Monografija »Katedrala svetog Vida u Rijeci« prof. dr. sc. Damira Tulića i dr. sc. Marija Pintarića monumentalno je djelo koje je već nekoliko desetljeća Rijeci bilo potrebno.

Ova knjiga rezultat je istraživanja na terenu koje je trajalo desetljećima te donosi čitav niz novih podataka, atribucija, arhivskih dokumenata i tumačenja, u skladu s metodologijom koja je priznata u svijetu.

Autori su po struci također povjesničari te je njihovo historiografsko znanje bilo jako dobar pomoćnik i oslonac za širinu koju su donijeli u knjizi, opisavši i kulturu i povijest.

Također, opremljena je fotografijama koje su sami snimili. Povjesničari umjetnosti obično fotografiju prepuštaju drugima, no kolege su točno znale što žele dobiti i koji rezultat žele postići, i to su vrhunski napravili, istaknula je prof. dr. sc. Nina Kudiš, na predstavljanju monografije o riječkoj prvostolnici, što je održano upravo u katedrali sv. Vida.

Monografija na više od pet stotina stranica u sedam velikih tematskih jedinica predstavlja povijest i baštinu riječke crkve svetog Vida, koja se ubraja među najvažnije rane novovjekovne spomenike u Hrvatskoj.

Čudotvorno raspelo

Nina Kudiš također je istaknula da se rad autora Tulića i Pintarića nadovezuje na istraživanja uglavnom povjesničara prije Drugog svjetskog rata, kao i na rad prof. Radmile Matejčić, te da su svojim djelom Tulić i Pintarić izuzetno povećali kvalitetu i interpretaciju riječke spomeničke baštine.

– Ova je knjiga namijenjena struci, ali i široj javnosti, namijenjena je svima koji nose Rijeku u srcu i žele znati više o našoj povijesti, kazala je Kudiš.

Uz nju, knjigu su predstavili dr. sc. Mateja Jerman iz Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, prof. dr. sc. Matej Klemenčič s Filozofske fakulteta Univerze u Ljubljani, kao i autori.

Mateja Jerman predstavila je bogatu riznicu, sakralne predmete i umjetnine koje čuva riznica katedrale, dok je Matej Klemenčič govorio o arhitekturi i skulpturama te snažnim povijesnim vezama hrvatskog i slovenskog prostora u baroknom razdoblju.

Damir Tulić naglasio je da je velik dio monografije posvećen čudotvornom raspelu koje prethodi katedrali i isusovcima koji su zaslužni što je katedrala podignuta. No, također su zaslužni i za to što se štovanje čudotvornog raspela duboko utisnulo u puk grada Rijeke.

– Rijeka se uvijek povezivala s raspelom u teškim vremenima. U doba velike kuge grad se zavjetovao i hodočastio, kao i u doba velikih previranja u suton Napoleonove vlasti, kad je grad bio napadnut i kad se uspio obraniti.

Tada su Riječani iskovali srebrnu krunu koju gradska vlast predaje za raspelo. Čudotvorno raspelo nam ostaje kao nukleus koji su isusovci postavili u središte svoje crkve, u glavni oltar, kazao je Tulić.

Značaj isusovaca

Također je naglasio da je crkva sv. Vida u 17. stoljeću građena od kamena s riječkog područja i okolice Rijeke – Martinšćice u Kostreni, Kastva te šarenog mramora s područja Brajde.

Otkrio je i da su Pintarić i on prilikom istraživanja za ovu monografiju otkrili predjele u koje se nije zalazilo, poput zazidanog spiralnog stubišta kojeg nema ni u jednom nacrtu od polovine 19. stoljeća, a nalazi se iza zida koji je pregrađen 1930-ih.

Istaknuo je i da su isusovci promijenili orijentaciju stare crkve sv. Vida na kojoj je izgrađena katedrala, pa je tako umjesto pročelja na zapadu, a oltara na istoku, oltar na sjeveru, a pročelje prema jugu – čime je crkva okrenuta gradu i ljudima.

Širi značaj isusovaca za Rijeku predstavio je Mario Pintarić, podsjetivši da je uz riječku crkvu sv. Vida bio isusovački kolegij, koji je prije nešto manje od četiri stotine godina postavio temelje visokog obrazovanja u Rijeci te je istaknuo da su isusovci bili kulturni, društveni i obrazovni transformatori.

