Dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima i nagrade Grammy, pijanist i skladatelj Sullivan Fortner će sa svojim trijom 4. ožujka nastupiti u Maloj dvorani »Lisinski«, u ciklusu Lisinski srijedom. Fortner je tijekom karijere surađivao s Royom Hargroveom, Wyntonom Marsalisom, Paulom Simonom, Diane Reeves, Johnom Scofieldom, Ambroseom Akinmusireom, Dee Dee Bridgewater, Stefonom Harrisom, Nicholasom Paytonom, Billyjem Hartom, Garyjem Bartzom, Donaldom Harrisonom i drugim cijenjenim glazbenicima. No, ostvario je i iznimnu samostalnu karijeru nastupajući i snimajući solo ili sa svojim sastavima, uglavnom u formaciji trija. Kao vođa sastava ili solo snimio je albume »Aria« iz 2015., »Moments Preserved« iz 2018., »Solo Game« iz 2024. i »Southern Nights« iz 2025.

Slavljenje vlastite kulture

Fortner će u Zagrebu nastupiti nakon što je dobio nagradu Larry G. Bell Gilmore za jazz, koja je ekvivalent međunarodno prestižne nagrade Gilmore Piano Award za klasične pijaniste, od 1993. sponzorirane od zaklade Gilmore Keyboard. Tu odluku donijelo je pet članova dotad anonimnog Umjetničkog savjetodavnog odbora, koji su tijekom dvije godine, potajno i često pod pseudonimom, putovali po raznim mjestima i prisustvovali brojnim koncertima na kojima su proučavali, ocjenjivali i interno raspravljali o zaslugama Fortnera i ostalih finalnih kandidata koji su proizašli iz nominacija od 42 člana. Osim njega, lista je uključivala vodeće pijaniste: Freda Herscha, Brada Mehldaua, Billa Charlapa, Renee Rosnes, Aarona Diehla, Helen Sung i Aarona Goldberga. »Bio sam na turneji sa svojim trijom u ožujku prošle godine i dobio sam telefonski poziv od svog agenta koji mi je rekao da, kada stignem u Atlantu gdje sam trebao nastupiti, samo ostavim torbe i odem u jednu od konferencijskih dvorana«, priča. »Učinio sam kao mi je rečeno, ušao u dvoranu i vidio hrpu ljudi od kojih sam mnoge prepoznao, ali nisam znao što se događa. Jedan tip mi je prišao i rekao: ‘Bok, moje ime je Larry Bell. Želim vas obavijestiti da ste upravo vi prvi dobitnik nagrade Gilmore Larry J. Bell za jazz umjetnika. Rekao sam: ‘Uh, u redu, super.’ Nastavio je: ‘Dakle, iznos je 300.000 dolara.’ Nisam mogao vjerovati. Odmah sam se unervozio i automatski sam se uplašio, ali osjećao sam se počašćeno. Dio tog iznosa ću, između ostalog, uložiti u vokalni projekt koji već dugo želim ostvariti sa svojom obitelji u kojoj je puno pjevača.«

