Liburnia Film Festival

Oliver Sertić: ‘Dokumentarac je vizualni dokument koji nam omogućuje da propitujemo društvo’

Ervin Pavleković

Foto Tanja Kanazir

Foto Tanja Kanazir

Kako kaže Sertić, važno mu je dati prostor filmašima koji pokazuju talent koji se još može razvijati



»Dokumentarni film od svoje pojave opet i iznova pokazuje svoju evokacijsku snagu, moć da progovara o svakodnevici, stvarima koje nas okružuju, o ljudima i raznim pojavama. Raznolikom tematikom, negdje vrlo suptilno, negdje oštrije naglašeno, krivudavo i linearno, možda i poetski, iz godine u godinu ukazuju i dokumentarni filmovi Liburnia Film Festivala. (…) Nevelik je to festival, ali vrlo značajan, filmsko mjesto u kojem stasaju mnogi, bruse se, dolaze u fokus i dobivaju svoju priliku, oni novi, no i oni stari, već publici i široj javnosti poznati« – kratak je to uvod pred koju godinu zapisan u sklopu teksta osvrta na pobjednički LFF-ov film »Knin – Zadar« Melite Vrsaljko, no uvod koji unekoliko izvrsno sumira važnost i dokumentarca i samog festivala dokumentarnog filma kao što je Liburnia Film Festival koji će se u svojemu 23. izdanju održavati od 26. do 30. kolovoza, što je izvrstan povod za razgovor s njegovim dugogodišnjim selektorom Oliverom Sertićem o procesu selekcije, kvaliteti filmova, kao i važnosti samih dokumentaraca.


S obzirom na to da ste dio Liburnia Film Festivala od samih početaka, što biste u povodu njegova 23. izdanja kazali glede same geneze; kako je festival (za)počeo, kako se razvio te u kakvom je stanju danas?


– Festival je počeo kao neformalno filmsko druženje u lučici u Ičićima na inicijativu Igora Bajoka i Aleksandra Pilepića s dva VHS playera i malim projektorom. U tom trenutku nije bilo dokumentarnih festivala u Hrvatskoj, a i danas smo jedini festival koji prikazuje isključivo hrvatske dokumentarce. Polagano se razvijao tijekom godina, na razne načine, a prije svega, produkcijski. Uveli smo više radionica, strukovne nagrade, u zadnjih deset godina gotovo sve filmove predstavljaju autori ili članovi filmskih ekipa, publika se stabilizirala… No, ono što je najvažnije, hrvatska dokumentaristika je silno napredovala, i kreativno i produkcijski. Bez dobrih filmova, sve ovo ne bi imalo smisla.


Popularizacija dokumentarca




Kad se već prisjećamo minulih vremena, prisjetimo se i samih početaka festivala; kakve su bile brojke glede prijava onda, a kakve su sada? Uz to, je li primjetna kakva razlika u kvaliteti samih filmova, razlike u smjelosti obrade neke teme sada u odnosu na onda?


– Kao selektor sam angažiran 2007. godine, na petom izdanju festivala. Prije toga sam na LFF-u radio filmske radionice. Čini mi se da do godine kada sam postao selektor nije ni bilo prijava, a nije bilo niti mnogo dokumentarnih filmova. Igor je zvao samostalne producente, Factum, Fade In, HRT, Akademiju dramske umjetnosti i još neke, i prikupljao većinu filmova koji su tada snimani. Broj dokumentaraca je zadnjih godina povećan, prije svega zahvaljujući popularizaciji te filmske forme, ali i brojnim radionicama i filmskim klubovima. Tu su Blank, Kinoklub Zagreb, Kino klub Split, Filmaktiv, pa i njihova Nova Škola dokumentarnog filma. Tu su i brojni filmaši koji djeluju samostalno, izvan produkcijskih kuća i ponekad iznjedre zaista zanimljiva ostvarenja. U zadnjih desetak godina broj filmova koje pogledam je između 70 i 90, u što spada kompletna dokumentarna produkcija, od amaterske i radioničke, do one profesionalne. Kvaliteta je svake godine sve veća i to je stvarno važno, da zapravo uopće ne mogu objasniti što se dogodilo ove godine. Nikada toliko dobrih filmova nije bilo prijavljeno i baš je bila muka sastaviti program, jer neki super filmovi naprosto nisu stali u pet dana festivala. Autori/ce su kreativniji/e, igraju se medijem filma, promišljaju i duže razvijaju svoje filmove, a profilacija dokumentaraca kao gotovo jednakopravne filmske forme s igranim filmom, ohrabrila ih je da se okušaju i u toj formi. Mislim da je najbolji primjer devet Zlatnih arena dokumentarcima na Pula Film Festivalu ove godine, čim su nas pripustili u glavni hrvatski program.


