Malobrojni se umjetnici mogu pohvaliti karijerom kakvu je ispisala Almira Osmanović, nacionalna baletna prvakinja čija je strast prema plesu jednako snažna danas kao i u djetinjstvu, kada je prvi put obula baletne papučice.

Plesnu je edukaciju započela u Zagrebu, a presudno se oblikovala u Sankt Peterburgu, na prestižnoj Akademiji »Agripina Vaganova«. Život u Rusiji opisuje kao čarobno, iako iznimno teško razdoblje – siromašno materijalno, ali neprocjenjivo umjetnički.

U Balet HNK u Zagrebu došla je 1977., a već 1979. postala solistica. Ostvarila je niz glavnih uloga u klasičnom i modernom repertoaru, od »Labuđeg jezera« i »Giselle« do »Romea i Julije«, unoseći na scenu prepoznatljivu energiju i karizmu. Vodila je Balet HNK-a u Zagrebu, a potom i u Splitu.

I nakon umirovljenja 2006. ostala je aktivna: predaje scenski pokret i glumu na više umjetničkih akademija, koreografira, glumi, članica je međunarodnih žirija i suosnivačica Ljetne baletne škole u Supetru. Dobitnica je brojnih nagrada, među njima i Nagrade hrvatskoga glumišta. Unatoč dugoj karijeri, Osmanović ostaje neumorna, »uragan i vatra« koja i dalje ulaže u sebe, prakticira jogu, i s jednakom strašću sudjeluje u igri sa svojim unukama, pokazujući da je plesna scena i dalje njezin dom, a tijelo instrument koji, uz disciplinu i ljubav, služi svrsi bez obzira na godine.

IZNENAĐENA DJELIMA

Nedavno ste primili Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje u području baleta. Što vam osobno znači to priznanje, nakon niza velikih nagrada i međunarodne karijere?

– Nagrada me zaista iznenadila i to vrlo ugodno. Uopće je nisam očekivala. U mom poslu i u svemu što radim me vodi srce, tako da mi nagrade nisu bile ni na kraj pameti, al’ kad su se dogodile, kao i ova sada, onda sam zatečena i naravno sretna. Još kad sam na dodjeli slušala objašnjenje i vidjela mali presjek svoga života, i sama sam ostala iznenađena svojim djelima. U svakom slučaju, danas sam baš ponosna, tim više što mi ju je dodijelila struka.

Kada pogledate unatrag što vam danas izgleda kao vaše najvažnije umjetničko postignuće: uloga, odluka, presudni trenutak?

– Nikada zapravo nisam razmišljala na način što sam mogla, a nisam učinila. Uvijek sam se vodila srcem i pravednošću i radila ono što sam u tom trenutku osjećala da treba. Ne znam događa li se u umjetnosti sve točno onda kad bi trebalo, možda da, možda ne, ali znam da sam svaki svoj korak radila iskreno, predano i s najboljom namjerom. I to mi je dovoljno.

Postoji li nešto u vašoj karijeri za čime danas žalite da niste učinili ili pak smatrate da se umjetniku sve događa točno kad i kako treba?

Foto Davor Kovačević

– Zaista mi je teško izdvojiti najvažnije umjetničko postignuće. Bila sam primabalerina i ravnateljica zagrebačkog baleta i to u ono najteže ratno doba. Uspjela sam održati ansambl na visokoj razini, razvijati i promovirati naše mlade snage i kao plesače i kao buduće koreografe. Putovali smo svijetom, pokazujući svima da smo ujedinjeni, ponosni i da se ne predajemo unatoč zvončićima koji su nas ranili i usporili. Bio je rat i vremena su bila teška, ali mi smo ostali uspravni. Svašta se tijekom ta moja dva mandata izdogađalo i na taj dio sam jako ponosna, baš kao što sam ponosna i na splitsko razdoblje svog djelovanja kao ravnateljice baleta. Splitski baletni ansambl bio je doslovno u pepelu kad sam ga preuzela, a onda se vrlo brzo počeo uzdizati poput feniksa. Putovali smo Europom, nizale su se sjajne kritike i ovacije publike. Danas mnogi tvrde da je baš to vrijeme označilo renesansu splitskog baleta. I to mi je neizmjeran ponos.

STRAST I DISCIPLINA

Iako ste formalno u mirovini već gotovo deset godina, iznimno ste aktivni: predajete scenski pokret na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Muzičkoj akademiji u Puli i studentima glume na Sveučilištu Libertas u Zagrebu. Koliko znači pedagoški rad i što smatrate svojom misijom u radu s mladima?

– Trenutačno radim na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje držim kolegij scenskog pokreta i plesa. Taj rad, koliko god je ponekad težak i iscrpljujući, nevjerojatno me motivira, druženje s učenicima doživljavam kao neki prirodni životni eliksir mladosti. Posebno me raduje vidjeti rezultate studenata, pogotovo kad vidim da sam uspjela u njima probuditi strast i ljubav prema plesu.

