Grafički dizajner i stripofil

Davor Pukljak: Najbolji savjet svježem čitatelju stripova? Opusti se, jer nema dobrog i lošeg stripa!

Ante Peričić

Davor Pukljak

Davor Pukljak

Ponekad se ljudi plaše upustiti u čitanje stripa jer nemaju prethodnih iskustava s njime i zbunjeni su širokim spektrom stilova i pravaca. No, jako je malo ljubitelja stripa koji čitaju sve. Vjerujem kako je čitatelju koji nije navikao na čitanje stripova doista teško odrediti od kuda da krene i kako. Kao i u svakoj drugoj grani umjetnosti, tako i u stripu imate 90 posto komercijale i 10 posto prave umjetnosti, i ne treba biti snob



Zagrebački grafički dizajner i stripofil Davor Pukljak gotovo je četiri desetljeća čekao da njegove omiljene strip junake, Jugurtu i Lestera Cockneya, objave u hrvatskom izdanju.
Vremešno se iščekivanje pokazalo beskorisnim pa se sam Pukljak odlučio baciti u nemirne vode hrvatskog strip nakladništva, što je i povod našem razgovoru.


Ljubav prema stripu vuče se još iz dječačkih dana. Može li se kazati kako je stripofilija generacijska stvar?


– Odrastao sam u zagrebačkoj Dubravi – kvartu koji je živio sa stripovima. Bilo je sasvim normalno da jedan od nas kupuje Alana Forda, drugi Zagora, treći pak Stripoteku i da stripove razmjenjujemo. Svatko je imao nekakve afinitete ili ih je godinama izgradio. Počinjali smo s Tommyjem Jerryem, Mikijevim Almanahom pa, kako smo odrastali, tako smo prelazili na druge stripove. Te su osamdesete i bile zlatno doba stripa u nas s najvećim brojem revija šarolikih koncepata. U Stripoteci, časopisu koji je pratio trendove, upoznavali smo se sa svjetskom produkcijom. Tako da je istina – može se kazati kako je to bila generacijska stvar.


Na rubu zakona


Najčitaniji je, pretpostavljam, bio Alan Ford?


– Ja sam, kao dječak, čitao sve po redu i nisam imao nikakvih kriterija. Cijela je moja generacija odrastala uz Alan Ford. Meni je to bilo posebno zanimljivo jer taj strip su ljudi doživljavali kao satiru, grotesku, a mi smo takve scene svakodnevno viđali jer je moj kvart Dubrava, u to doba, funkcionirao na rubu zakona i po nekim svojim pravilima. I danas ima tu famu, iako više nije tako. Tada smo imali taj neki mirkokozmos koji smo mogli savršeno povezati s Alanom Fordom.


Strip je, kao i svaka druga umjetnost, sadržajno kompleksan i širok. Kako se odlučiti što čitati?




– Ponekad se ljudi plaše upustiti u čitanje stripa jer nemaju prethodnih iskustava s njime i zbunjeni su širokim spektrom stilova i pravaca. No, jako je malo ljubitelja stripa koji čitaju sve. Ekipa koja čita francusko-belgijske stripove teško da će obožavati i mangu, a i obrnuto. U filmskoj umjetnosti, primjerice, ljudi imaju puno širi interes, dok u stripovima nije tako. Rijetko se prelazi iz jednog stila u drugi. Vjerujem kako je čitatelju koji nije navikao na čitanje stripova doista teško odrediti od kuda da krene i kako. Kao i u svakoj drugoj grani umjetnosti, tako i u stripu imate 90 posto komercijale i 10 posto prave umjetnosti, i ne treba biti snob. Najbolji je savjet svježem čitatelju stripova: opusti se! Nema tu dobrog i lošeg. Svatko neka uživa u stripu koji ga privlači.


Američki stripovi, talijanski stripovi, japanski stripovi i francuskog-belgijski stripovi nekakve su zemljopisno-kulturološke kategorije na koje se strip dijeli. Zašto se vaš ukus priklonio baš ovim potonjima, francusko-belgijskim?


– Mnogo je razloga zbog kojih cijenim francusko-belgijsku tradiciju stripa koja je nekoć zazirala od eksplicitnog nasilja. Naravno, bilo je mnogo akcijskih scena, ali nema krvi, nema razbijenih mozgova. Ove sam godine bio u francuskom Angoulêmeu, na drugom najvećem svjetskom festivalu stripa. Najveća je gužva bila pred štandom gdje su se potpisivali primjerci Živih mrtvaca jer se mladoj publici sviđa takva vrsta stripova. Ja sam staromodniji i više cijenim majstorski crtež. Belgijski Tintin, u kojem su originalno bili objavljeni Jugurta i Lester Cockney, oglašavao se kao »strip časopis za sve od 7 do 77 godina«. Njima je bilo doista važno da u stripovima nema psovki, nasilja i vulgarnosti. Zato oni, iz današnje perspektive, možda izgledaju blagi, tiši. No, kao što rekoh, meni se to sviđa.


