Kultivacija

Piše Kim Cuculić: Sport – Kultura 1:4

Kim Cuculić

Lino Červar ponovo na kormilu hrvatske rukometne reprezentacije? / REUTERS

Lino Červar ponovo na kormilu hrvatske rukometne reprezentacije? / REUTERS

Dovoljno je vidjeti koliko sponzora imaju nogometna natjecanja, a koliko recimo neka predstava ili koncert



Hrvatski rukometni izbornik Lino Červar ovih je dana izrazio nezadovoljstvo premalim ulaganjima u sport, zapitavši se po čemu je kultura četiri puta uspješnija od sporta. Kako prenose mediji, rekao je otprilike sljedeće:


»Evo, recite mi, zašto je odnos ulaganja u sport i kulturu 1:4? Stvarno nemam ništa protiv kulture, dapače. Ali, zašto je to jedan naprema četiri? Sport je važan u odgoju djece, pa treneri su praktički njima drugi roditelji. Mi smo prema ulaganju u kulturu u vrhu Europske unije s Mađarskom, a po pitanju sporta na samom začelju!


Ne znam i ne razumijem čemu takva razlika, sport je dio obrazovanja i kulture. Volio bih kada bi mi to netko pojasnio, naše društvo je netolerantno, ali sport spaja. Neka mi netko objasni zašto je netko, u ovom slučaju kultura, četiri puta bolja od sporta?




Nedavno sam napisao 23 razloga zbog kojih treba ulagati, ali i država davati novce za sport. To nisu samo pretilost i vježbanje, ali mi vjerojatno ni sami ne tražimo dovoljno. Ne tražimo povećanje broja sati na tjelesnom odgoju, a time se također razvija mozak.


Pa bez razvoja sporta nastaje kriza nacije. Mi u rukometu ne tražimo da igrač nešto uči napamet, već da on to razumije…«


Kao dugogodišnja novinarka kulture već sam se naslušala sličnih pitanja, i kad je riječ o financiranju kulture i sporta u Rijeci. Prema mišljenju nekih koji se bave sportom ili su na neki način povezani s njim, i u našem gradu se više sredstava izdvaja za kulturu nego za sport.


Kako oni smatraju, to nije u redu jer su po njima riječki sportaši često uspješniji od kulturnjaka te su neki od njih proslavili Rijeku u Europi pa i u svijetu. Ali eto, u podjeli proračunskog kolača kulturnjaci kao bolje prolaze. Kao netko tko prati riječku kulturu, morala sam se usprotiviti takvim tezama, ali dobro – svatko ima pravo na svoje mišljenje.


Ono što mogu reći, a o čemu svjedoče brojke, jest to da se iz državnog proračuna za kulturu izdvaja 0,99 posto, a za sport otprilike 0,2 posto. Kad pogledamo te brojke, moglo bi se zaključiti da se u Hrvatskoj ni za kulturu ni za sport ne izdvajaju dovoljna sredstva i da je sve to skupa zapravo mizerno.


Prema podacima za 2019. godinu, državne investicije u sport i rekreaciju u Europskoj uniji dosegnule su 51,3 milijarde eura u 2017. godini. U tom kolaču Hrvatska je sudjelovala s neznatnih 0,1 posto ili 55,1 milijun eura.


Udio izdvajanja za sport i rekreaciju iz proračunskih sredstava u Hrvatskoj iznosi spomenutih 0,2 posto, po čemu smo uvjerljivo na posljednjem mjestu u Europskoj uniji. Na samom dnu smo i kada se promatraju ulaganja po stanovniku.


Kad je riječ o Červarovoj izjavi, mogli bismo se složiti s jednim od komentara na društvenim mrežama: »Treba ulagati u rekreaciju, amaterski sport, a ne u profesionalni gdje sportaši masno zarađuju, a od poreznih obveznika traže da ih financiraju.«


Ovome bismo mogli dodati pitanje koji kulturnjak ili umjetnik može zaraditi toliko novca koliko jedan nogometaš ili nogometni trener. Isto tako, sponzori će prije velika sredstva uložiti u sport (dobro, ne baš svaki, zna se u koji), nego u nekog umjetnika ili kulturnu ustanovu.


Dovoljno je vidjeti koliko sponzora imaju nogometna natjecanja, a koliko recimo neka predstava ili koncert.


Dakle, stvari nisu baš tako jednostavne i ne mogu se svesti na Červarovu računicu. Ostavimo li brojke po strani, pandemija koronavirusa trenutačno je ta koja najviše ugrožava i sport i kulturu te su u tom smislu u jednakim nevoljama.


Kako reče Lino Červar, koronavirus je najviše pogodio dvoranske sportove, rukomet i košarku. Poslužimo li se analogijom, podjednako su pogođena kazališta, koncertne dvorane, muzeji… Zbog korone smo u ovom trenutku svi u »istoj kaši« i raspravljati o tome tko dobiva više, a tko manje baš i nema mnogo smisla.


Treba čekati da oluja prođe, a onda će se zbrajati žrtve i trebat će krenuti ispočetka – u nekom novom normalnom. Nadajmo se da će i poslije ovog srednjeg vijeka doći neka nova renesansa.