Obiteljski nastupi i zborsko pjevanje zapravo su nasljeđe crnačke crkvene glazbe, a Fortner je jedan od mnogih jazz glazbenika koji su se glazbom počeli baviti svirajući kao dijete u crkvi. Glazba koju je u mladosti izvodio u crkvi utjecala je na njegovo glazbeno putovanje, ali i na njegov stav prema glazbi. »Ne razmišljam samo o crkvenoj, već o kompletnoj afroameričkoj tradiciji«, objašnjava. »U povijesti crnačke crkve, ona je oduvijek bila epicentar mnogih stvari za crnce. To je mjesto gdje su crnci učili kuhati. To je mjesto gdje su crnci učili javno govoriti. Spoznaja o crnačkoj crkvi formirala se iz ropstva i segregacije. Crnci do tada nisu imali priliku izraziti tko su i kako poštuju jedni druge, slaviti svoje kulture i slaviti svoje tradicije. Crkva je bila jedno od mjesta gdje su to mogli raditi. Što se tiče glazbe, smatra se najstarijim afroameričkim glazbenim konzervatorijem. Tamo naučite puno toga o glazbi, kao da imate praksu na terenu. Naučiš kako dobro svirati u pratnji, kako svirati u svim tonalitetima, kako svirati s bendovima, kako surađivati s drugim glazbenicima, kako svirati sam. Crkva je istovremeno vrlo ohrabrujuća. To se posebice očituje u manjim crkvama. Od nečeg tako malog kao što je moje izvođenje nekih pjesama koje sam naučio kao dijete svirajući i ponekad pjevajući u crkvi, došao sam do sviranja na svojim nastupima. U tom kontekstu sviđa mi se zamisao o sudjelovanju publike u izvedbama. Postoji određena estetika unutar bluesa koja je sačuvana u crkvi, primjerice princip poziva i odgovora, kao i ponavljanja elemenata koji se događaju i ostaju u petlji, ponavljanja određenih dijelova, onih koji grade energiju ponavljanjem i ostankom u jednoj zoni. Svi ti glazbeni elementi uključeni su u crkveno okruženje. To nam ponekad dobro dođe. Počet ćemo pljeskati dok sviramo ili ćemo vikati. Sve je to dio tog iskustva.«

Od uragana do parada

Sullivan Fortner je odrastao u Baptističkoj crkvi u New Orleansu, što je utjecalo na njegovu odluku da uz klavir svira i orgulje. »Moje sviranje orgulja inspirirano je gospel glazbom«, ustvrdio je. »Sve što sviram inspirirano je time. To je zov rodnog mjesta. Na orgulje gledam samo kao na dio orkestra. To sam stekao kroz kratak studij klasične glazbe. Ideja je da sve što svirate, ne želite da zvuči kao instrument koji svirate. Dakle, svirate li klavir, ne želite da zvuči kao klavir, želite da zvuči kao orkestar. Svirate li orgulje, isto je. Same orgulje odražavaju timpane, rogove i gudače. Čak se i neke od postavki tako zovu: gudači, fagot… Neki od najvećih pijanista uspjeli su u tome. Jednostavno nekako osjetim kada je vrijeme da se orgulje dogode. Kad je vrijeme da stvari postanu veće nego što može biti kapacitet klavira, ubacit ću orgulje, kad zaželim blues ugođaj, ubacit ću orgulje. Kada želim ostvariti puno širu dinamičku paletu, kada čujem određenu vrstu boje, određenu vrstu mumljanja ili kvalitete pjevanja, koristim orgulje, jer one to mogu donijeti. No ipak, orgulje ne sviram često.«

To uključuje i bogatu glazbenu tradiciju New Orleansa. Naime, rođen je i odrastao u tom gradu u kojem se stapaju raznorazni utjecaji. To se odražava na njegov pristup jazzu. »To je kultura toga grada«, govori. »Nije samo glazba. To je kuhanje, to se vidi u načinu na koji ljudi govore tamo dolje, u ritualima… Glazba je oblikovana vizualnim umjetnostima, svim iskustvima kroz koja su ljudi prošli. Sve dobro i loše, sve lijepo i ružno. Od uragana do parada. Što god sviram, bit će oblikovano tim iskustvima. Siguran sam da je tako sa svima ostalima. Svi volimo gledati dobre filmove, svi volimo dobru hranu iz cijelog svijeta. Ipak, glazba je uvijek prva. Prije svega, New Orleans je lučki grad, a gdje god postoji luka događa se puno toga, prožimaju se različite kulture, različite rase, različiti tipovi ljudi okupljaju se kroz mnoge različite okolnosti, kroz imigraciju, nekad kroz ropstvo i mnoge druge stvari. Glazba uvijek nastaje iz tih miješanja. Jazz je nastao iz miješanja. Bez tih miješanja ne bi bilo jazza, ne bi bilo glazbe, ne bi bilo puno toga što je danas pred nama. To što sam odrastao u New Orleansu, u početku mi nije ništa značilo jer ne cijeniš to što imaš dok ne odeš. Tek kad sam napustio taj grad počeo sam shvaćati dubinu njegove povijesti i kulture, kako je to utjecalo, ne samo na jazz, već i na druge glazbene žanrove.«

