Palestinski filmski redatelj i vizualni umjetnik Kamal Aljafari imao je dvadeset i šest godina kada je iz Izraela odselio u Njemačku. U Kölnu je završio Akademiju medijskih umjetnosti, a onda je, krajem 2001., u vrijeme Druge Intifade otišao s videokamerom u Gazu »u potragu za prijateljem bez adrese«, kojeg je sreo u zatvoru. Naime, kad mu je bilo sedamnaest godina prijatelj ga je u školi pitao želi li se priključiti palestinskoj grupi na što je on pristao, a posljedica koja je slijedila bila je sedam mjeseci noćne more u izraelskom zatvoru. Materijal s tog putovanja nije nikada upotrijebio i vremenom sve je bilo zaboravljeno. No, kada je nedavno odlučio digitalizirati svoje videozapise, naišao je i na Mini DV kazetu na kojoj je pisalo »S Hasanom u Gazi« i od materijala na koji je naišao nastao je dokumentarac istoimenog naslova koji smo imali prilike vidjeti na ovogodišnjem 78. Locarno Film Festivalu gdje je film premijerno prikazan u natjecateljskom programu.

»With Hasan in Gaza« (»S Hasanom u Gazi«) je vrlo specifičan film. Gotovo cijeli je vjerno skinut s kazete bez ikakvih posebnih umjetničkih ili montažnih zahvata i, prije svega, to je svjedočanstvo i sjećanje na ljude i mjesta koji su doslovno izbrisani i zauvijek izgubljeni nakon gotovo dvogodišnjeg izraelskog uništavanja svega što ima veze s palestinskim narodom. U filmu Aljafari putuje Pojasom Gaze, od glavnog grada prema jugu, u društvu taksista Hasana od kojega čujemo mnogo o onome što se događa u Gazi. Srećemo mnogo ljudi čija je egzistencija isprazna, vidimo porušene kuće, u daljini izraelske vojnike, a noćni mir remeti česta pucnjava. No, u svom tom kaosu još uvijek se nazirala nada i mogao se vidjeti osmijeh na dječjim licima. Danas toga više nema. Film završava podužim tekstom, u kojem se Aljafari prisjeća svojih rođaka iz Gaze s kojima se družio provodeći praznike kod djeda i bake u Jaffi i zvjerskog tretiranja njega i ostalih palestinskih zatvorenika u izraelskom zatvoru.

Genocid i dehumanizacija

Gledajući vaš film bilo je nemoguće ne razmišljati o slikama iz Gaze koje neprestano gledamo na vijestima i ne osjećati neku vrstu tuge. Jeste li imali slične osjećaje radeći na filmu?

– Naravno. Ovo nije normalan film u smislu da se gledaju ljudi i mjesta gdje oni obitavaju. Ništa od toga više ne postoji, sve što je ostalo su ove slike i to je stvarna, tužna istina. Zbog toga je za mene sve to vrlo bolno, jer dok to gledam znam da svega toga više nema i ustvari ta činjenica je bila razlog da sam od samog početka odlučio zadržati strukturu onoga što sam onda snimio netaknutu, upravo onako kako sam našao snimku na videotraci, a također nisam ni u jednom trenutku želio spomenuti ono što o Gazi znamo danas. To ionako svi znaju, pa moj film daje prostor gledatelju da razmisli i poveže se s vlastitom humanošću, jer ovo je snimljeno 2001., ovo su bili uvjeti u kojima se živjelo u Gazi te godine.

Uvjeti života koji su i tada bili daleko od prihvatljivih.

– Da, to su bili tadašnji uvjeti života koji su vodili do onoga što se dogodilo prije dvije godine. Katastrofa nakon katastrofe i nažalost stalno je sve gore i gore i ne vidi se kraja. U ovom filmu sam želio prikazati ljude, njihova lica i njihovu sudbinu, pokazati kako su živjeli u konstantnoj borbi da prežive. Način na koji je to u tom trenutku uhvaćeno kamerom za mene je bio vrlo važan, a mislim da je danas još važnije nego prije, jer genocid i dehumanizacija uništavaju sve što je dobro. Time želim reći da ono što je počinila izraelska vojska u prošlosti i sada u mnogo većim razmjerima, jest to da su bombardirali apsolutno sve, zgrade u kojima su ljudi živjeli, škole, muzeje, crkve i džamije. U prvom tjednu napada na Gazu bombardirali su zgradu općine gdje se u registrima nalaze imena svih stanovnika, što znači da su od samog početka imali cilj izbrisati identitete i postojanje Palestinaca u Gazi. Kao filmski radnik nikada nisam planirao raditi po arhivama, a onda se odjednom nađete u tom kaosu. No to je očito sudbina, jer zbog onoga što se događa tamo odakle dolazim, arhivske slike su postale oruđe umjetničkog izričaja, otpora i borbe. Za mene je vrsta otpora bila odluka da film pokažem upravo onako kako sam ga našao. I, makar film trajao manje od dva sata, svi ti ljudi postoje barem na ekranu. To je moj otpor protiv brisanja njihovog postojanja i oni će kroz ovaj film i dalje egzistirati. Kad pomislim o toj djeci koja su tada imala 5 -10 godina, danas bi bili odrasli ljudi, ali teško je i pomisliti što im se u međuvremenu moglo dogoditi i je li netko od njih živ. Sve to je za mene zaista jako bolno.