Što vam je danas važnije, prenositi disciplinu ili buditi strast prema sceni, ili je balet podjednako oboje?

– Apsolutno su mi oba aspekta podjednako važna. Strast prema sceni je nešto što svaki umjetnik mora nositi u sebi, ali jednako je važna i disciplina te odgovornost. Samo kombinacija oboje omogućuje da studenti zaista rastu i postanu kompletni umjetnici.

Kolika su bila Vaša odricanja?

– Kad pogledam unatrag, ne osjećam odricanja. Posvetila sam se onome što volim i još uvijek volim i svaki trenutak tog puta, bez obzira na bol i suze, bio je radost i ispunjenje.

Postoji li neki savjet koji stalno iznova ponavljate studentima?

– Jedan savjet koji stalno ponavljam svojim studentima potječe od moje profesorice gospođe Silvije Hercigonje – radite, radite i uvijek pošteno radite, sav taj trud i napor će vam se kad-tad isplatit.I to je apsolutno točno.

Plesali ste gotovo sve velike klasične uloge – »Labuđe jezero«, »Giselle«, »Trnoružicu«… no, u jednom ste se trenutku okrenuli suvremenom plesu. Što je presudilo toj promjeni: tijelo, duh ili unutarnja potreba za slobodom? Je li suvremeni ples za vas bio nova ljubav ili možda povratak sebi?

– Život balerine zaista je težak, iscrpljujući i naporan i u jednom trenutku sam se naprosto zasitila svega. Tada sam upoznala Nadu Kokotović, iznimnu svestranu umjetnicu, koja me je uputila u suvremeni ples, ali i kazalište. I tako sam, slijedeći svoje srce, otkrila neki novi dio umjetnosti. Uvijek sam težila slobodi i voljela istraživati svoje granice, vidjeti gdje mogu stići i kako se mogu izraziti. Taj je prelazak bio prirodan nastavak moje potrebe za istraživanjem i mogu reći da sam se i u tom dijelu pronašla.

RUSKO RAZDOBLJE

Često ističete kako ste »oduvijek znali da ćete biti balerina«. S devet godina već ste stajali na pozornici. Što vas je kao djevojčicu toliko snažno privuklo plesu? Je li balet za vas od početka bio igra ili već tada disciplina? Već s 19 godina otišli ste u tadašnji Lenjingrad, u prestižnu Akademsku koreografsku školu »Agripina Vaganova«. Kako danas gledate na to iskustvo?

– Zanimljivo je da sam od malena znala da želim biti balerina, iako o baletu nisam imala pojma. Imala sam sreću da sam živjela u blizini Malog kazališta na Trešnjevci, gdje su se održavale matineje i plesne predstave za djecu, koje je vodila i koregrafirala gospođa Silvija Hercigonja. Taj susret sa njom, kazalištem i predstavama me je duboko obilježio. Kroz rad s tetom Silvijom, tako su je sva djeca zvala, shvatila sam što želim biti, osjećala sam se na pozornici kao doma i znala sam da je to put kojim želim ići.

Iako to razdoblje života opisujete kao čaroliju, uvjeti života bili su vrlo skromni. Živjeli ste u stanu sa šesnaestak djevojaka, bez mogućnosti čestog kontakta s obitelji. Koliko je to bilo teško jednoj mladoj djevojci?

– To je iskustvo bilo neprocjenjivo. S 19 godina otišla sam u nepoznati svijet, u Lenjingrad, bez znanja jezika, bez mobilnog telefona, jer ih tada nije bilo, i bez ikakvih uputa, jednostavno sam krenula i našla se tamo. Život je bio težak, nismo se mogli slobodno družiti mi stranci i Rusi, u trgovinama nije bilo gotovo ničega, morala sam se snalaziti, ali umjetnost je cvjetala. Prepuni teatri, sjajne predstave… Provela sam tamo vrijeme upijajući znanje, učeći od najboljih. To je razdoblje bilo presudno za moj život i oblikovao me kao umjetnicu.

Često u šali kažete da ste ondje »naučili piti votku kako biste postali dio tima«. Koliko je zapravo bilo važno uklopiti se u rusku kulturu da biste opstali?

– Često se šalim da sam ondje naučila piti votku, i moram reći – to je zaista bilo važno! Trebalo mi je da upoznam Ruse i njihovu kulturu, da upoznam bit i srž, a i da provjerim svoje mogućnosti i granice. Kroz ta poznanstva došla sam do posebnog spoja umjetnosti i prijateljstva, koja i danas njegujem, i sve to smatram apsolutno neprocjenjivim.