Uzbudljivo putovanje

Fortner je istraživao glazbenu povijest New Orleansa i tu tradiciju koristi u svom pristupu suvremenom jazzu. »To je ugrađeno u način na koji fraziram«, kaže. »Odrastao sam, ne samo u New Orleansu, već i u malom gradiću izvan New Orleansa koji se zove Belle Rose. Način na koji govore tamo dolje je malo drukčiji, poseban je naglasak. Malo je zbunjujuće i malo prljavije. To je način na koji su artikulirali svoje riječi, fraze. Pokušavam to uključiti u način na koji sviram. Ne samo to; pomislimo li na glazbu, otamo je toliko sjajnih pijanista. Podučavao me Ellis Marsalis, imao sam priliku družiti se s ljudima poput Clydea Kerra Jr., koji je podučavao Nicholasa Paytona i Kidda Jordana, zapravo sve iz poznate glazbene obitelji Jordan, kao i neke iz obitelji Marsallis. Od svih njih sam učio, svi su me nadahnjivali, pomogli su mi da postanem svjestan drugih glazbenika, kao što su Davell Crawford, Professor Longhair, Dr. John, James Booker i drugi. Iako nisu najočitiji u mom sviranju klavira, način na koji sviram i korištenje obje ruke kada sviram glazbu, ideja kolektivne improvizacije, gdje ne svira samo jedna osoba solo, već svi sviraju solo zajedno, sve se to nalazi u našoj glazbi u New Orleansu, posebno u tradicionalnom jazz okruženju. Da, osjećam se kao da sam rođeni sin New Orleansa, zajedno s drugim ljudima poput Jona Batistea i Christiana Scotta. Svi su oni moji prijatelji, ljudi s kojima sam se družio u srednjoj školi. To se nastavlja, i nastavlja i nastavlja.«

Važno iskustvo Fortner je stjecao svirajući s trubačem Royom Hargroveom. Zapravo, on mu je bio mentor. »Svirao sam s Royem Hargroveom sedam godina«, prisjeća se. »Lekcije koje sam naučio svirajući u tom bendu nekako me nose do danas: od toga kako voditi bend, kako organizirati set, koje skladbe odabrati za koncert do obraćanja pažnje na publiku. Pričali smo o svemu tome, razmišljali o tome da izvedbe osmislimo tako da publika bude dio stvaranja glazbe… Roy Hargrove je definitivno bio majstor toga. Uvijek se bavio glazbom. Kod njega se, na kraju dana, sve svodilo na glazbu. To je nešto što smo izgubili. Puno se toga nauči kad imaš priliku naukovati svirajući u bendu s Royom Hargroveom ili Kennyjem Garrettom ili Artom Blakeyjem i Jazz Messengersima ili Horaceom Silverom, u svim tim velikim bendovima.«

Još jedna suradnja obilježila je njegovu karijeru. Naime, Fortnerova partnerica u glazbi i životu je jedna od najboljih jazz pjevačica današnjice, Cecile McLorin Salvant. Ona ga nadahnjuje na razne načine, ona je njegova muza. »Ona je definitivno odigrala veliku ulogu u tome da nastavim snimati, poduzimam turneje i djelujem samostalno«, kazao je. »Dala mi je puno dobrih ideja. Ponekad je ne pitam što misli, ali definitivno mi daje savjete koje prihvaćam, a najčešće ispadnu dobro. Sviramo zajedno više od 10 godina i to je bilo stvarno zabavno i uzbudljivo putovanje za oboje. Nadam se da ću je inspirirati koliko i ona mene.«