Kako ste u samoj najavi ovogodišnjeg festivala istaknuli, »hrvatska dokumentarna produkcija je eksplodirala«, pa ste neke izvrsne uratke morali nažalost izostaviti; koja je karakteristika ovogodišnjih filmova, i onih koji su selektirani i onih koji su morali biti izostavljeni? Općenito gledano, kakvi ih autorski pristupi odlikuju?


– Još uvijek je naša kinematografija mala da bi program slagali tematski, a to niti ne bi imalo smisla. Tako da su teme kao i svake godine raznorodne, od intimnih filmova koji se bave obiteljima autora, preko autobiografskih filmova, do važnih socijalnih i političkih tema. U ograničenom broju programskih slotova koje imamo, po vlastitoj procjeni, stremljenjima i senzibilitetu, ove godine za konkurenciju odabrao sam njih 18, a u popratni program još 13 naslova. Tako da niti one nažalost odbijene ne možemo karakterizirati po temi, već po nekoliko raznih kriterija. No, na kraju krajeva, posao selektora uvijek je subjektivan i ja za njega odgovaram svojim imenom i prezimenom.


Poticanje autora


Prema kojem ste ključu birali filmove; preteže li u odabiru način obrade neke teme nad originalnošću same teme ili je bitan film u cjelini? Postoji li neki ovogodišnji slučaj u kojem ste nekome filmu dali prednost zbog kojeg njegova segmenta? Uz to i s time povezano, što se dogodi kad su dva filma slične kvalitete, koje nijanse odlučuju?


Foto Tanja Kanazir


– Uvijek je na prvome mjestu dobar film u cjelini, tema, kreativni pristup, eksperimentiranje formom, i posebni kreativni elementi; kamera, montaža, zvuk. Ono što mi je svakako važno je dati prostor filmašima koji pokazuju talent koji se još može razvijati. To su najčešće kratki dokumentarci. Ponekad to kvalitativno nije najbolji film, ali mi je važno da čak i poneki potpuni amateri osjete čari velikoga platna i publike da bi im bio poticaj za daljnji rad. Ono što filmove »diskvalificira« i konkurencije je ranija objava na netu ili VOD platformama. Kada razgovaramo o »kvaliteti filmova«, to je kolokvijalizam. Ne postoji mjerač za umjetnost i svakome se sviđa nešto drugo. Program je u ovom slučaju moja procjena i kuratorstvo je također kreativna kategorija. Netko drugi bi složio drukčiji program. U slučaju koji ste spomenuli, svi ovi ranije spomenuti elementi igraju ulogu.


Kad govorimo o selekciji, spomenuli ste i kako ste morali »napraviti uravnotežen dokumentarni program sazdan od različitih tema i kreativnih pristupa«; koliko u tom smislu s jedne strane razmišljate o ukusima publike, a koliko s druge o odabiru onoga što predstavlja novitet, raritet i svježinu te daje uvid u autorske tendencije i rodovske mogućnosti?


– Djelomično sam to već ranije odgovorio. Uravnotežen program u ovom slučaju znači kombinacija jakih autora i mladih autor(ic)a i studenata/studentica, s dobrim filmovima, naravno, želim predstaviti upravo to, različite pristupe dokumentarnom filmu, s naglaskom na kreativnost u formi. Dio prostora uvijek dajem i regionalnim autorima. Ne podilazim publici na najklasičniji način da ću prikazati loš film samo zato što je, primjerice, o popularnom pjevaču koji će nam dovesti sto ljudi više, ali i »ukus publike« je rastezljiv pojam. Ono što je meni sjajno je da je publika LFF-a kritična i zaista su dio festivala kao i organizatori i filmaši. To se vidi i po ocjenama koje daju pojedinim filmovima.


Interpretacija realnosti


Na tragu toga, i dalje u kontekstu inovativnosti, pokazuju li filmovi na LFF-u i u kojoj mjeri ono Griesonovo određenje dokumentarca kao kreativne interpretacije realnosti? Koji su ovogodišnji selektirani uradci u žanrovskome smislu inovativni, odnosno koje od njih krasi rodovska hibridnost ili kakav eksperiment?


