Američki jazz pijanist, skladatelj i glazbeni pedagog Fred Hersch je nastupio u dvorani »Blagoje Bersa« na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u sklopu 16. Zagreb Jazz Festivala, a zatim u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u Jazz ciklusu Hrvatskog doma Split. Glazbenik koji je petnaest puta nominiran za nagradu Grammy, Hersch je redovito osvajao najprestižnije jazz nagrade, uključujući priznanja kao umjetnik Doris Duke 2016., jazz pijanist godine 2016. i 2018. od Udruge jazz novinara te Prix Honorem de Jazz od L’ Academie »Charles Cros« 2017. za cjelokupnu karijeru.

Francuski časopis Jazz proglasio ga je Međunarodnim jazz umjetnikom 2021. Također, dobitnik je počasnih doktorata na Grinnell Collegeu i Northern Kentucky Universityju. Svirajući bez ozvučenja, na oba koncerta Hersch je bio poput nekog psihoterapeuta koji kroz vođenu fantaziju slušatelje opušta, sugestivno ih navodi da se poistovjete s njegovim stavovima i estetikom, da ga slijede u putovanju kroz čarobne zvukove, harmonije, sola. Prisutni su ga bespogovorno slijedili iako nisu unaprijed mogli znati što očekivati na tom putu, što će donijeti njegove spontane improvizacije. No, bez obzira koliko nepredvidive bile, one kod slušatelja uvijek izazivaju ugodu i duboko duhovno ispunjenje.

Autorska kreativnost

Tih večeri kao da su iz glasovira neočekivano, umjesto nota, izlijetali šareni leptiri ostavljajući prisutne začuđenima, gotovo nečujno, u međusobnoj igri, uz puno predivnih boja, stidljivo, ali prpošno, ostavljajući snažan dojam. Ljepota, a poslije ljepote – opet ljepota! Takve su Herschove skladbe, ali i njegove izvedbe. To je karakteristika njegove umjetnosti. Ona je profinjena i sugestivna. Poput djela impresionista, s kojima je blizak po poimanju stvarnosti, i njegova su nježna, prozračna, emotivna i dirljiva.

Hersch nije takav samo kad svira solo, a tako je održao mnogobrojene koncerte i snimio trinaest albuma, među ostalima »Alone at the Vanguard« koji je nominiran za nagradu Grammy. Ista poetika prisutna je kad svira s trijom, kao primjerice na novom albumu »The Surrounding Green« što ga je snimio s kontrabasistom Drewom Gressom i bubnjarom Joeyjem Baronom ili u duu sa svojim učenikom, pijanistom Sullivanom Fortnerom s kojim je nastupao na početku ove turneje ili pak u bilo kojoj drugoj kombinaciji. Zato je tijekom karijere uvijek surađivao s glazbenicima sličnog senzibiliteta, od Arta Farmera, Tootsa Thielemansa, Stana Getza i Jima Halla do Charlieja Hadena, Jane Ire Bloom i Billa Frisella. Mnogi od njih svirali su na nekima od njegovih sedamdesetak albuma. Uz njih je proširio svoj repertoar i izbrusio autorsku kreativnost.

Posveta Schumannu

Na zagrebačkom koncertu skladateljsku domišljatost iskazao je na samom početku, izvevši naslovnu skladbu svojeg novog albuma »The Surroundig Green« (ECM/Dancing Bear), a glazbeni ukus nastavivši s izvedbama djela autora koji su obilježili različite žanrove, od autora brojnih jazz standarda Bennyja Golsona i pijanista Jimmyja Rowlesa preko Brazilaca kao što su velikan bossa nove Antonio Carlos Jobim te suvremeni gitarist i klavirist Egberto Gismonti do Joni Mitchell, Billyja Joela i Jamesa Taylora. I kad svira standarde, pristupa im s poštovanjem, ne narušavajući prepoznatljivost teme, ali ih prilagođuje svojem glazbenom svjetonazoru, uključujući citate i elemente klasične glazbe. Pred kraj koncerta dogodio se obrat. Svirajući skladbe »Round Midnight« i »I Mean You« njegovi su prsti počeli plesati po tipkama, vratio je prisutne, uključujući i leptiriće koji su se u međuvremenu smjestili na rub glasovira i također meditirali s njim, iz moda kontemplacije u poletniji mod koji poziva na žustrije mahanje krilima, lupkanja nogama, pucketanja prstima, trazanja ramenima… Tako je bilo i u dva dodatka kojima je zaključio nesvakidašnji zagrebački koncert.

Na splitskom je ostavio isti dojam – leptirići, vođena fantazija… – koncept je bio isti, ali program se razlikovao, osim na samom početku. Naime, nakon izvedbi vlastite skladbe »The Surroundig Green« i »Palhaco« Egberta Gismontija, s novog albuma, kojima je započeo i zagrebački koncert, sve ostale su se razlikovale. Dio koncerta improvizirao je na djela Billyja Strayhorna i Dukea Ellingtona. Svoje klasično obrazovanje predstavio je kroz izvedbu vlastite skladbe »Pastorale« koju je posvetio Robertu Schumannu. Nije se propustio referirati niti na američku folk glazbu, a koncert je i ovaj put zaključio jednim od standarda Theloniousa Monka, što je, zapravo, njegov ritual. Ovom prigodom za dodatak je odabrao vlastitu baladu »Valentine«. Divan zaključak dvodnevnog Herschovog gostovanja u Hrvatskoj!