RIJEKA – Ovih dana zatekla nas je tužna vijest da nas je u 87. godini napustio profesor Marijan Vejvoda, istaknuti riječki umjetnik, arhitekt, urbanist i pedagog.

Rođen je 1939. godine, a diplomirao je 1964. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Istraživao je primjene kablovske televizije u urbanizmu na magistarskom studiju na Johns Hopkins University u američkom Baltimoreu od 1978. do 1979. godine.

Doktorat tehničkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu stekao je 1993. Sredinom 1960-ih godina radio je u Rimu u studiju prof. arh. Luigija Piccinata, uglavnom urbanizam, a u Edinburghu kod Roberta Matthewa, Johnson Marshall & Partners (arhitektura poliklinike i univerziteta). Bio je redovni predavač na Manchester College of Art and Design.

Radio je kao planer na projektu Gornji Jadran, u Riječkom urbanističkom birou (Generalni plan Rijeke 1973./80.), u SIZ-u u području kulture općine Brač na revitalizaciji samostanskog kompleksa Pustinja Blaca (1980./84.), u SIZ-u kulture općine Cres-Lošinj na projektu revitalizacije kulturnih dobara i prostora otoka Cres-Lošinj (1984./86.).

Inovativni projekti

Marijan Vejvoda bio je i autor inovativnih umjetničkih projekata, među kojima se posebno ističe »Autolopata«, umjetnička instalacija i multimedijski projekt iz 2003. godine osmišljen kao terapija za ovisnost o tehnologiji.

Taj svoj rad ovako je objasnio: »Tijekom godina, radeći na projektima urbanizma, arhitekture, istraživanjima vizualnih medija, kao i podučavanju mladih, došao sam do zaključka da je najgora stvar koja se mogla dogoditi čovječanstvu – industrijska revolucija.

Tehnologija je omogućila izbjegavanje opravdane patnje, a vodi u opću ovisnost i udaljavanje od zbilje, što je prema C. G. Jungu temelj svih mentalnih oboljenja. Autolopata je uporabna i simbolična oprema za liječenje od posljedica ovisnosti o tehnologiji kao magiji.«

Vejvoda je i autor pogovora za hrvatsko izdanje knjige »Četiri argumenta protiv televizije« autora Jerryja Mandera (Adamić, Rijeka, 2002.), u kojemu citira francuskog teoretičara, filozofa, arhitekta i urbanista Paula Virilija koji zaključuje da je televizija u najdoslovnijem smislu muzej nesreće.

Marijan Vejvoda bio je vrlo aktivan i u urbanističkim promišljanjima Rijeke, a njegova djela i projekti često su izazivali javne rasprave, poput inicijative za pretvaranje nekadašnjeg Fenixvea (šifra: močvara usred grada), gradilišta podzemne garaže, u park.

Profesor

Generacije studenata pamte ga kao profesora na Fakultetu za turizam i hotelski menadžment (Opatija/Ika) i Filozofskom fakultetu Rijeka (kolegij u području arhitekture, urbanizma, ekologije i vizualnih medija). Radio je na dokumentarnom i igranom filmu te je autor i koautor mnogih tematskih izložbi.

Ovim povodom iznosimo i jedno osobno sjećanje na profesora Vejvodu. Negdje početkom 1990-ih godina u riječkom Malom salonu, kojega danas više nema, organizirao je neobičnu izložbu, projekt koji je multidisciplinarno promišljao umjetnost, urbanizam, arhitekturu i – stvarnost. Vejvoda je angažirao i nas studente, tada Pedagoškog fakulteta u Rijeci, s raznih smjerova – likovne umjetnosti, kroatistike, psihologije…

Pamtim i jedno zajedničko putovanje s profesorom Vejvodom vlakom između Rijeke i Karlovca. Svaki slučajan susret s njim bio je prepun novih uvida, a upravo zahvaljujući njemu doznala sam za knjige Davida Ickea. Završimo citatom kojim počinje predgovor Marijana Vejvode u knjizi »Četiri argumenta protiv televizije«:

»Ja dođoh da bi oni mogli živjeti i da stvarnije žive.« (Krist – prema apokrifnom Tominom evanđelju).

Ostavio trag

Od Marijana Vejvode ovim se riječima oprostio Žak Valenta, koreograf, plesač, plesni i kazališni pedagog:

– Otišao je jedan od najautentičnijih Riječana – moj dragi prijatelj, profesor Marijan Vejvoda. Od prvog trenutka smo »kliknuli« – razgovori su tekli spontano, bez plana i strukture, baš onako kako smo obojica voljela.

Surađivao je na mojoj ulozi u predstavi »Muškarci u suknjama, a žene – isto?!« u produkciji Plesnog centra TALA. Njegov tekst koji sam izgovarao na sceni DK-a »Gavella« bio je snažan, lucidan i slobodan – baš kao i on.

U njemu je, naravno, elaborirao zašto muškarcima više pristaju suknje, a ženama hlače… I ne samo zbog toga, nego zbog mnogo dubljih, životnih razloga. I zato je i sam bio Muškarac u suknji cijelog života – u identitetu, u duhu, u slobodi. Bio je čovjek koji je vrijeme osjećao drukčije…

Ali on je jedan od onih koji je ostavio trag. Za mene nije otišao, jer je duboko utisnut u moj identitet, u moj način razmišljanja, u moj umjetnički i ljudski put. Živi u nekoj drugoj dimenziji, dragi profesore i prijatelju. Hvala ti, napisao je Valenta.