Povijesno autentični


Jugurta – jedan od vaših omiljenih strip-junaka, ime dijeli s povijesnom ličnošću. Je li scenarist, Jean-Luc Vernal, inspiraciju pronašao u liku numidskog kralja Jugurte?


– Taj je strip koji je počeo izlaziti u Tintinu 1967. godine i crtao ga je danas živa legenda, Hermann Huppen. Inspiriran je djelom »Ratovi protiv Jugurte« rimskog povjesničara Gaja Salustija Krispa u kojem je Jugurta opisan kao beskrupulozan i krvoločan tiranin. Vernal je, osim Salustijevog djela, istraživao i numidske usmene legende koje su Jugurtu prikazivale u potpuno drugačijem svijetlu – kao narodnog vođu protiv strane invazije, sposobnog gerilca i pravednog vladara, nešto kao njihovog Matiju Gupca, Velog Jožu ili Kraljevića Marka. Takav je Jugurta odgovarao vremenu studentskih nemira 1968., štrajku na Sorbonnei, Vijetnamskom ratu, gospodarskim krizama i ostalim društvenim promjenama s kraja šezdesetih godina. Salustijevo djelo bilo je dio lektire u klasičnim gimnazijama i, kada je izašao strip, počele su kritike, bijesna pisma čitatelja u stilu »Što ste napravili s Jugurtom, pa vi glorificirate zločinca?!«. To je bila belgijska reakcija, dok su Francuzi strip shvatili kao provokaciju jer su oni u Rimskoj Republici vidjeli Francusku, a u Numidiji Alžir (Alžirski je rat završio pet godina prije). Nakon dvije epizode Jugurta završava u zatvoru, što je glavni urednik jedva dočekao kako bi 1970. ugasio serijal. Bio je jako popularan jer je bio doista kontroverzan.


Nakon određenog vremenskog odmaka, strip-serijal Jugurta nanovo oživljava. Kome to možemo zahvaliti?


– Oživljen je šest godina kasnije i povjeren Franzu Drappieru, tada još mladome crtaču. Jugurta postaje vječni tridesetogodišnjak, više nije povijesni lik, već pratimo njegova putovanja antičkim svijetom, od Kine do Afrike, a radnja često poprima i fantastične elemente. Kako se mladi Franz uhodao na Jugurti, htio se je okušati u pisanju scenarija. Došao je uredniku s 4 ili 5 scenarija i odlučili su se za jedan i to o mladom Ircu, Lesteru Cockneyu, koji, sredinom 19. stoljeća, nesretnim slučajem završi u Britanskoj vojci, u Indiji. Radi se o svojevrsnoj odiseji kroz egzotične krajeve, od Afganistana, Eritreje, do Grčke i Mađarske, i dalje, sve do Oregona. Lester Cockney je Franzovo remek-djelo, u kojem je spojio svoju ljubav prema konjima i putovanjima, ali i utkao djeliće svoje ljubavi prema supruzi Gabrielle.


Oba su stripa izdala vaše nakladničke kuće, povijesno su autentični. Znači li to da mi iz njih možemo učiti povijest?


– Stripovi su, kao i filmovi, prvenstveno zabava, i nisu udžbenici povijesti. No, Franzovi stripovi izgledaju povijesno autentični jer vrve detaljima. Volim povijest i uz svaku sam epizodu dodao i uvod u kojem objašnjavam povijesni okvir, ali i ukazujem na mnoge sitne kulturološke reference koje bi čitatelju inače promakle. Puno veće grijehe, primjerice, rade u američkim filmovima, što se povijesti tiče, nego u Jugurti i Lesteru. Ovi stripovi, međutim, prikazuju ljude iz udžbenika kao stvarne osobe i potiču zanimanje za povijest.


U matičnim su zemljama oba stripa okarakterizirana kao politički angažirana. Kakva je bila situacija s njima u Jugoslaviji? Jesu li bili cenzurirani, zabranjivani?


– Junaci koji se bore protiv kolonizatora odgovarali su politici nesvrstanosti, no u Stripoteci se dogodilo da je šesta epizoda Jugurte objavljena samo do pola, a sedma nikad nije objavljena. Zapitao sam se zašto bi netko objavio cijelu serijal, a izbacio epizodu i pol. Dopisujući se na web forumu s drugim stripoljupcima, zaključili smo kako se uredništvo nije željelo zamjeriti Narodnoj Republici Kini, koja je u to doba potiskivala svu svoju povijest prije Mao Ce-tunga.