Tajni sastojak

Oboje se bave i slikarstvom koje ih nadahnjuje za stvaralaštvo. Također, i u tome nadahnjuju jedno drugo. »Napravio sam jedno umjetničko djelo koje sam iskoristio za naslovnicu mog solo albuma«, navodi. »Rekla mi je: ‘Zatvori oči i nacrtaj čovjeka koji svira klavir!’ Pristao sam, napravio to i iskoristio za stražnji dio naslovnice albuma. To je nešto čime bih se kasnije htio više pozabaviti. Ona me uvjerila da idem u muzeje. Kad god dođemo u neki grad, idemo zajedno u muzej, a ona mi priča o umjetnicima, zašto ih voli i na što treba obratiti pažnju.«

Fortner povijest jazza vidi u neprestanom kretanju, razvoju, nadogradnji, kao u nečemu što se nastavlja, a ne kao nešto što se dogodilo, što je u prošlosti. »Povijest se još uvijek stvara«, kaže. »Trebamo razumjeti, shvatiti da glazbenici koje smo proučavali, svi ti veliki majstori, ljudi poput Dukea Ellingtona, Dizzyja Gillespieja, Charlieja Parkera, pa čak i Louisa Armstronga, svi ti ljudi nisu samo relikvije. Nisu samo stari ljudi koji su svirali stare stvari, kao što ni mi ne moramo raditi samo nove stvari. Ne, radi se o tome da nastavimo ono što su nam ostavili, koristeći alate koje su nam dali kao inspiraciju za stvaranje nove glazbe. Radi se o razvijanju kontinuuma i povezanosti. To je još jedan način povezivanja s našim precima, ali i povezivanja sa živima, povezivanja sa sadašnjošću. Kod jazza je zapravo riječ o sadašnjosti, povijesti, ljubavi, Americi, ljudima, svijetu i borbi, radosti, obrazovanju, ali i o duši. Jazz je sve to.«

On ima odgovor i na pitanja kako izvoditi novu glazbu naslanjajući se na staru, kako inkorporirati nove ideje, kako se to događa u njegovoj umjetnosti. »To ostvarujemo korištenjem materijala koje imamo«, zakjučuje. »Imamo računala i pristup svim vrstama glazbe, sve nam je kao na dlanu. Imamo ideju stvaranja glazbe u studiju, ne samo s mogućnošću za korekciju, već i kao dio orkestralnog zvuka koji bilježimo na snimke. Imamo ideju da, iako sviramo s akustičnim instrumentima i djelujemo s tradicionalnom jazz postavom, imamo sve te različite glazbene utjecaje koji nisu nužno samo iz jazz okružja. To uključuje hip hop, R&B glazbu, stvari koje smo učili u školi uz popularne pjesme koje već postoje u današnjem svijetu. Pokušavamo uključiti sve te zvukove, koristiti glazbu nafilanu svim tim stvarima.«

Potkovan jazz glazbenik bogatog iskustva, Fortner je uvijek spreman na iznenađenja, zapravo on ih željno iščekuje. »Ne želim sve pripremiti«, tumači. »Otvoren sam za neočekivano. Ponekad ti trenuci mogu biti malo zastrašujući, ali mogu biti i vrlo uzbudljivi. To mi daje druge mogućnosti, još jedan način gledanja na glazbu. To može biti i vrlo inspirativno. Ne razmišljam o tome kada će se dogoditi nešto neočekivano, samo slijedim to i promatram što se događa. Ako brineš o glazbi, glazba će se brinuti o tebi.«

