Moj Matija, što reći kad te zatekne tako strašna vijest. Nikada više nećemo se smijati, veseliti, uživati u zajedničkim trenucima, kupovati kulen, poštovati i voljeti njegovu glazbu, vrhunske izvedbe njegovih i tuđih kompozicija.

Iako Arsen, Matijin otac, nikada nije volio jazz, za koji se njegov sin odlučio, studirao ga, komponirao i izvodio, bilo mu je drago što je postao vrhunski i međunarodno cijenjeni autor i izvođač. Uvijek je vjerovao u njega. Svatko je imao kod kuće svoj klavir. U jednoj je sobi Arsen skladao svoje bezvremenske hitove, u drugoj je stvarao Matija. Gabi je skromno, iako je imala također vrhunsku karijeru, podržavala Matiju. Gotovo se nikad Matija i Arsen međusobno nisu pitali je li to dobro. Svatko je imao pravo voljeti i pisati svoje. Vrhunska glazbenica Gabi, Matijina majka, obojicu je podržavala. I oni su to znali. Arsen mi je gotovo uvijek, bar pedeset puta, sam otvarao vrata svoga doma, uvijek rekavši: »Dođi mi na šalter, prijatelju, u pola jedan.« Tek ponekad, prije mnogo godina, dok je živio kod mame i tate, vrata svom Baltazaru otvorio bi Matija. Tiho bi rekao: »Izvoli, Baltazaru. Arsen te čeka.« Samo bi me pustio unutra bez mnogo riječi iako sam želio i s njim popričati. Poslije mi je objasnio: »Došao si tati. Ja samo otvaram vrata.« Iako je bio već vrhunski glazbenik, dobitnik nekoliko Porina, ostao je skroman, k’o njegovi roditelji.

Vrhunski glazbenik

Oženio se predivnom Marinom, koja mu je poklonila Lu. Kaže Arsen, moja prva unuka ima apsolutni sluh, kao i ja. Bit će vrhunska glazbenica. Sama će odabrati svoj put. Matija, Gabi i ja ćemo joj pomagati i usmjeravati je. Nikada naređivati što će raditi.

Sjećam se Matijinih borbi s ovisnošću. Gabi i Arsen samo su mu pomagali da ozdravi, ali nikada ga nisu osuđivali, odrekli ga se ili rekli tešku riječ. Za to je bila »zadužena« Marina. »Ili Lu i ja ili tvoj način života«, govorila mu je. »Lu i ja odlazimo.« I, nasreću, poslušao ju je, skinuo dvadesetak kilograma, koji su mu svakako otežavali život. Nikada nakon toga nije okusio alkohol ni tablete. Prekrasno se oporavio, nastupao, komponirao. Sjećam se koncerta u Batini, kod spomenika, na livadi s pogledom na batinski most. Pratio je svoju majku. Kažem, popij čašu finog baranjskog vina, koju smo s guštom popili Gabi, moj veliki, također preminuli, prijatelj Zvonko Penović i ja. Ne, rekao je, popit ću sok. Tada sam shvatio da se sasvim promijenio. Bilo mi je drago jer sam znao da će Hrvatska i svijet još dugo imati vrhunskog jazz-glazbenika. Svi su tražili da ih prati Matija. Postao je brend, s punim pravom mogao se ponositi svojim znanjem i komponiranjem. A ostao je skroman. Nije svoju vrhunsku glazbu mnogo cijenio. Ne da se podcjenjivao. Očekivao je da je cijene drugi. I jesu. Broj nagrada bio je blizu sto. Pitali su se često Dedići, unatoč stvarno komfornim stanovima – pa gdje da to sve stavimo.

Zbogom, zasad

Često smo se čuli, posebice nakon Arsenova odlaska. Komunicirali Facebookom. »Sad sam u Tučepima, sad sam s Gelom, putujem u Ameriku«, poručivao mi je. Ja sam napisao svoju prvu knjigu o osječkim događajima. Pišem knjigu o Arsenu, kad je sam Arsen već nije napisao. A rekao je da će sam napisati svoje memoare. »A ti ćeš mi biti recenzent«, naredio je. »Ipak si ti više od trideset godina vrhunski novinar.« Zamolio sam sve Dediće da za moju knjigu o Arsenu kažu koju riječ. Jer imati riječi Gabi, Matije i Lu čast je svakome. Obećali su svom Baltazaru. A Matija to neće ispuniti. S tugom mu opraštam. S čuđenjem i iznenađenjem gledao sam kako Dedićevi prolaze Arsenov odlazak prije deset godina. Kao da je meni bilo teže, a znam da je najteže izgubiti tatu i supruga. U mojim teškim trenucima, jer s Arsenom je otišao velik dio mog života, oni su me čak tješili. I tu su pokazali svoju posebnost.

Suosjećam i plačem s Gabi, Lu, Marinom, ali i Sandrom, Alenom i Emanuelom. Ipak, tješim se da je Matija sada sa svojim Arsenom. Kao da čekam da budem s njima. Sada će meni biti ljepše tamo gore, jer tamo su moji. Ipak, bit ću još tu za one živuće, među kojima su svakako Gabi, Lu, Marina… Međusobno ćemo si davati snagu da preživimo. A kada dođe vrijeme, opet ćemo se susresti na lijepom mjestu.

Čuvaj mi, Arsene, svog Matiju. Čuvaj mi, Matija, svog Arsena. Pazite i nas, sve drage na ovom svijetu. Zbogom, zasad, moj Matija.