KASTAV – Britanski gitarist i skladatelj Martin Taylor zvijezda je ovogodišnjeg Kastafskog kulturnog leta, koje se održava od 30. lipnja do 25. kolovoza. Taylor će na Crekvini u Kastvu nastupiti u subotu, 8. srpnja, u 21 sat u duu s kanadsko-škotskom jazz pjevačicom Alison Burns, s kojom svira godinama i s kojom je snimio niz ploča.

»Zaista uživam kako Alison pjeva«, rekao je u razgovoru koji smo uoči nastupa na Kastafskom kulturnom letu vodili za Novi list. »Snažno je nadahnuta glazbom Peggy Lee, a ja sam surađivao s Peggy Lee, kao i s drugim sjajnim pjevačicama, primjerice s Cleo Laine. Alison drži kontinuitet te tradicije, pjevanja u tom autentičnom stilu. Zajedno ćemo snimiti film o radionici koju ćemo za nekoliko mjeseci održati na Floridi. Tema će biti suradnja s pjevačima, djelovanje u tom formatu. Kad surađujemo s pjevačima, za razliku od suradnje s instrumentalistima, moramo obratiti pažnju na to da se oni bave stihovima. Kao instrumentalisti mi imao melodiku, harmoniku i ritmiku, a pjevači imaju sve to, ali tome moraju dodati i stihove. Oni tumače tekstove, pričaju divne priče. Dakle, kad surađujem s pjevačima, moram biti svjestan o čemu tekst govori i nastojati upravo to izraziti kroz sviranje te biti uviđavan prema tome. Također, to ne znači nužno da samo pratiš, sjediš u zapećku i pružaš lijep, mali, mekan čaroban sag za njih da pjevaju preko toga, nego se i dalje treba događati međuigra i povezanost sa skladbama. To nije odvojeno, da jedna osoba pjeva, a druga svira gitaru. Dvoje koji zajedno nastupaju morali bi biti povezani. Kad podučavam svoje studente, među kojima su gitaristi i pjevači, moram ih naučiti kako se pjevanje i gitara mogu povezati tako da postanu jedno, poput jednog glazbala.

Iako u duo formaciji glazba mora biti pripremljena i naučena, u suradnji Martina Taylora i Alison Burns ima dosta spontanosti. »Surađujući s Alison, kao što će biti u ovom slučaju, kad nastupamo kao duo, moramo se dogovoriti«, tvrdi. »Kad sviraš solo, imaš veću slobodu, možeš raditi zaista ono što želiš, zato jer si sam sa sobom, ali kad sviraš s drugim glazbenicima, svi moraju misliti jedni na druge, a to je nevjerojatna količina različitih mišljenja. U tom slučaju moramo imati neku vrstu formata. Za sve pjesme koje izvodimo dogovorimo se za tempo, ključ i format. No lijepo je povremeno ubaciti nešto čime ćemo iznenaditi drugu osobu, ne u smislu nadmetanja, nego kao nadahnuće. Tako su uvijek radili glazbenici s kojima sam svirao, dobacili bi mi neku zamisao, nešto čega se nisam sam dosjetio, a nadahnulo me.«

Čista radost

Najvažnije nadahnuće za njihovu suradnju dolazi od dua Ella Fitzgerald/Joe Pass, koji je jedan od najpoznatijih u povijesti jazza kad je riječ o duu vokal/gitara. »Ella i Joe su ogromno nadahnuće«, govori. »Prije puno godina, još dok sam bio vrlo mlad, gledao sam Ellu Fitzgerald kako pjeva, ali nikad nisam surađivao s njom. No često sam surađivao s Joeom Passom. Zapravo, planirali smo zajedno snimiti gitarski duo album, ali tada je već bio lošeg zdravlja, a nakon toga je preminuo. Da, doista nas nadahnjuju, iako ne radimo na isti način. Ne želimo ponavljati, iako izvodimo i neke skladbe koje su oni snimili za svoje ploče. Želimo ostvariti naše verzije. Svakako, nadahnut sam Joeom Passom jer poznavao sam ga i svirao sam s njim, ali ne sviram poput njega. Ipak to je drukčije. Alison pjeva na vlastiti način. Može se čuti da je nadahnuta Ellom, kao što sam ja nadahnut Joeom, ali mi radimo na svoj način.«

