada je i snažna politička poruka te poziv na umjetničku i svaku drugu individualnu slobodu, ali i povijesni trenutak jer ovim je trijumfom Jafar Panahi postao prvi filmaš koji je osvojio glavne nagrade na sva tri najvažnija filmskih festivala: Zlatnog lava za Krug u Veneciji 2000. godine, Zlatnog medvjeda u Berlinu za »Taksi« 2015. godine i sada Zlatnu palmu za »Sasvim običnu nesreću«.

Panahijev trijumf još nas je jednom podsjetio na nevjerojatnu autorsku i umjetničku lakoću kojom, i pored teških društvenih okolnosti, političke kontrole i režimske diktature, iranski filmaši spretno i kreativno recikliraju humanističke teme i dramske obrasce te spartanskom produkcijom, redateljskim minimalizmom i ogoljenom poetikom sive svakodnevice moćno progovaraju o moralu i etici, istini i pravdi, krivnji i savjesti, oprostu i grijehu. Iranski film jedinstven je primjer (globalno uspješnog) umjetničkog, kreativnog i autorskog otpora državnoj represiji, režimskim zatiranju slobode mišljenja i zabrani osnovnih ljudskih prava.

Nezasluženi Grand Prix

Panahi je potpisao odličan film koji je s pravom bio među glavnim favoritima pa kanski trijumf nije iznenađenje, no potpisnika ovih redaka više se dojmio brazilski politički triler »Tajni agent« u režiji Klebera Mendonce Filha (Bacurau), smješten u Brazilu tijekom vojne diktature 1977. godine. Briljantna režija, stilizirana estetika 1970-ih, izbalansirani žanrovski miks trilera, političke drame i nadrealnih elemenata te izvrsni Wagner Moura u ulozi bjegunca pred državnim terorom zaslužio je više od nagrade za režiju i mušku ulogu. Ako već ne Zlatnu palmu koju je ove godine bilo teško oteti iz ruku Jafara Panahija, onda svakako srebrenu medalju tj. Grand Prix koji je nezasluženo dobila norveška obiteljska drama »Sentimentalna vrijednost« u režiji Joachima Triera. Ono najbolje u ovoj solidnoj nordijski suzdržanoj emocionalnoj priči o ocu i kćeri su glumačke izvedbe Renate Reinsve i Stellana Skarsgarda. Među najbolja ostvarenja spadaju i »Sirat« francusko-španjolskog redatelja Ólivera Laxea o ocu u potrazi za nestalom kćeri u marokanskoj pustinji, moćni film ceste prikrivenog simbolizma koji je podijelio kritiku, te povijesna njemačka drama o četirima generacijama žena »Zvuk pada«, briljantno režiran, predivno snimljen i dojmljivo odglumljen film mlade Masche Schillinski o kojoj ćemo zasigurno još mnogo čuti. Spomenuti su filmovi ex-aequo podijelili Nagradu žirija.

Osrednji naslovi

Najbezveznija odluka žirija je Nagrada za najbolji scenarij koji potpisuju Jean-Pieree i Luc Dardenne za dramu »Mlade majke«. Još jedna socijalna drama belgijske braće solidan je film, ali scenarističku lovoriku zaslužili su neki drugi naslovi čijim bi autorima kanska nagrada karijerno mnogo više značila nego Dardennima koji su već dvaput osvojili Zlatnu palmu. Među najvećim kanskim razočaranjima su »Alpha«, agresivno režirana, narativno nekoherentna i tematski nefokusirana horor alegorija o AIDS-u koju potpisuje Julia Ducornau (Zlatna palma za »Titane« 2021.); »Eddington«, antidesničarska crnohumorna krimi-satira Arija Astera koja se narativno i redateljski potpuno urušila u svojim ambicijama o svemu i svačemu ne isporučivši ništa; te tmurna drama o represivnom staljinističkom režimu »Dva tužitelja« u režiji Sergeja Loznice, školski suhoprano režirana, sporog ritma, monotone naracije i hladnih emocija.

Ovogodišnji Cannes je počeo i završio u političkom tonu. Robert De Niro, nagrađen Zlatnom palmom za životno djelo, na otvaranju je žestoko opleo protiv Trumpa, a Jafar Panahi na zatvaranju je pozvao na borbu protiv iranskih vlasti. Dani između toga bili su ispunjeni osrednjim naslovima s tek nekoliko izvrsnih, redateljski, tematski i vizualno uzbudljivih ostvarenja. Ni blizu sjajne 2023. godine s nizom briljantnih filmova kao što su »Zona sumraka« Jonathana Glazera, »Anatomija pada« Justine Triet, »Lonac na vatri« Tran Anh Hunga, »Pala lišća« Akija Kaurismakija, »Čudovište« Hirokazua Kore-ede, »O suhim travama« Nurija Bilgea Ceylana i »Savršeni dani« Wima Wendersa.