– Svi dokumentarci su interpretacija realnosti, kreativna više ili manje. Zapravo u svakom filmu gledamo nečiju autorsku ili redateljsku viziju neke teme. Često se dokumentarni film brka s televizijskim novinarskim poslom, koji ponekad pokušava glumiti objektivnost, ali ovdje se radi o filmu, vrhunskoj umjetnosti koja ima temelje u stvarnosti. Na LFF-u prikazujemo i takozvane hibridne dokumentarce, gdje autori eksperimentiraju s drugim filmskim rodovima i formama jer želimo pokazati u kojem smjeru dokumentarni film može ići. Nekoliko je takvih zanimljivih, tzv. neklasičnih dokumentaraca u programu, npr. »(PS)«, »Naš vrt na kraju svijeta« ili »Moja prijateljica Sely«.


A koji bi bili (po)nešto osobni, provokativni i(li) pak politički angažirani?


– Svi filmovi na LFF-u su vrlo osobni, čak bih rekao duboko intimni. Posljednjih godina gledali smo dosta filmova u kojima redatelji duboko kopaju po svojim životima i iznose ih na filmsko platno. Nekoliko je tu izuzetnih obiteljskih filmova poput »Dolazi mali sivi vuk«, »Godina prođe, dan nikako«, »Kad vrtim film«, »Lekcije mog tate«, »Požari«, pa na neki način i »Najbolji profesor filma na svijetu«. Vrlo osobni »O mačkama i ljudima« s kojim otvaramo festival vrhunska je priča o etičkim dvojbama. Političkim i društvenim temama bave se »Mirotvorac«, »Terenska nastava«, »Suha roba« i »Crveni tobogan«, pa i »Paviljon 6«. Naglasio bih da je osobno uvijek političko.


Kako bi naznačio Erik Barnouw, tijekom povijesti, dokumentarni je film imao različite »uloge«; bio je i pjesnik, istraživač, propovjednik, kroničar, odvjetnik, prorok. A kakvu ulogu ima danas i koliko je, s obzirom na dominaciju igranoga filma, rodovski potentan?


– Još uvijek je sve to, a svaki autor tu doda još ponešto. Ta lista je beskrajno duga. Dokumentarni film je svjedok vremena i autorskog senzibiliteta i uvijek ga gledamo s obzirom na trenutačni socijalni i politički kontekst. Za deset godina svi će ovi filmovi ostati na nekim platformama i arhivima i tada ćemo ih moći pogledati vjerojatno drugim očima. To mu je vrhunska vrijednost, vizualni dokument koji nam omogućuje da propitujemo društvo, a i sami sebe.


Promišljanje vlastite pozicije


S obzirom na ovogodišnje prijavljene filmove, no i, uzevši u obzir festivalski kontinuitet, postoje li kakve zamjetne tendencije u našemu dokumentarnom filmu?


– Od kad je festival krenuo, pa do danas, dokumentarni film se potpuno promijenio, ne samo kod nas, nego i u svijetu. Na početku je većina dokumentaraca koketirala s televizijskom formom, filmovi s nekoliko intervjua i ne baš kreativnim vizualnim jezikom. U devedesetima smo izgubili kontinuitet kreativnog dokumentarca kakav smo baštinili još od šezdesetih godina. HRT je bio gotovo jedini producent kakvog-takvog sadržaja, nije bilo toliko festivala niti dokumentaraca u kinima. A tada nije bilo ni interneta na kojemu smo se mogli inspirirati. Danas se imamo kako obrazovati, i formalno na Akademiji, i neformalno brojnim radionicama, ali i na internetu. Nastao je HAVC, autori putuju, puno duže razvijaju i kreativno promišljaju svoje filmove, a zadnjih godina primijetio sam i da su svojim filmovima duboko prokopali po svojoj nutrini i dvojbama. Time pomažu i nama da empatiziramo i promišljamo svoju poziciju prema društvu.


Iako je sam festival lokalne naravi, no puno većeg dosega i značaja, možete li nam reći ima li i ove godine riječkih/lokalnih autora i nekih možda prepoznatljivih riječkih/lokalnih tema?


– U konkurenciji su ove godine tri filma riječkih autora, te još tri u programu Regionale. Teme su, rekao bih, univerzalne. Iz konkurencije, »(PS)« Aleša Suka bavi se otokom Srakane, »Život na Sisi« Sanjina Stanića avanturom Dade Velikića na Atlantskom oceanu, a »Suha roba« Tonija Jelenića ljudskošću. U Regionaleu, Riječani nam dolaze s tri zanimljive teme; Mara Prpić pratila je proces nastanka kazališne predstave »Crna vuna«, a mladi talentirani Luka Karlo Kauzlarić bavi se riječkim karnevalom u filmu »Čast« i tradicijom proizvodnje zvona u istoimenoj minijaturi.