Kad govori o takvom načinu izvođenja glazbe, možemo osjetiti strast u njegovom glasu, kao što je možemo osjetiti i u njegovim izvedbama. »Oh, čovječe, ako nemaš strasti, ne možeš uspjeti«, tvrdi. »Ako nemaš strasti, ne možeš stvarati glazbu. Strast je jedan od velikih tajnih sastojaka za umjetnost, za bilo što što je umjetničko, u bilo kojoj vrsti umjetničkog oblika. Moraš imati strast.«

Određeni znakovi

Fortner na glazbu gleda kao na nešto tajnovito, nadnaravno, uzvišeno. »Glazba je definitivno mistična«, tvrdi. »Vjerujem da ona ne dolazi od nas. Glazba prolazi kroz nas, ali ne dolazi od nas. Ona je dar od Boga. Mi smo samo spremnici i žljebovi kroz koje se glazba kanalizira. Budući da dolazi od Boga, glazba ima potencijal da, sve dok se bavimo njome, može nositi iste kvalitete i ista iskustva koja doživljavamo u sjedinjenju s Bogom, primjerice možemo doživjeti ljubav, a ljubav je nešto mistično, nešto što se ne može opisati riječima. Glazba je definitivno iscjeliteljske, kao i proročanske prirode. Pomislite na ljude koji su pisali pjesme prije 100 godina, a one su i danas relevantne. Postoji nešto proročansko u glazbi. Doživio sam lijepa iskustava. Primjerice, ljudi su govorili da su htjeli počiniti samoubojstvo, a onda su čuli glazbu i to ih je potaknulo da promijene odluku, da žele živjeti. Teško je razumjeti tako nešto. Dakle, definitivno postoji određena vrsta misticizma, ali zapravo volim to zvati Božanskom kvalitetom glazbe. To možemo povezati s duhovnošću. Apsolutno.«

Kad o tome govori na taj način, kao da opisuje krug koji obuhvaća cjelokupnu povijest jazz glazbe. Naime, ne može se govoriti o duhovnosti, a da se ne govori o Africi i ritualima, a to su suštinski važni utjecaji. »Oh Bože, to je još uvijek prisutno«, zaključuje. »Afrika je naša majka. Ne možete umanjiti utjecaj okružja iz kojeg ste došli. Danas se povećava svijest o Africi i svijest o bogatstvu koje Afrika nudi. Što se to više događa, to će se više ljudi povezati s onim što jesu duhovno i, manje-više, glazbeno.«

Fortner će u Zagrebu nastupiti u formaciji klavirskog trija, što je tijekom godina postao svojevrstan stereotip. Naime, trija Oscara Petersona ili Ahmada Jamala, ili Billa Evansa ili Keitha Jarretta skrenuli su veću pažnju na tu formaciju, stekli kultni status i postavili standarde izvođenja. No, iako ih je svjestan, on se ne opterećuje ustaljenim pravilima. »Ne stavljam se pod takav pritisak«, tvrdi. »Ne razmišljam o tome da s trijom ostvarujem drukčiji zvuk nego kada sviram u duetu s pjevačem, ili u kvintetu ili nekoj drugoj formaciji. Jedina razlika je u tome što sviram melodiju, imam slobodu interpretirati melodiju na vlastiti način te imam veću odgovornost. Postoji određena vrsta odgovornosti koju moraš imati kada sviraš u triju, jer sviraš s basistom i bubnjarom koji ovise o tebi. Kada svirate s trijom postoje određeni znakovi, određeni elementi i određena jasnoća koju morate imati, jer to je manji ansambl i svi nekako ovise o vama, od vas očekuju smjernice. Što više sviram u triju, to postajem jači. Puno sam svirao kao prateći glazbenik, tako da sam nekako kasno došao do vodeće uloge. Na to se tek počinjem navikavati, ali sve se više upoznajem s tom ulogom i s vremenom mi je sve ugodnije. Zapravo, što se tiče mog stila sviranja u triju, ne znam što je to, iako na mene utječu mnogi sjajni klaviristi čije su karijere obilježile svirke u trio formaciji.«