Imali ste priliku upoznati Maju Pliseckaju. Kakav je dojam ostavila na vas kao umjetnica, ali i kao žena? U jednom intervjuu izjavili ste kako vas je njezin brat doveo do kazališta mercedesom…

– Njezin brat, Azari Plisecki, bio je pedagog na akademiji »Agripina Vaganova«, gdje sam se ja usavršavala i upravo on me upoznao s Majom. Kasnije dok sam bila u Moskvi odveo me u njihov dom, gdje sam imala priliku upoznati i Maju i njihovu majku. Obje su bile iznimno simpatične, drage i skromne. Maja je i tada bila apsolutna zvijezda, kao što je i dan danas bez obzira što nas je napustila. Taj susret bio je za mene posebno i nezaboravno iskustvo.

Kad biste danas morali ponovo proživjeti to vrijeme, biste li sve ponovili?

– Apsolutno da. Svaki trenutak tog vremena bio je neprocjenjiv… Iskustva, susreti, učenje, izazovi, oblikovali su me kao umjetnicu i osobu, i ne bih ništa mijenjala.

NISAM BEZ SLABOSTI

U ratnom razdoblju preuzeli ste ravnateljstvo Baleta HNK-a u Zagrebu nakon Milka Šparembleka, a potom i Baleta HNK-a u Splitu. Koliko je bilo teško stvarati umjetnost dok se oko vas raspadao svijet?

– Bilo je, naravno, iznimno teško, ništa nije bilo lako. Ipak, sve sam radila otvorenog srca i duha. Te prepreke i nemogućnosti nisu me slomile, nego su u meni probudile dodatnu borbenost i izdržljivost, dajući mi snagu da u tim izazovnim vremenima i dalje stvaram i vodim ansambl s predanošću.

Je li bilo trenutaka kada ste poželjeli odustati, ili je odustajanje za vas vječnu »fajtericu« nepoznato?

– Naravno da je bilo trenutaka kad sam poželjela odustati. Ali uvijek bi se javila ona moja unutarnja upornost koja jednostavno ne dopušta da stanem. Nisam bez slabosti, ali sam borac… I to me svaki put vrati na noge.

Što je za vas umjetnost – bijeg, smisao ili oblik preživljavanja?

– Za mene je umjetnost sve to u jednom: i smisao i utočište i prostor u kojem dišem. Ona je moj put, moj bijeg i moj način da ostanem živa i vjerna sebi, čak i onda kada je najteže.

Vaše tijelo bilo je i alat i hram. Kako danas gledate na tijelo kao na granicu ili kao izvor mudrosti?

– Danas na tijelo gledam kao na tihog, mudrog saveznika. Nekad je bilo granica koju sam stalno pomicala, a danas je izvor iskustva, intuicije i pameti koju sam stekla kroz godine discipline i odricanja. Svakim buđenjem,osluškujem ga. Naučila sam ga slušati, poštovati i s njim surađivati… Jer upravo u tom skladu nastaje prava snaga.

Može li nas tijelo, po vašem mišljenju, dovesti do dublje spoznaje o sebi?

– Apsolutno. Tijelo je često iskrenije od nas samih. Mislim da nas tijelo može puno naučiti o nama samima. Ako ga slušamo i pratimo, pokazuje nam gdje su naše granice, što nam prijeti, ali i što nas ispunjava. Kroz pokret, rad i osjećaje koje tijelo nosi, možemo spoznati sebe bolje nego samo mislima.

Okušali ste se i u glumi, u dramskim predstavama, koreodramama, ali i na filmu. Koliko je gluma za vas bila drukčija od plesa, a koliko samo drugi oblik istine?

– Gluma mi je bila drukčija forma, ali u biti vrlo slična plesu – i dalje izražava istinu, samo kroz riječi i mimiku, a ne samo kroz tijelo. U svakoj ulozi sam se trudila biti iskrena, autentična, baš kao i na sceni. Tako da, iako je forma druga, suština je ista: iskazivanje istine kroz umjetnost.

Kolege vas opisuju kao »uragan s dobrim posljedicama«. Prepoznajete li se u tom opisu?

– Kad sam prvi put čula taj opis, nasmijalo me i baš razveselilo. Da, priznajem, jesam neki uragan, ali u tom dobrom, pozitivnom smislu. Uvijek želim potaknuti, pomoći, a za sobom ne ostavljam pustoš, nego svašta nešto dobroga, nešto što može trajati i što ljude može inspirirati ili barem razveseliti, makar na tren.

Je li vas karijera učinila snažnijom ili ste oduvijek bili borac?

– Da, ja sam zaista od malih nogu bila borac, ali sve to što sam prošla, pogotovo u Zagrebu, me dodatno osnažilo. Ratno razdoblje i sve izazove koje sam tada imala naučilo me kako izdržati i kako donositi odluke. Da nisam to prošla, sigurno ne bih bila spremna preuzeti Split i suočiti se s njihovim problemima onako kako je trebalo.