Studija uspjeha


S obzirom na to da je na programu »Fiume o morte!«, ne možemo ne osvrnuti se na njegov velik uspjeh, no baš zato i čudi da tako značajan film nije dio glavne konkurencije. Zašto? Također, uzimajući u obzir činjenicu da će film biti još jednom predstavljen na festivalu kao studija slučaja, zanima me što je prema vama ključ uspjeha toga dokumentarca?


– Restart, koji je suorganizator LFF-a, glavni je producent filma »Fiume o morte!«. Tako se zbog potencijalnog sukoba interesa niti jedan film Restartove produkcije ne prikazuje u konkurenciji. Zbog toga smo osmislili popratni program »Restartovi filmovi« gdje prikazujemo neke od naslova koje smo proizveli u prošloj godini. Tako prikazujemo i »Fiume…«, ovaj put posebno prilagođen za slijepe i slabovidne te gluhe i nagluhe osobe u suradnji s inicijativom Film svima. Nakon projekcije slijedi i studija slučaja (case study) u kojoj će redatelj Igor Bezinović, montažerka Hrvoslava Brkušić i istraživačica arhiva Nika Petković pred publikom secirati kako je nastajao taj kompleksni film. Uspjeh tog filma i nas je iznenadio. Znali smo da će biti interesa u Rijeci i okolici, ali više od 30 tisuća gledatelja u hrvatskim kinima, kao i međunarodni odjek je senzacionalan za malu hrvatsku kinematografiju. Igor je jako talentiran autor, filmska ekipa iskusna i znali smo da će film biti dobar, ali oduševljenje koje ga prati, iskreno, nisam očekivao.


A sada, tri pitanja u jednome. Koji je vama osobno upečatljiv ovogodišnji dokumentarac koji će se prikazati na festivalu, koji vam je općenito posebno upečatljiv dokumentarac u posljednjih nekoliko godina te – kako u ovome slučaju igrani film ne bi ostao zakinut – koji je igrani film koji ste pogledali u posljednje vrijeme ostavio neki poseban dojam na vas?


– Uh, teško pitanje. Ovogodišnje filmove ne smijem posebno komentirati jer ne bi bilo fer. Mogu samo reći da sam selektirao savjesno i otvorenih očiju i da je svaki programski slot jedna mala zaokružena priča. Privilegij je imati pregled cijele filmske produkcije i pratiti što novoga autori rade i u kojem smjeru se razvijaju. Svake se godine uzbudim kad otkrijem neko novo talentirano ime. Baš mi je sad teško kopati po arhivi i izdvajati imena, jer bi ih bilo previše. Što se tiče hrvatskog igranog filma, i tu se stvari pomiču u kreativnijem smjeru, samo dosta sporije. Ovogodišnje igrane filmove još nisam pogledao, ali iz prve, bez puno razmišljanja mogu reći da je »Sigurno mjesto« meni jedan od dva najbolja hrvatska igrana filma još od devedesetih. Drugi su »Crnci«.


Mali protest


I za kraj, jedno pitanje koje sam prošle godine postavio i LFF-ovoj Karolini Hrgi, a tiče se važnosti kolektivnog gledanja filmova. Zašto je bolje gledati filmove u društvu, možemo li govoriti o kulturi zajedničkoga gledanja filmova, jednome specifičnome trenutku posredovanja naše iskustvene zbilje filmskom stvarnošću, vrludanju emocija, osjećaja, te onoga kreiranoga značenja koje, u slučaju LFF-a, natkriva opatijsko dokumentarno nebo? Zašto doći na ovogodišnji LFF?


– Zajedničko gledanje filmova je nezamjenjivo jer iskustvo nije jednosmjerno kao kad si doma s daljinskim u ruci. Festival donosi šušur, a drugi ljudi različitih senzibiliteta i ukusa oko tebe, dijele tu energiju zajedničkog gledanja. Festival je i mali protest protiv otuđenja, danas potrebniji nego ikada. Zajednica i solidarnost pomalo gube bitku sa sebičnošću zamaskiranom u individualizam što je suprotno s osnovnom karakterizacijom čovjeka kao društvenog bića. Velike i male priče i njihovi autori čekaju vas na LFF-u, a mi kao organizatori pokušavamo izbrisati granicu između filmaša, organizatora i publike. Svi mi zajedno smo LFF.