– Dolazak isusovaca u Rijeku 1627. godine jedan je od važnijih datuma u bogatoj i slojevitoj riječkoj povijesti. Rijeka se njihovim dolaskom počela mijenjati, počelo je novo razdoblje grada, prosperitet i gospodarski procvat.

Iz isusovačkog kolegija, kojeg više nema, a nalazio se na prostoru današnje policijske postaje i OŠ »Nikola Tesla«, krenula je »revolucija«. Isusovci su u Rijeku donijeli gimnaziju, studij moralne teologije, kasnije i filozofije te kontinuirano obrazovanje cijelog regiji.

Kroz razne zaklade omogućuju da i najsiromašniji steknu obrazovanje te je Rijeka već u 17. stoljeću grad tolerancije, suživota i međusobnog poštovanja.

To se nastavlja u 18. stoljeću, koje je zlatno doba Rijeke, kada je trgovina izuzetno jaka, što omogućuje i da isusovci i svi drugi ulažu u naručivanje umjetnina. Rijeka je u 18. stoljeću bila vibrantno središte isprepleteno obrazovanjem i umjetnošću, za što su zaslužni isusovci, kazao je Pintarić.

Nadbiskup Uzinić: Hvala autorima od srca

Predstavljanju monografije nazočili su i riječka gradonačelnica Iva Rinčić, zamjenik primorsko-goranskog župana Robert Matić te riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je napisao i proslov monografije te se ovom prilikom obratio okupljenima.

– Monografija o katedrali doista je bila potrebna, dugo nam je nedostajala i drago mi je da je napravljena o stotoj obljetnici podignuća crkve sv. Vida na razinu katedrale, majke svih crkava u našoj nadbiskupiji. Hvala autorima od srca, kao i predstavljačima.

Nadam se da će ovu monografiju rado u ruke uzimati znanstvenici i svi koji se bave kulturno-umjetničkim radom. Ali, još više od toga izražavam nadu da će pomoći svima nama, stanovnicima ovoga grada i vjernicima naše Riječke nadbiskupije, da svoju katedralu još više cijenimo i poštujemo. Da je osjećamo onakvu kakva i treba biti kao katedrala – kao svoju majku i svoje središte, kazao je riječki nadbiskup.

Izgradnja crkve

Podsjetimo, izgradnja crkve sv. Vida započela je 1638. godine, jedanaest godina nakon dolaska isusovačkog reda u Rijeku, prema projektu isusovačkog arhitekta Giacoma Briana iz Modene.

Crkva sv. Vida posvećena je 6. svibnja 1742. godine, iako je otvorena bila već sredinom 17. stoljeća. Nadograđena je 1720-ih, a posvećenje je »kasnilo« dvadesetak godina jer je Rijeka tada pripadala Pulskoj biskupiji.

Carskom odlukom iz 1701. godine bio je zabranjen pohod pulskom biskupu u dio njegove biskupije, od Brseča do Rijeke, pod habsburškom upravom.

Tek kada je 1742. dopušten pohod, biskup Balbi je došao u Rijeku i posvetio crkvu i oltare u sv. Vidu, ali i obnovljenu zbornu i župnu crkvu Marijinog Uznesenja, kako nam je jednom ranije kazao prof. Tulić.

Od 1696. do 1785. crkva je opremljena sa sedam mramornih oltara i propovjedaonicom, a riječ je o djelima majstora iz Furlanije, odnosno radionici obitelji Pacassi iz Gorizije, zatim one Pasqualea Lazzarinija i Paola Zulianija.

Potonji će u Rijeku iz Gradisce d’Isonzo dovesti svog mladog šegrta Antonija Michelazzija te će on postati utemeljitelj »riječke kiparsko-altarističke radionice 18. stoljeća«.

Talent mladog Michelazzija prvi su ozbiljnije prepoznali isusovci povjerivši mu 1731. gradnju mramorne propovjedaonice te odmah potom dva antologijska ostvarenja: oltar svetog Josipa (1733. – 1734.) te oltar svetog Franje Ksaverskog (1735. – 1736.), altarističko-kiparsko remek-djelo baroknog razdoblja u Hrvatskoj.