Zapadno jezero u Hangzhouu, smješteno u provinciji Zhejiang u istočnoj Kini, jedno je od najpoznatijih kulturnih krajolika u Aziji. Upisano na UNESCO-ov Popis svjetske baštine 2011. godine, predstavlja ne samo izvanredno prirodno mjesto već i izuzetnu sintezu ljudske kreativnosti, estetskog oblikovanja i filozofskog promišljanja.

Tijekom više od tisuću godina, jezero i njegova okolina oblikovali su – i bili oblikovani – kineskim poimanjem ljepote, poezije i oblikovanja krajolika. Njegov utjecaj proširio se diljem istočne Azije, nadahnjujući oblikovanje vrtova i umjetničke tradicije u Japanu, Koreji i drugdje, čime je postao doista transnacionalna kulturna referentna točka.

Zapadno jezero nalazi se na zapadnom rubu grada Hangzhoua, uokvireno brežuljcima s triju strana i otvoreno prema istoku prema urbanom tkivu. Njegova osebujna topografija – ogledalska vodena površina prošarana otočićima, nasipima i pagodama – opisana je u bezbrojnim pjesmama, slikama i putopisima još od razdoblja dinastija Tang i Song. Ljepota jezera nije ni posve prirodna ni potpuno umjetna. Umjesto toga, ono utjelovljuje kineski ideal shanshui (planine i vode), u kojem oblikovanje krajolika usklađuje prirodne ljepote s ljudskim intervencijama.

Foto Sandra Uskoković

UNESCO-ov upis Zapadnog jezera prepoznao ga je kao kulturni krajolik, kategoriju koja naglašava interakciju ljudi i njihova okoliša tijekom vremena. Taj pristup obuhvaća samu bit mjesta: Zapadno jezero nije divljina očuvana od ljudske ruke, već pažljivo oblikovan prizor u kojem su učenjaci, carevi, redovnici i vrtlari ostavili svoj trag. Mostovi poput nasipa Su i nasipa Bai izgrađeni su radi poboljšanja pristupa i upravljanja vodama, ali su postali i estetski elementi, cijenjeni zbog načina na koji dijele i uokviruju vodeni krajolik. Hramovi, pagode i čajane smješteni uz obalu nude podjednako i duhovnu refleksiju i prostor za razonodu.

Foto Sandra Uskoković

Simfonija prirode i poezije

Jedan od najupečatljivijih aspekata Zapadnog jezera jest njegova kodifikacija u »Deset prizora«, poetske nazive koji sažimaju karakteristične poglede jezera u određenim uvjetima. Imena poput »Jesenski mjesec nad mirnim jezerom«, »Zaostali snijeg na slomljenom mostu« ili »Lotus u povjetarcu kod krivog dvorišta« funkcioniraju kao mnemonici koji povezuju krajolik s raspoloženjem, godišnjim dobom i filozofijom. Ove fraze ušle su u kolektivnu memoriju kineske kulture, reproducirane u kaligrafiji, slikarstvu i popularnoj kulturi.

Za zapadnjačkog posjetitelja, koncept »Deset prizora« može se usporediti s idejom simfonije prirodnih motiva u kojoj svaka skladba ima svoj ton, vrijeme i atmosferu. Nije riječ samo o vizualnom pogledu, već o cjelovitom estetskom i emotivnom doživljaju, strukturiranom tako da povezuje promatrača s mijenama godišnjih doba, s filozofijom prolaznosti i s ritualima svakodnevnog života.

Foto Sandra Uskoković

U tom smislu, »Deset prizora« djeluju kao poetska mapa prostora: svako mjesto nije samo fizička lokacija već i ugođaj, trenutak i duhovno stanje koje se prenosi generacijama.

Mostovi i prijelaz granica

Povijesno, Zapadno jezero bilo je i pozornica političkog i kulturnog života. Tijekom dinastije Južni Song (1127. –1279.), kada je Hangzhou postao carska prijestolnica, carevi su sponzorirali velike radove oko jezera, učvrstivši njegov status simbola dinastičkog legitimiteta i kulturnog rafinmana.