Skice za improvizacije

Fortner ponekad svira solo. Iako mu omogućuje veću slobodu, to donosi i neka ograničenja. »Sloboda je u činjenici da postoji toliko puno različitih opcija i toliko puno različitih elemenata koje mogu koristiti«, pojašnjava. »Sloboda je i moja mašta, sve što može pridonijeti fizički i emocionalno. Ograničen sam samo vlastitom tehnikom i vlastitom maštom. Dakle, u mojem stvaralaštvu ograničenja i sloboda nekako idu ruku pod ruku.«

Iako danas mnogi slijede romantičarski pristup, po uzoru na Billa Evansa, Keitha Jarretta ili Brada Mehldaua, u Fortnerovom pristupu klavirskom triju osjećamo snažnije utjecaje Ahmada Jamala, posebice zbog pozicije glazbala na pozornici, blizine suradnika ili načina komunikacije s članovima trija. »Svi smo mi sljedbenici Ahmada Jamala«, konstatirao je. »Mislim na ljude poput njega, ali i na trio Oscara Petersona, Nata Kinga Colea, mislim na trio Errola Garnera, ali i Dukea Ellingtona, posebice na njegov trio s Charlesom Mingusom i Maxom Roachom. Mislim i na neke od velikih klavirskih trija našeg vremena. Raspored glazbala mojeg trija na pozornici podsjeća na onaj trija Ahmada Jamala. Takav je raspored važan jer nam zapravo akustički olakšava da se čujemo, ali i vidimo. Oni mogu vidjeti moju lijevu ruku. Dakle, ako im trebaju znakovi ili nisu sigurni kojim putem krenuti, uvijek mogu pogledati moju lijevu ruku koja ih vodi. Također mogu razgovarati s njima i reći im da krenu ovako ili onako, bubnjaru da ostane na metlicama, da sad sviraju u baladnom ugođaju. Osim toga, razmjenjujemo znakove. To nam omogućuje da djelujemo u trenutku. Ne volim previše uvježbavati. Dobro je da suradnici mogu predložiti promjene, a ja slijedim njihove prijedloge. Volim prijateljstvo i djelovanje istog sastava kroz dulje razdoblje.«

Na koncertu u Zagrebu svirat će uz kontrabasista Tyronea Allena i bubnjara Kayvona Gordona. »Bit će to mješavina puno različitih stvari«, najavio je. »S Allenom i Gordonom sviram već oko četiri godine. Obojica su vrlo mladi, ali entuzijastični i talentirani glazbenici. Što više sviramo zajedno, to nam je lakše. S ovim triom sviram puno različitih vrsta glazbe. Nas trojica govorimo različitim jezicima.«

Osim obrada standarda, izvodit će Fortnerove skladbe s njihovog novog, ali i s nekih od njegovih prethodnih albuma. Naime, on je osebujan skladatelj čija su djela zapravo nedovršeni predlošci. Priprema skice za improvizacije, crtice kojima će pobuditi maštu članova sastava, koje služe za nadopunjavanje i ubacivanje zamisli kojima oblikuju cjelovita djela. »Ne volim pisati skladbe s puno detalja«, tvrdi. »Nikad, baš nikad, ne zapisujem sve što zamislim. Kolege iz benda učim svirati skladbe po sluhu. Dakle, nema kompletnog notnog zapisa. Sve što pišem mora biti tek kostur. Zapisi skladbi nisu duži od jedne stranice. Ostavljam im prostor da dodaju bilo kakve začine koje žele dodati. Nisam veliki pobornik točnog diktiranja. Želim biti iznenađen konačnim modeliranjem skladbi. Najvažnija u stvaranju glazbe mi je suradnja. Čak i ako sviram solo, zapravo surađujem s publikom, a publika čini velik dio onoga što radim. Takva je povijest te glazbe.«