Moja pokojna baka uvijek mi je govorila da kad posjetim neki grad obavezno odem na njegovu tržnicu i u crkvu. Tako ja to na svojim putovanjima svaki put i učinim. Prije dosta godina zatekla sam se u Londonu i tumarajući po gradu s veseljem ustanovila da je negdje oko deset sati uvečer jedna knjižara još otvorena. Ušla sam i počela listati knjige.

U jednom trenutku ugledala sam poveću knjigu Michaela Palina, slavnog člana legendarnog Monty Pythona, posvećenu njegovim putovanjima. Tek tada otkrila sam da je bio i u Rijeci i to gdje – na glavnoj riječkoj placi! Palin je opisao posjet tržnici, točnije ribarnici koju je nazvao malom katedralom ribe na kojoj se prodavanje vrši na tradicionalan način, bez kompjuteriziranih blagajni.

Ovih dana, nažalost, doznali smo da su paviljoni riječke tržnice prazni ili poluprazni. Prvi paviljon ima zatvoren gornji kat, a veliki dio prodajnih mjesta u prizemlju više ne radi. I drugi paviljon je ostao samo na ponudi u prizemlju, jer su na prvom katu jedino dva prodajna mjesta i jedan ugostiteljski objekt.

I ovim povodom opet se vraćamo na knjigu »Kako čitati grad« Radmile Matejčić, koja piše i o zdanjima Velike tržnice. Paviljoni riječke tržnice izgrađeni su u razdoblju od 1880. do 1881. prema projektu Izidora Wauchniga, inženjera Gradskog tehničkog ureda.

Ovi značajni urbanistički i komunalni sadržaji nastali su kao rezultat smišljenog plana u cilju da se zadovolje potrebe snabdijevanja građanstva, no isto tako i potrebe za sastajalištem koje u primorskom, mediteranskom gradu ima ulogu foruma. Njihova je arhitektura, u vrijeme kad su građene, bila najsuvremenije rješenje javnih građevina te vrste u velikim europskim gradovima Trstu, Grazu i Beču.

Kako čitamo na stranici Riječka baština, dvije jednake građevine paviljonskog tipa postavljene su osovinski jedna iza druge u duljoj osi simetrije i nastavljaju se na ribarnicu, na tek nekoliko godina prije nasutom prostoru (civitas novae). Unutrašnjost obaju paviljona prema izvornom je projektu zamišljena kao velika i visoka prostorija bez pregrada, s prodajnim »boksovima« uz vanjski plašt građevine.

Samo prostori ulaza i izlaza na prednjim i zadnjim pročeljima obaju paviljona bili su odvojeni od središnje prodajne »dvorane«. Na sredini su bila predviđena i dva zasebna dijela koja su također služila za prodaju, a i usmjeravala su kretanje kupaca.

Prvom je paviljonu 1971. dodan kat do kojega se dolazi stubištem u sredini prizemne etaže, a 1974. kat je dodan i Drugom paviljonu. Iako se paviljoni ne nalaze na popisu zaštićene nepokretne baštine Republike Hrvatske, restauracija iz 2009. puno govori o važnosti paviljona u svakodnevnom životu grada, a pretpostavka je da će se zbog njihova povijesnog i komunalnog značenja takva briga nastaviti i ubuduće.

Riječka tržnica, popularna riječka Placa, smatra se jednom od najljepših i najatraktivnijih tržnica u Hrvatskoj. Radmila Matejčić ističe da zdanja riječke tržnice predstavljaju važno svjedočanstvo o skrbi grada u rješavanju standarda pučanstva. Tužna sudbina već je zadesila tržnicu na Brajdi, a sada se sličan scenarij događa i na glavnoj riječkoj tržnici.

Rijeka je proteklih desetljeća ostala bez mnogo toga – ugašene su sve tvornice, nestala su brojna poduzeća, industrijska baština dobrim dijelom propada i ne dobiva nove namjene, a s »uspjehom« se prodaju jedino gradska zemljišta i grade novi trgovački centri. Sada je neizvjesna i budućnost riječke Place, koja je također jedan od simbola grada i njegova identiteta. Pitam se što bi sada Michael Palin snimio da se kojim slučajem zatekao u Rijeci.

Nekad ga je fascinirala upravo glavna riječka tržnica, koja je našla svoje mjesto i u engleskom izdanju njegove knjige. Situacija je danas puno tužnija i ne znam što bih rekla svojoj baki s početka ove kolumne nakon posjeta riječkoj tržnici. A o jednom gradu mnogo toga može se doznati upravo na temelju njegove place. To što je sve praznija i sa sve manje štandova i prodavača, a također i kupaca, postaje znakovito, tužno i zabrinjavajuće.