Foto Sandra Uskoković

Kineski carevi oko Zapadnog jezera nisu gradili samo raskošne rezidencije, nego i velike javne radove. Nasipi i mostovi podizani su kao infrastrukturna dobra dostupna svima, a prelazak preko mostova bio je besplatan – za razliku od tadašnje Europe, gdje su kraljevi često naplaćivali mostarine. Ova otvorenost svjedoči o drukčijem modelu vlasti, usmjerenom na javno dobro i kolektivnu korist, više nego što su to činili njihovi europski suvremenici.

Literati poput pjesnika Su Shija (Su Dongpo) pisali su stihove slaveći njegove prizore, dok su slikari škole Ma-Xia koristili njegove vizure kao arhetip južnosongovske pejzažne estetike. U kasnijim stoljećima, jezero je ostalo mjesto hodočašća za turiste, pjesnike i ljubitelje čaja, simbolizirajući i kultivirani ukus i idealiziranu harmoniju društva s prirodom.

Utjecaj Zapadnog jezera proteže se i izvan granica Kine. Japanski i korejski vrtovi u srednjem vijeku svjesno su oponašali kombinaciju vodenih površina, otočića i »posuđenog krajolika«. Sama ideja oblikovanja prostora kako bi se evocirala poetska raspoloženja – kasnije kodificirana u Japanu kao shakkei – snažno je prisutna u prizorima Zapadnog jezera. Mjesto tako svjedoči o transregionalnom dijalogu u kojem su estetika, filozofija i umjetnost krajolika prelazili kulturne granice.«

Foto Sandra Uskoković

Zapadno jezero se doživljavalo ne samo kao krajolik već i kao poetski motiv, kao prostor u kojem priroda i emocija tvore nerazdvojnu cjelinu. UNESCO-ovo priznanje Zapadnog jezera slavi mnogo više od slikovitog šarma; ono odaje počast kulturnom krajoliku u kojem je ljudska mašta prirodu pretvorila u poeziju, slikarstvo i vrtno oblikovanje. Riječ je o kulturnoj konstelaciji koja ilustrira dubinu kineske civilizacije i njezin trajan utjecaj diljem Azije. Zapadno jezero nudi ne samo pitoreskne vizure, već i poziv na razmišljanje o odnosu između ljepote i krajolika u kojem obitavamo.

Foto Sandra Uskoković

Odnos Zapadnog jezera i grada Hangzhoua temelji se na ravnoteži prirode i urbaniteta. Jezero nije izolirana oaza, nego živo srce grada koje istodobno odmara i nadahnjuje stanovnike. Hangzhou crpi svoj identitet iz ljepote jezera, dok jezero dobiva značenje kroz grad koji ga okružuje. Ta simbioza prirodnog i urbanog oblikuje jedinstvenu harmoniju. U toj uzajamnoj vezi grad i jezero djeluju poput ogledala: grad reflektira prirodnu ljepotu, a jezero urbanom životu daruje mir i poetičnost.

Izgubljeni u znakovima, pronađeni u ljudskosti

Na povratku s jezera, vozeći se kroz megapolis Hangzhou, odlučili smo izbjeći vožnju taksijem jer se »davne« 2018. godine s vozačima trebalo sporazumijevati isključivo pisanim kineskim znakovima. Dovoljno je bilo da recepcionar napiše potez malo ulijevo ili udesno i adresa je poprimala sasvim drugo značenje, vodeći te u krivi grad ili čak u drugu provinciju – što nam se već dogodilo, a to znači bar 2-3 sata nepotrebne vožnje u krivom smjeru. Naime, nije lako ni ustanoviti da se vozite u krivom smjeru budući da kineski megapolisi jako nalikuju jedan drugome. Stoga smo odlučili krenuti autobusom. No, kada smo htjeli kupiti kartu, shvatili smo da nemamo dovoljno sitnih novaca i već smo bili spremni odustati od puta. Tada nam je prišao jedan od putnika koji su također čekali autobus. Ponudio nam je novac i inzistirao da plati našu vožnju.

Foto Sandra Uskoković

Nije izgledao kao kineski tajkun, naprotiv, bio je jednostavan čovjek, i njegova gesta nije bio samo čin pomoći, nego i lice tradicionalne kineske gostoljubivosti. Tako se, baš kao i u krajoliku Zapadnog jezera gdje priroda i kultura tvore skladnu cjelinu, i u svakodnevnom životu zrcali duh kineske kulture, odnos prema prirodi i ljudima, te kontinuitet od davnih careva koji su brinuli o svom narodu do današnje gostoljubivosti.