Totalno drukčiji od drugih

Sandy Uran, novinarka Novog lista, bila je Vejvodina studentica i bio joj je mentor na diplomskom radu:

– Za sve one ljude koji umiju razmišljati drukčije i kreativnije odlazak profesora Marijana Vejvode zasigurno predstavlja gubitak. Neki se nisu slagali s njegovim teorijama, ali su od njega dobivali uvid u drukčiji svijet. Ponekad su dobivali i korisne informacije, te su mogli sami procesuirati određenu materiju i stvoriti vlastit zaključak. O njegovoj kreativnosti kao i onoj, nažalost također pokojnog, profesora Josipa Butkovića, ponajviše govore dva projekta koja su zajedno realizirali uz svoje studente, likovnjake, koji su se urezali u pamćenje. Jedan je vezan uz izložbu u Malom salonu kad je taj prostor pretvoren u svojevrsnu konceptualnu džunglu. U vrijeme njezinog trajanja odvijale su se videoprojekcije, rasprave, a održana je i izložba i okrugli stol na kojem je gostovao Vladimir Dodig – Trokut. Drugi je vezan uz ekopriču o »jezeru« koje se nalazilo ispred OŠ Nikole Tesle, prije negoli je pokrenuta izgradnja garaže. Tom prigodom Vejvoda je dao svoje viđenje rješenja tog problema. Veza s prirodom bila je nit vodilja u njegovim promišljanjima.

Bio je osebujna ličnost koja je svojim studentima, likovnjacima, u sklopu kolegija Vizualne umjetnosti pružao uvid u svijet intelektualnog promišljanja, koji je obogatio njihov kreativni izraz. Mnogima će zasigurno nedostajati kratki ili dugi susreti s njim, tijekom kojih su razmijenjene brojne teorije, a jedna za koju je zasigurno bio u pravu jest ona da je za žene bolje da nose hlače, jer ih one štite od vremenskih nepogoda kao što je hladnoća. Profesor Vejvoda široj javnosti bio je znan kao »lik u suknji«, ali pamtit ćemo ga ne samo po suknji, već i životnom filozofskom stavu »totalno drukčijem od drugih«. Bio je svoj i otišao u legendu, prisjetila se Uran.

Avangardan, ekscentričan, intelektualan, hippy…

Theodor de Canziani, povjesničar umjetnosti, Marijana Vejvodu opisuje kao aktivista u svakoj pori:

– Čovjeka, arhitekta, znanstvenika, humanista i filozofa, profesora, no ipak prije svega aktivista, a mogli bismo nabrajati do tko zna kuda, upoznao sam kao dijete, no bliže u svojoj devetnaestoj godini. Avangardan, ekscentričan, intelektualan, hippy, izvanserijski sugovornik u dugim diskusijama i oštrim debatama, plijenio je pažnju svojom pojavnošću, svojim govorom ili zamjetnom šutnjom. Ništa što je činio, radio, pa čak i morao, nije bilo očekivano, već drukčije i njegovo. Nasljeđem, odgojem i obrazovanjem izlazio je iz okvira i lucidno prelijevao u kontekst. U Rijeci, pul Rubeš ili u istarskom Vrsaru i nebrojenim drugim lokacijama susreti su nam bili prepuni, nikad završeni… Dolazio je često s novim idejama i spoznajama spreman na debatu, dijeljenje i realizaciju. S tugom se sjetim početka njegove kampanje za muški šos kada mi je s nedavno preminulima Josipom Butkovićem i Rankom Dokmanovićem predložio snimanje propagande u kojoj bih trebao biti glavni protagonist kao podrška njegovoj teoriji.

Nezaboravni su razgovori u Vrsaru o Titu, Murtiću, Džamonji i mnogim drugim ljudima. Provaljena i pokradena vila bez glasovite Murtićeve »Noći nad Barcelonom«, mjesto zločina, a s njime česta komuna u beskraju filozofiranja i kojekakvih hedonizama. Rijetke i teške teme obitelji, smrti i stradanja te kompliciranih odnosa koje smo prepoznavali jedan kod drugoga, još i danas odzvanjaju u Titovom odgovoru Marijanovom ocu Ivanu, kad je more bilo valovito do Brijuna…»Pa što ga niste popeglali bogati.« Ideologije, angažmani, revolucije i ratovi, zatvori i stradanja, nikad zaliječena rana poginućem majke, pa neke »Karađorđevićke«, kako ih je zvao, nastavljale su se na klupko karlovačkih obitelji i tvornice namještaja, diplomacije i američkih skitnji, uz poneke relikte u njegovom domu, kako je znao reći, pregrađenoj slobodi, zatvorenim vratima prema nekadašnjem zajedničkom dnevnom boravku s prijateljicom arhitekticom.

Projekcije dijapozitiva s putovanja, druženja, poslova i mitskih koncerata. Epizoda slomljenih ruku i beskonačja ručno pletenih džempera. Lej linija, prirodne održivosti, svjetske boli i koječega još priziva trenutke, mirise i atmosfere nestale, još samo u sjećanjima, na Marijana Vejvodu, čovjeka koji se nije bojao biti on, komu pravo komu krivo… I zadnjim svojim životnim aktivističkim pregnućem ostajuć dosljedan sebi…