Joe Pass bio je poznat i po svojim solo nastupima, a i Taylor voli svirati solo. Zapravo to je njegova glavna preokupacija. Na koncertu u Kastvu predstavit će se i solo izvedbama. »Kad sam svirao sa sastavima, na početku bih imao jedan solo tijekom izvedbe jedne skladbe«, sjeća se. »Ljudima se to svidjelo te sam počeo svirati dva, a poslije i tri sola, a ljudima se i dalje sviđalo. Tada sam odlučio odsvirati solo koncert i bilo je jako dobro. Publici se svidjelo. Otada često nastupam solo. Kad sviram solo, imam aranžmane, ali oni su labavi i zato mogu improvizirati i kretati se u raznim smjerovima, kako poželim. Pritom se držim nečega što sve skupa povezuje i drži na okupu. Također to znači da, kad improviziram, ako imam kratke trenutke kad se ne osjećam dovoljno nadahnutim, uvijek se mogu osloniti na aranžman, barem dio aranžmana, i tako pronaći način da se vratim. Ponekad sviram nešto što sam unaprijed osmislio, nešto što me može nadahnuti da krenem u drugom smjeru. To je spoj aranžmana i improvizacije. Postotak se mijenja, ovisno o tome kako se osjećam u određenom trenutku, ali improvizacija ima važnu ulogu u tome. Zato je za mene svirati solo lagano i zabavno. Mnogi mi gitaristi govore da je to zasigurno jako teško, biti sam na bini, ali ja to volim. Sjednem i sviram, sviram za publiku. Volim svirati za ljude. Puno mi je lakše kad sviram tamo gdje ljudi razumiju engleski jezik i mogu im govoriti. U Japanu sam učio japanski kako bih mogao više razgovarati s ljudima. To sam naučio od Stéphanea Grappellija. Za njega je to bila čista radost – biti na pozornici i svirati za publiku. I ja tako osjećam. Slušanje njegove glazbe za mene je bilo fantastično iskustvo. Ona je uzvisila nešto u meni. Obožavao sam je, bez obzira na to iz kojeg razloga, možda zato što sam osjećao da je svirana iz srca. Urezala se duboko u moje srce, još kad sam bio maleni dječak.«

Sloboda ili anarhija

Duboko u njegovo srce urezana je i ljubav prema gitari. Za to glazbalo zagrijao se još kao dijete, slušajući glazbu Djanga Reinhardta i sastava Hot Club de France. Često surađuje s drugim gitaristima, najčešće s Ulfom Wakeniusom i Birelijem Lagreneom. Svirao je u sastavu Great Guitars s Barneyjem Kesselom i Charlijem Byrdom.

Uz Taylorove skladbe na koncertu u Kastvu izvodit će i jazz standarde. To je nešto što radi cijeli život. »Obožavam svirati jazz standarde«, objašnjava. »Uvijek je izazovno pronalaziti nove načine njihovog izvođenja. Od toga se nikad ne umorim. Nastojim te izvedbe održavati organskima. Taj se proces neprestano razvija. Organska glazba je nešto najdivnije u jazzu. Nemamo samo jednu verziju neke skladbe. Nikad ne možemo reći da je neka verzija konačna i da nema potrebe ponovo svirati istu skladbu. Neprestano radimo na glazbi i ona bi zato trebala bujati. To je svojstveno za jazz glazbu. Naime, jazz je sloboda, ali ponekad se sloboda može krivo protumačiti, primjerice kao nešto što ti dozvoljava da činiš što god želiš. Znamo da to nije sloboda, to je anarhija, ha-ha-ha – čini što god želiš. Uvijek postoje pravila, čak i kad je riječ o slobodi – u društvu, u glazbi, u umjetnosti, u tehnici. Naša maštovitost i kreativnost naša su sloboda. To je na neki način bezgranično, ali također iz iskustva znam da je najbolji način stvaranja bilo čega odrediti za sebe kriterije. Trebamo odlučiti što ćemo raditi, ali unutar nečega, jer ako samo sjedneš i kažeš da ćeš napisati kreativno glazbeno djelo, a imaš potpuno prazan list papira, ponekad nećeš moći razmišljati. To je jako teško. Moraš se osloniti na nešto što će te voditi. To ćeš čuti od umjetnika koji kažu da satima stoje pred praznim slikarskim platnom, to ćeš čuti od pisaca koji vječno sjede pred praznom stranicom i šilje olovku. Moramo imati oslonac. Sloboda je važna, ali ona se mora očitovati unutar strukture, svakako kad je riječ o glazbi.«