REDOVITO VJEŽBAM

Plesali ste profesionalno do četrdesete, što je iznimno dugo za balerinu. Koliku je cijenu tijelo platilo toj disciplini?

– Plesala sam i dulje od četrdesete. Kad više nisam mogla na špice, prešla sam na suvremeniji ples i mekane papučice. I danas plešem i vježbam sa svojim studentima. Naravno da je tijelo platilo danak, ali zahvaljujući dobrom treningu i održavanju, danas mi uzvraća. I dalje sam vrlo pokretna i nemam velike bolove, osim što su mi stopala u komi… Ona su mi od špica doista oštećena, bolna i najradije bih promijenila ova stara i kupila nova, sa cipelama.

Poznato je da redovito vježbate i živite prema makrobiotičkim načelima. Koliko je u vašem životu važna briga o tijelu i vjerujete li u svjesno starenje?

– Briga o tijelu mi je oduvijek bila vrlo važna. Redovito vježbam, pazim na prehranu i održavam ravnotežu jer vjerujem da tijelo, uz poštovanje i disciplinu, može dugo služiti. Apsolutno vjerujem i u svjesno starenje, mislim da nam tijelo u starosti vraća ono što smo uložili u njega u mladosti i način na koji smo ga tretirali. Zato je važno slušati ga, prilagođavati mu ritam i ostati aktivan i prisutan u svom životu.

Majka ste, baka i partnerica. Koliko je obitelj bila oslonac u vašem životu?

– Obitelj mi je uvijek bila najveći oslonac. Bez ljubavi i podrške mojih roditelja, teško bih uskladila karijeru i majčinstvo. I danas, kao majka, baka i partnerica, uvijek dajem sve od sebe. Ta povezanost i ljubav oko mene daju mi snagu i smisao, i bez njih ne ne bih mogla funkcionirati onako kako želim.

ULOGA BAKE

Rođenje pete unučice stiglo je neposredno prije vašeg rođendana, kakva ste baka i uživate li u toj ulozi jednako strastveno kao na sceni?

– Kao i sve u životu, i u ulozi bake ulažem svu svoju strast i radim stvari do kraja. Mislim da sam jako dobra baka, unučice me obožavaju, a i ja njih. Ta uloga mi je potpuno nova i, priznajem, nekad sam bila malo zatečena jer nisam ni razmišljala da ću postati baka. No, sada vidim, baš kao što su mi govorili roditelji, da se unučiće voli na poseban, drugačiji način. Ja ih obožavam, oni su mi centar svijeta, i svaki trenutak s njima me ispunjava i oplemenjuje.

Koliko vam u životu znači ljubav?

– Ljubav mi u životu znači apsolutno sve. Ona me pokreće, daje snagu, smisao i radost … U obitelji, u umjetnosti, u svakodnevnom životu. Bez ljubavi ne bih mogla biti ono što jesam.

Kad biste mogli poslati poruku djevojčici koja danas prvi put ulazi u baletnu dvoranu – što biste joj rekli?

– Rekla bih joj da uživa u svakom pokretu i da vrijedno radi, ali i da zna da se svaki trud isplati. Sve odricanje, rad i predanost koje uloži sada, vratit će joj se u životu, sigurna sam, zato mora biti vrijedna, ne smije pokleknuti i uvijek mora vjerovati u sebe!

ISKRA KOJA ODVAJA PLESAČA OD PLESAČA

Prepoznajete li među mladim plesačima današnjice onu iskru koju ste vi imali?

– Prepoznajem je – ali na njihov, novi način. Danas svi mladi koji ulaze u balet dolaze s ogromnom ljubavlju prema plesu, s predanošću i željom da daju sve od sebe. Trude se, iscrpljuju, bore se, i to je uvijek za svaku pohvalu.

A kad ta njihova strast stvarno počne plamtjeti, a onda ako se desi onaj čudesni trenutak da prijeđu rampu i dotaknu srce publike. E, to je ta iskra … ona koja odvaja plesača od plesača. I da, među mladim vodećim snagama našeg baleta, ja tu iskru prepoznajem!

TEMELJ BALETA OSTAJE ISTI

Kako gledate na današnje plesne trendove i razvoj baleta, gubi li se klasika ili se samo transformira?

– Mislim da se klasika ne gubi, nego se transformira i prilagođava vremenu. Današnji plesni trendovi donose nove izraze i forme, ali temelj baleta i dalje ostaje – tehnika, disciplina i ljepota pokreta. Klasični balet i suvremeni ples sada više nego ikad mogu živjeti zajedno, nadopunjavati se i obogaćivati publiku.