RIJEKA – U najnovijem nedavno održanom izdanju Filozofskog teatra Srećka Horvata održanom u HNK-u Ivana pl. Zajca gostovala je književnica i sveučilišna profesorica Lea Ypi koja je govorila o svojoj knjizi »Slobodna« prevedenoj na tridesetak jezika, a u razgovoru se dotaknula prije svega mikro i makro povijesti, koncepta slobode, kao i utjecaja politike na život pojedinca i na različite generacije. Sve to, dakle, poznata književnica uspjela je dikcijski precizno i glasovno dovoljno jako, sustavnim, konciznim i vještim balansiranjem između osobnog i kolektivnog spram ideologije i politike, čime je uspjela zainteresirati publiku i za sam razgovor koji se pomno pratio, kao i za kupnju njezina proznog djela koje je vrlo brzo nakon razgovora doslovno razgrabljeno.

Susreti s publikom

Kada je Lea Ypi započela pisanje knjige »Free: Coming of Age at the End of History«/»Slobodna: Odrastanje na kraju povijesti«, koja je prevedena na hrvatski u izdanju naklade OceanMore, nije očekivala da će njezina osobna priča, ispripovijedana u prvom licu, postati globalni fenomen. Računala je na jednu ili dvije solidne recenzije, no ništa više, kako je istaknula. Umjesto toga, knjiga je prevedena na više od trideset jezika te je dovela do brojnih susreta s čitateljima u različitim kulturnim i političkim kontekstima. Upravo ti susreti, priznaje, za nju su jednako važan dio procesa kao i samo pisanje. »Knjiga ne završava kada je napišete«, objašnjava, »ona tek tada počinje živjeti u interpretacijama drugih.«

Iako je izvorno zamislila kakvu teorijsku knjigu o slobodi, namijenjenu široj publici, pandemijski uvjeti u Berlinu – izolacija, briga o troje djece, pisanje u tišini doma – preusmjerili su je prema nečemu mnogo intimnijem.

– Pisala sam u ormaru. Bila je to pandemijska godina. I dok sam razmišljala o slobodi, moj najmlađi sin me tražio po stanu. Odjednom sam osjetila da se mikropovijest mog života i makropovijest društva preklapaju. I onda su pojmovi postali ljudi, a teorije – prizori iz djetinjstva, govori Ypi.

U tom zatvorenom prostoru, gdje su filozofske ideje kolale usporedno s dječjim koracima, shvatila je da se njezin osobni život ne može odvojiti od povijesnog trenutka. Počela je zapisivati sjećanja, prizore, mirise i rečenice iz djetinjstva, a pojmovi koje je godinama analizirala u teorijskome radu, poput slobode, pravde ili pripadnosti, sada su dobili imena, lica i glasove.

Pisana na engleskom jeziku, knjiga je ujedno rezultat dvojezičnog procesa. Naime, nakon što je završila prvi nacrt, Ypi je sve prevela na svoj materinski albanski, ne zato da bi se vratila tekstu, nego da bi se vratila sebi. »Ti ljudi, te emocije, govore albanski jezik«, kaže, pa je tek nakon toga prevela tekst na engleski i tako mu dala onaj konačan oblik. Kako je pojasnila, pisati o Albaniji na engleskom bilo je izazovno, ali i politički osjetljivo, a nikako nije željela biti autorica koja samo »donosi« iskustvo Istoka Zapadu u prijevodu koji odgovara očekivanjima; pisati na albanskom bio je za nju način da izbjegne osjećaj kulturnog podređivanja.

Propadanje ideologije

Naslov knjige s podnaslovom odnosi se na poznati esej Francisa Fukuyame, no književnica se, kako kaže, fokusirala na jednu naizgled nevažnu fusnotu.

– U Fukuyaminom tekstu našla sam bilješku u kojoj kaže da, ako želimo znati je li liberalizam uspio, nećemo pitati ljude iz Burundija ili Albanije. To me jako pogodilo. Pomislila sam – možda biste baš trebali pitati ljude iz Albanije, ističe.

Tako je osobna priča postala protuargument univerzalizmu iz perspektive periferije. Kroz prizmu vlastite obitelji, Ypi je rekonstruirala propadanje jedne ideologije i nastanak druge. Kako je vjerovala, odrastala je u prosječnoj komunističkoj obitelji, sve dok početkom devedesetih nije saznala da su joj i otac i djed bili politički zatvorenici, kao i to da je cijela obitelj zapravo dugo skrivala svoju prošlost. Kao dijete, vjerovala je u socijalističke ideale, dok su odrasli oko nje balansirali između preživljavanja i tihe pobune. Baka, koju je obožavala, s njom je uvijek govorila na francuskome – jeziku koji je tada doživljavala kao dio ideološke misli, a tek kasnije shvatila je kako je riječ o kulturnom ostatku iz svijeta koji je komunizam nastojao izbrisati. Govorila ga je ne iz političke potrebe, nego iz klasnog nasljeđa, prenoseći svojoj unuci identitet koji u novom društvu nije imao svoje mjesto.

Ta ista baka često je tvrdila da je »uvijek bila slobodna«, što je ujedno rečenica koja je u nje same dugo izazivala zbunjenost, no danas pak predstavlja srž njezine filozofije. Za njezinu baku, sloboda nije bila stvar režima, sistema ni društvenih okolnosti, nego stvar unutarnjeg stava, držanja, ono dostojanstvo koje joj nitko nije mogao oduzeti. A upravo na temelju tog iskustva književnica dolazi do vlastitog pojma slobode – ne kao političkog slogana, nego kao etičke pozicije.