Fašizam i kolonijalizam

Genocid i totalno razorena Gaza su nezaobilazne činjenice, no antisemitizam je čarobna riječ koja sve pokušava zasjeniti. Za svakoga sa zdravim razumom to je vrlo frustrirajuće. Kako se vi suprotstavljate tome?

– Reći ću vam nešto o antisemitističkim optužbama. Mislim da se to odigralo prije otprilike četiri mjeseca. Izraelska vlada je u Njemačkoj organizirala konferenciju protiv antisemitizma na kojoj su sudjelovali svi fašisti Europe, najveći europski antisemitisti, čime mislim na ultra desnicu. Za mene je to potpuno šokantno, da su ti ljudi danas najveći saveznici Izraela. Kako se ta riječ anisemitizam uopće može shvatiti ozbiljno nakon toga kada sve zvuči kao neslana šala. U mnogim zemljama i posebno u Njemačkoj pokušava se sva krivnja svaliti na Palestince i to je užasno jer, ustvari, čitajući novine shvatite da zapadne vlade podržavaju izraelsku politiku i genocid jer oni sami nikada nisu prestali provoditi genocid. Jer fašizam i kolonijalizam su još uvijek živi u Europi i podržavaju Izrael opskrbljujući ih bombama i dajući im vremena da rade ono što rade. Zašto im daju toliko vremena? A najgore u tome je da na taj način iznevjeruju i humanost i vlastiti narod. U Njemačkoj je većina ljudi protiv Izraela i njihovi komentari se mogu čitati na bilo kojem njemačkom webu. Ljudi su vrlo ljuti, no usprkos tome postoji sistem kreiran na političkom nivou koji se distancirao od interesa vlastitog naroda, zatim imate fašizam i rasizam i različite vojne interese prodaje oružja i vojne tehnologije i stoga se rade sve vrste kompromisa, i konačno proces dehumanizacije Palestinca koji znači da njihovi životi nemaju nikakvu vrijednost.

Europske vlade se gnušaju oko toga što Rusi rade u Ukrajini. Svima je poznato da su Rusi okupatori i to što rade je užasno, ali to nije niti jedan postotak od onoga što Izraelci rade Palestincima. Na kraju se morate zapitati o svemu tome, pa čak i o njihovom stajalištu o Rusiji, jer ne vjerujem da kod njih postoji solidarnost s Ukrajinom. Sve je tako lažno, samo prazne riječi. Ako promislite, što se ustvari dogodilo s Ukrajinom? Zapad ih je doveo u tu situaciju, s NATO-om i na kraju narod plaća najvišu cijenu. Naš svijet zaista izgleda užasno, jer genocid ubija humanost i ubija samo Palestince. Moram reći da posvuda gdje putujem nailazim na veliku solidarnost i srećem divne ljude koji imaju veliko srce, to nije u pitanju, ali svi ti ljudi nemaju nikakvog utjecaja, bez obzira koliko demonstrirali po ulicama. Demonstrira se čak i u Izraelu, to je vrlo hrabra manjina, ali ipak postoji i svi se oni sigurno boje za svoj život.

Pitanje Hamasa

Kako se u tu cijelu sliku uklapa Hamas?

– U vrijeme kada sam ovo snimao Hamas nije bio na vlasti, oni su bili samo jedna od stranaka. No, nakon opsade Gaze 2000., Izrael je imao vrlo jasnu politiku da ojača Hamas jer je u njemu vidio idealnog neprijatelja. Bez njega ne bi mogli imati opravdanja za svoja zlodjela i teže bi zadobili simpatije ostatka svijeta. Iako su cijelo vrijeme bili u okršajima s PLO-om, od njih nisu bili toliko pritiskani. Arafat je bio nešto sasvim drugo, on je mogao otići i sresti se s Papom, a to nijedan vođa Hamasa ne bi učinio i zato je Izraelu išlo u prilog da omogući Hamasu da raste pa su na razne načine stvarali uvjete da ta grupa egzistira i jača, a također postoje dokazi da su ih financirali. Ipak, moram biti oprezan što kažem jer svako pitanje o Hamasu vodi k tome da se Palestinci optužuju za tragediju koja se dogodila. No, za Izrael je prije Hamasa i Arafat bio terorist. Godine 1982. napali su i okupirali Libanon i tamo počinili masakr, iako PLO nije nikada bio fundamentalistička organizacija, već nešto poput ljevičara i marksista. Činjenica je da je Izraelu bilo u interesu da podijeli Palestince i da dozvoli pokretu kao što je Hamas da se razvija i raste kako bi lakše mogli reći: »To su fundamentalisti i njih možemo ubijati.« Ali, najveći problem sa situacijom u Palestini je u tome što će proizaći iz ove tragedije, koja vrsta političkog pokreta. Veliko je pitanje gdje će nas sve ovo odvesti. Filozof Frantz Fanon pisao je o tome zašto kolonizirani ljudi postaju nasilni, jer živjeti u tim uvjetima vas naprosto izluđuje. A situacija je loša, zaista vrlo loša.