Umjetnost i zanat

No, sloboda je tek jedan od važnih elemenata u jazz glazbi. Za njega je to niz čimbenika. »Sa stanovišta glazbe za mene je najvažnije ostati iskren u stvaranju«, tvrdi. »Ne želim biti zaveden pomodarstvom ili trendovima, a to je često jako teško bavite li se glazbom jer ste stalno pod velikim pritiskom da se bavite i drugim stvarima. To sam uvijek izbjegavao, ali to ne znači da nisam eksperimentirao. Svirao sam u puno različitih kombinacija. Moje poimanje jazza vrlo je široko, ali moje je stvaralaštvo uvijek zasnovano na osnovnim postavkama te glazbe. Surađivao sam s mnogim glazbenicima koji ne djeluju na polju jazza. Nisam nužno izvodio njihovu glazbu, ali oni su htjeli surađivati sa mnom jer su željeli unijeti dašak jazza u ono što su radili. Važno je zadržati se u glazbi u koju vjerujete, a jazz je moj odabir. Uvijek sam svirao melodičniji jazz. U 1970-ima povremeno sam svirao glazbu slobodnije forme jer želio sam i to isprobati. Poznavao sam glazbenike koji su svirali tim pristupom. Da, svirao sam i u slobodnoj formi, ali moje srce nije kucalo za to. Nikad nisam bio uvjeren da je to za mene. To je najbolji način da se otuđite od publike, ha-ha-ha. Važno mi je komunicirati s publikom i glazbom. Čim sam počeo svirati tu glazbu, shvatio sam da mi je potpuno strana. Tada imam osjećaj da publika želi pobjeći. Zato sam uvijek svirao u melodičnijim formama jazza.«

Martin Taylor poznat je po svojoj kreativnosti, ali i virtuoznoj tehnici. Spoj tih dvaju elemenata učinio ga je slavnim u svjetskim razmjerima. »Da biste se bavili glazbom, morate učiti usporedno – morate učiti o umjetnosti i o zanatu«, objašnjava. »Prvo što sam otkrio kad sam počeo svirati solo gitaru bilo je da sam u svojim mislima imao predivne zamisli, nadahnuće koje sam crpio od svih tih jazz glazbenika koje sam slušao, nadahnuće od gitarista koji nisu jazz glazbenici, ali imaju visoke tehničke sposobnosti. Sve to bilo mi je u mislima i mogao sam točno čuti ono što želim, ali nisam to mogao odsvirati jer nisam mogao svirati gitaru dovoljno dobro. Osmislio sam umjetnička djela, ali umjetnost je bila predaleko od zanata. Zato sam morao savladati zanat. Jednostavno morao sam postati bolji gitarist, morao sam naučiti kako bolje svirati gitaru, jer moje su zamisli bile puno ispred mojih sposobnosti sviranja gitare. Nije uvijek tako. Često možete čuti gitariste čije su sposobnosti zapanjujuće, apsolutno predivne, nevjerojatne, ali umjetnički dio nije na toj razini.«