Francuska čitaonica


Sve ste četiri strip-knjige sami preveli s francuskog na hrvatski. Otkud znanje francuskog jezika?


– Devedesetih sam godina bio student i nisam imao novca te je jedini način da dođem do bio da ga nađem u nekoj knjižnici. U bivšoj državi nisu se objavljivali strip albumi, pa sam ih morao pronaći u Francuskoj čitaonici. Iako nisam znao jezik, počeo sam posuđivati stripove na francuskom, a kasnije sam prošao nekoliko stupnjeva u školi stranih jezika. Imao sam sreću pa već godinama grafički uređujem Strip reviju, u kojoj redovito izlaze francuski stripovi. Kako smo uvijek u utrci s vremenom, počeo sam ih i prevoditi i shvatio da se mogu upustiti u pustolovinu prevođenja i svojih omiljenih naslova.


Jeste li se, prilikom prevođenja, služili srpskim prijevodom Stripoteke iz osamdesetih godina?


– Srpski sam prijevod pročitao, ali ga nisam koristio jer mi je izgledao prilično zbrzan. Primjerice, jedan od glavnih likova se u originalu zove Chabrias. Kada potražite na internetu, otkrijete lako da se radi o atenskom generalu koji, naravno, ima grčko ime, a hrvatski oblik mu je Habrija, a ne, kao u Stripoteci Šabrijas. Jednostavno, prevoditelj je fonetizirao francuski izgovor antičkog imena. Zbog naše tradicije prilagođavanja antičkih imena, da bih pomogao čitateljima, u svakoj mojoj knjizi postoji i indeks imena u kojem su navedeni i originalni oblici.


Tvrtka vam se naziva Frontispis, krije li ona kakvo značenje?


– »Frontispis«, u jednu ruku, označava moju borbu s birokracijom – 2014. godine, kada sam otvarao tvrtku, Trgovački sud je, a mislim kako je tako i danas, imao pravo odbiti svaki naziv tvrtke koji drži neprimjerenim. Kad ste aplicirali za ime firme, morali ste priložiti fotokopiju iz rječnika, enciklopedije, neki dokaz o značenju te riječi. Primjerice, simbol grafičkog ceha je grifon – krilati lav s orlovom glavom, ali niti jedna se tvrtka u Hrvatskoj nije mogla tako zvati jer bi neki birokrat odgovorio: »Odbijeno: Ne možete nazvati tvrtku po čudovištu.« Dva sam mjeseca potrošio samo na smišljanje imena. Frontispis je jedino što je prošlo. Nekoć, kada su se knjige kupovale neuvezane, knjiga bi započinjala gravurom – obično crtežom pročelja hrama ili portretom pisca, i to se naziva frontispisom. Uz to, ta mi se riječ sviđala jer na latinskom znači »gledati naprijed«.


Strip-zajednica


Funkcionira li strip-zajednica u Hrvatskoj?


– Postoji više festivala koji s različito profilirani. Crtani romani show se postavio kao središnji događaj u Hrvatskoj, što se stripa tiče. Ima još dosta manjih festivala. Ono što je meni, osobno, žao je što nema više specijaliziranih prodavaonica. Zagreb ima četiri ili pet striparnica, dok u Rijeci, primjerice, ne postoji niti jedna, iako ja, po interesu koji dobivam iz Rijeke, Kvarnera i Gorskog kotara, mislim da ima prostora za takvu trgovinu jer se stripovi ondje kupuju i rado čitaju.


Koliko je financijski isplativo biti izdavač stripova i kakvi su vam planovi za dalje?


– Da je isplativo – nije, makar ne iz perspektive malog izdavača. Ne možete dobiti popust ili odgodu plaćanja u tiskari niti, primjerice, popust pri kupovini prava. Ne možete računati ni da će vam Ministarstvo kulture knjige otkupiti za knjižnice. Nemam neke velike zarade, sretan sam ako sam na nuli. No, zadovoljan sam i ne namjeravam stati. Mislim objaviti sve četiri knjige Lestera i pet Jugurte, a poslije toga ću razmišljati o dalje. Hoću li ostati na stripovima, ili se okrenuti više prema slikovnicama, ilustriranim knjigama, ne znam. U svakom slučaju ovo nisu posljednje knjige koje ću objaviti.


Obožavam dizajnirati knjige


Osim izdavaštva, interesira li vas autorski posao?


– Jedna od rijetkih korisnih stvari koje sam naučio na Grafičkom fakultetu je bila ta da shvatim što želim raditi. Iskreno, logotipi i ilustracije nisu moja jača strana, no zato obožavam dizajnirati knjige. Za britanskog izdavača Istros Books oblikovao sam ih više od četrdeset, među njima i riječkih autorica Daše Drndić, Tee Tulić, ali i Predraga Matvejevića i Olje Savičević.