Obitelj je bila ideološki heterogena i imala je različite vizije slobode; majka je, kaže, imala gotovo libertarijansko uvjerenje da tržište donosi najviše slobode, otac je vjerovao u društvenu jednakost i solidarnost, a baka u unutarnju, moralnu neovisnost. Te tri verzije oblikovale su autoričino traženje smisla, koje nije prestalo kad je napustila Albaniju, nego se samo produbilo.

Tranzicija iz komunizma u liberalnu demokraciju, proces koji je mnogima izvana izgledao kao oslobađanje, Ypi je doživjela kao rascjep, i kao osobni i kao kolektivni. Gradovi su se praznili, ljudi su bježali, nada se povlačila pred svakodnevnom nesigurnošću. Nije se postavljalo pitanje hoće li netko otići, nego kako; preko granice, lažnim dokumentima, morem. Oni koji su ostajali morali su trpjeti tišinu, strah i siromaštvo. Kad bi se kao djevojka požalila da joj je teško, stariji bi joj znali odgovoriti: »Djed ti je proveo petnaest godina u zatvoru zbog ove slobode, a ti se žališ?«. Tako je rasla s osjećajem da sloboda dolazi uz dug, da nije dar, nego teret, moralna obveza koju nisi sam birao.

Foto Ana Križanec

Upravo je baka, koja je preživjela Osmanlije, kraljevinu, fašizam, komunizam i tranziciju, bila njezin moralni kompas, zbog načina na koji je percipirala pojam slobode. I sama knjiga je stoga, naglašava Ypi, svojevrstan pokušaj da razumije razliku između slobode kao ideala i slobode kao ideologije.

Na naslovnici hrvatskog izdanja knjige na televizoru stoji limenka Coca-Cole, simbol koji za Ypi ima osobno i političko značenje, jer u Albaniji je limenka Coca-Cole bila statusni simbol; imati je na televizoru značilo da je netko iz obitelji bio na Zapadu, no ujedno je ta limenka, koja je stajala pored slike Envera Hoxhe, kao kakva tiha poruka govorila »ne govorite mi što smijem izlagati u svome dnevnom boravku«.

Moralni socijalizam

Iako je nekoć sanjala o političkoj karijeri (u djetinjstvu je maštala da će postati predsjednica), danas književnica i profesorica kaže da politiku zapravo vidi kao zamku. Oni koji su na vlasti, smatra, ne donose stvarne odluke; određuju ih tržište, ankete, javna percepcija, pa kaže »kad si izabran, više nisi slobodan, moraš govoriti ono što se od tebe očekuje«. Umjesto toga, Ypi je prostor slobode pronašla u filozofiji, pisanju i razmjeni ideja, pa vjeruje da mišlju, djelom/knjigom ili predavanjem može (više) utjecati na druge nego kakvim formalnim nastupom, to jest političkim pozicijama.

Kao filozofkinja, razvila je koncept moralnog socijalizma, vizije koja ne idealizira prošli komunizam niti prihvaća liberalizam kao kraj povijesti. Njezina pozicija počiva na ideji da sloboda nije samo mogućnost izbora, već kapacitet za moralno djelovanje, kao i na ideji da taj kapacitet ovisi o društvenim uvjetima, a ne samo o pravima. Zato je kritična prema suvremenoj socijaldemokraciji, koja se, kako kaže, povukla u okvir nacionalne države i izgubila sposobnost globalne kritike kapitalizma. Također ističe da je identitetska politika previše dominirala javnim prostorom, a kada društveni problemi postanu pitanje identiteta, desnica se lakše nameće – »kad identitet postane osnovni kriterij za dijagnosticiranje problema društva«, desnica »je bolja u kontroli identiteta nego ljevica«.

Kako biti slobodan?

U vlastitome čitanju Marxa, Ypi uviđa jaz između Istočne i Zapadne Europe. Kako pojašnjava, na Istoku, Marx je biografska činjenica, povijesna rascjepna točka, ponekad trauma, a na Zapadu on je tek ideja, misaona igra, pa Zapad često ima tendenciju pojašnjavanja kako što treba raditi, što je patronizirajuće i ponižavajuće.

Iako njezina knjiga nosi naslov »Slobodna«, ona sloboda koju opisuje nije tako jednostavna. S obzirom na to da u velikim povijesnim trenucima pojedinac često gubi autonomiju, a njegova svakodnevica je u službi ideologije, to je sloboda ispunjena kontradikcijama, pogrešnim nadama, osobnim zabludama i teškim spoznajama, pa i sama kaže kako je naslov knjige za nju ironičan, »jer dok se sve oko tebe ruši i transformira, teško je osjećati se slobodno«.

U konačnici, jedina sloboda koja preostaje jest ona unutarnja, ona koju je vidjela u svoje bake, i koja se ne može prepisati ni ideologiji ni sistemu. Ypi stoga vjeruje da bez nade, koja dolazi iz moralne odgovornosti, ništa nema smisla. Baš zato naglašava da »nada nije stanje svijeta, nada je dužnost«. A u svijetu u kojem se povijest neprekidno ponavlja, a sustavi urušavaju, možda je upravo ta tiha nada, kao i svijest o njezinoj težini, ono što nas čini stvarno slobodnim pojedincem. Slobode koju nema…