Sintagma hrvatske »nezavisne kulture« prilično je rastezljiv pojam. Kao što je to i američki »nezavisni film« koji ne poznaje nezavisnost, već priznaje tek različite stupnjeve ovisnosti o Hollywoodu.

U tom smislu promatra se i geneza naših »nezavisnih« časopisa za kulturu (taj pojam naprosto se ne može koristiti bez navodnika). U tom diskursu promatramo i tiskane časopise za kulturu koji su postali »vrsta u izumiranju«, kako to navodi Luka Ostojić na portalu Kulturpunkt. Jer, Ostojić piše kako je »lokalnu nezavisnu kulturu prilično teško jednostavno definirati«. Ta ista »nezavisna kultura« svedena je na sintagmu koja odudara od kulturnog mainstreama. Iako je u notornim devedesetima funkcionirala tek kao odmak od dominantnog nacionalističkog režima i tradicionalno shvaćene nacionalne kulture.

Zato su »časopisi o nezavisnoj kulturi ujedno bili časopisi nezavisne kulture«, kako to navodi Ostojić. Međusobno su se razlikovali tek po »temama, uređivačkoj politici, formatu i publici«. Zato nije čudo da se većina tih časopisa, poput Frakcije, Gordogana, Libre Libere i nikad prežaljenog Zareza ugasila u eri prekarijata, baz obzira na sav entuzijazam njihovih autora. Zato Ostojić postavlja ključno pitanje: »Trebaju li Ministarstvu kulture časopisi o kulturi?«. Imaju li oni nekakav smisao u eksploziji portala i blogova? Treba li ih spašavati i nadograđivati?

Jedan od rijetkih časopisa koji je preživio tu agoniju je Hrvatski filmski ljetopis, kojemu se ovih dana dogodio stoti broj. Jedino je Filmska kultura trajala dulje i izdala više brojeva, kako to u njegovu jubilarnom uvodniku navodi njegov trenutni glavni urednik Nikica Gilić. Utemeljili su ga 1995. legendarni Hrvoje Turković i njegov »kum« Ivo Škrabalo, te njegov »stup« Vjekoslav Majcen.

Naprosto neuništiv

Neki od njegovih urednika više nisu među nama. Ali ni njegovi mitski suradnici poput velikog Ante Peterlića, te Mate Kukuljice i Ivana Ladislava Galete, bez čijih bi eseja geneza Ljetopisa naprosto bila nezamisliva. Tu je i njihova »šefica« (čitaj: Big Mama) Vera Robić-Škarica, kad je Ljetopis prešao u okrilje Hrvatskog filmskog saveza. Jer, u eri u kojoj se njegovim pandanima poput Cahiersa događa (makronovsko) političko prestrojavanje, a časopisi poput respektabilnog Film Commenta doživljavaju COVID-19 hibernaciju, Ljetopis i dalje ne posustaje.

To dokazuje i njegov najnoviji jubilarni stoti broj. Jer, Ljetopis je naprosto neuništiv. Njegov komercijalni Cro antipod (šifra: »Hollywood«) odavno se ugasio. Iako su neke nove mlađe genaracije hrvatske filmske kritke pronašle svoj prostor u Filmonautu, što ne znači da Ljetopis nije otvoren i mlađim naraštajima.

Taj famozni »seriozni« pristup znao je ponekad odlutati u zonu akademizma, s tekstovima koji su se doimali poput diplomskih radova, za koje je bila rezervirana gotovo polovica časopisa. Možda je to razlog zbog kojeg je Ljetopis dostupan u atriju riječkog Art-kina i u lokalnim knjižarama, ali ne i na kioscima. Za razliku od etabliranog francuskog filmskog časopisa Cahiers du Cinema koji se, recimo, može kupiti u prodavaonici novina na tršćanskom željezničkom kolodvoru, kao što se u istoj može pronaći i riječki dnevnik u kojem je objavljen tekst potpisnika ovih redaka. Iako jubilarni stoti broj Ljetopisa traga za njegovim izgubljenim vremenima, s neizostavnim Hrvojem Turkovićem s kojim razgovara Petra Belc (šifra: »Film kao životno opredjeljenje«).

Filmske pjesme

Uz taj intervju, ono po čemu ćemo pamtiti jubilarni stoti broj Ljetopisa, Turkovićev je tekst »Pojam filmske liste – nabrajalačkog izlaganja« koji priziva esej Umberta Eca »Vertigo. Lista infinita«, ali i osvrt Marka Rojnića na seminalnu knjigu Ante Peterlića »Osnove teorije filma«. No, vrhunac jubilarnog Ljetopisa su »Filmske pjesme« iza kojih stoji njegov redoviti suradnik Damir Radić, već objavljene u autorovim zbirkama »Jagode i čokolada« i »Lov na risove«. Radićeve pjesme obuhvaćaju stihove čiji su poticaj bili antologijski prizori iz njegovih/naših omiljenih filmova, od Carpenterova »Napada na policijsku stanicu«, do legendarne televizijske serije Ive Štivičića i Ivana Hetricha »Kuda idu divlje svinje« koja se referira na »prostor i ljude koji ga nastanjuju«.

Odabiremo dva iznimna Radićeva tretmana (trans)rodnosti, one kvirovske (»Dečki ne plaču«) i njena holivudskog antipoda inkarniranog u glamuroznoj Riti Hayworth (»Dama iz Šangaja«).

»Ubili su te u niskoj svijetloplavoj kući, kraj otvorenih kuhinjskih vrata, hicem ti probili usta i lubanju… Hrabro ti je bilo lice Hilary« (Pierce). »U kratkom kaputu brodskog kapetana, obnaženih nogu, s pastelnim usnama, na nježnom licu, Elsa ti si jedina dobra stvar, što me je zadesila na ovom krstarenju od Acapulca do San Francisca; gledam te iz prikrajka, sklupčala si se na pramcu s knjigom u rukama…« (Welles).